Predstava 'Romanca o tri ljubavi' premijerno će biti izvedena 16. veljače na velikoj sceni Dramskog kazališta Gavella, a u njoj igraju Igor Kovač i Martina Čvek kao Vitez i Gospa, te Gavellina stipendistica Tena Nemet Brankov u ulozi službenice i novi član ansambla Nikola Baće kao svećenik.

Zašto ste se odlučili baš za taj tekst Antuna Šoljana 'Romanca o tri ljubavi', koji osim što slavi ljubav progovara i o boli?

Taj tekst samo je naizgled vrlo spretna jezična igra, ali on progovara o dubokim temama, kao što su Bog, ljubav, smrt, Eros i Tanatos. Taj tekst je po svojoj strukturi stihovana drama, odnosno, komedija, a u njoj se Šoljan naslanja na tradiciju i Shakespearea i antičke drame, Marulića i Držića, pa čak i Vesne Parun. Zbog toga je jako zanimljivo s glumcima istraživati slojevitost tog teksta. Tekst je izvorno pisan za potrebe radio drame, međutim, on ima veliki kazališni potencijal premda je rijetko igran. U tekstu je posebno zanimljiv taj dijalog između tradicionalnog i uvjetno rečenog modernog poimanja što u posljednje vrijeme prepoznajemo i u našem društvu. A taj dijalog je uvijek dobrodošao, i na društvu i na sceni.

Radnja te komedije događa se u srednjem vijeku. Da li ste tekst aktualizirali? Referirate li se i na neka današnja pitanja? Što nam on danas govori?

Taj Šoljanov tekst je kao i svaki dobar tekst univerzalan. Uvijek se ljudi pitaju što je ljubav, koliko dugo traje i čime se hrani. Tu je i pitanje tjelesnog i duhovnog u ljubavi, koje Šoljan jako dobro razlaže i polemizira s njim na scenski zanimljiv i živ način. Ta su pitanja uvijek živa i prisutna u svim životima i vremenima, pa je tako i danas aktualno koliko duboko volimo, doživljavamo li ljubav kao brzopotrošnu robu, vjerujemo li da je ljubav kemija, fizika, biologija ili matematika, i što je na kraju ljubav. Taj tekst je zaista na razini Shakespeareovih komedija ili tragikomedija, a nije preveden, nego je original. S druge strane, Šoljan se po prvi puta izvodi u Gavelli, u njegovom gradu, koji ga je izgradio, i kao osobu i pisca, premda je živio i u Rovinju.

Na mjestu ravnatelja Gavelle nalazite se nešto više od dvije godine, a u zadnjih šest mjeseci vide se velike promjene u koncepciji. Koja je bila vaša ideja, odnosno vizija nove Gavelle?

Već sam u svom ravnateljskom programu najavio da će koncept mog programa biti lepeza redateljskih poetika. Mislim da na repertoaru Gavelle ima mjesta i za predstave kao što su 'Umišljeni bolesnik' i 'Zločin i kazna', ali i za 'Gospođu Bovary' koja donosi potpuno novi pogled, kao i za američku dramu 'Kolovoz u okrugu Osage', koja odlično korespondira s publikom što potvrđuje njena 50-a izvedba u sezoni i pol. Mislim da je Gavella mjesto gdje se upravo takvi tekstovi moraju igrati. Izuzetno sam ponosan na predstavu 'Kolovoz u okrugu Osage', jer je bila prva s mojim producentskim potpisom. Do nje smo krvavo došli, no što je veći lom i trud, rezultati su bolji. Smatram da kazalište treba biti, kao što je rekao Brecht, zabavno i poučno, ali prije svega zanimljivo ovom vremenu u kojem živimo. Kazalište je zrcalo društva, ali ne da polemizira s njim na dnevno-političkoj bazi nego putem univerzalnog dramskog prosedea. Zbog toga smo na repertoar postavili i 'Priče iz bečke šume', koje progovaraju o nekim retrogradnim pojavama u društvu, kao što su neuljuđenost i konformizam što na kraju rezultira opasnim devijacijama u društvu. Te smo devijacije, i s jednim i s drugim predznakom, mogli vidjeti u 20. stoljeću, a njihove posljedica bile su rijeke krvi. U trećem mjesecu pak premijerno izvodimo 'Komet' Justine del Prato, obiteljsku intimnu dramu sa mnoštvom divnih uloga za velika Gavellina glumačka imena. To potvrđuje raznolikost repertoara i publika će zaista imati što vidjeti.

Najavili ste na jesen otvorenje nove, komorne Scene 121 u Gavelli. U kojoj je fazi taj projekt?

Građevinski projekt male scene nastao je prema ideji Stanka Robiniščaka, bivšeg šefa tehnike u Gavelli, za vrijeme bivšeg ravnatelja Darka Stazića dobivena je građevinska dozvola i pripremljen je teren, a ove godine konačno će se krenuti u realizaciju. Radovi će, ovisno o dinamici javne nabave, početi u lipnju, a završetak nove dvorane očekujemo u rujnu. Kad me pitaju gdje će biti ta nova dvorana, odgovaram 'kao na nebu' što je zapravo donekle istina. Nova dvorana bit će iznad foajea, koji ima devastirani stakleni krov izvitoperene konstrukcije. Taj krov prokišnjava pa ga prekrivamo ceradom, a zbog kiše mramorni pod je mokar i sklizak te opasan za publiku. Zbog nakupljanja vode poplavljuju i neki drugi dijelovi kazališta. Situacija je alarmantna i Grad Zagreb je odlučio sanirati takvo stanje, a kako je saniranje tog krova iznad foajea jako skupo odlučeno je dodati još nešto novca i na tom mjestu izgraditi malu scenu sa 121 mjestom.

Kakvog će žanrovskog, odnosno estetskog profila biti ta nova Scena 121?

Od četiri teksta u sezoni tri će biti drame hrvatskih pisaca. Imamo više od 40 glumaca u ansamblu, te na novoj sceni možemo postavljati komade intimnijih sadržaja i raznih žanrovskih smjerova, te će glumci imati prilike igrati puno više velikih uloga i tako ćemo postići oslobađanje potencijala i repertoarnu svježinu. Uspostavili smo suradnju s Akademijom dramskih umjetnosti što smo potkrijepili sporazumom s dekanicom Frankom Perković. Također i sa studentskim portalima, koji mogu privući novu publiku. Mislim da je publika već počela osjećati da se u Gavelli događa nešto novo i drukčije. Naša ideja je da, kao što je Branko Gavella uzeo 17 mladih studenata i još nekoliko glumaca iz HNK, tzv. odmetnika, i osnovao ovo kazalište, i mi u novim okolnostima Europske unije putem novih programa omogućimo energiji mladih da probije birokratske zidove. Zato je ta nova scena potrebna Gavelli kako bi oslobodila tu energiju. To je, pored brige za glavni repertoar, koji je uvijek prioritet, osnovna misija mog mandata. Ako to i ne uspijemo ostvariti u ovom mandatu, svakako ću se kandidirati za drugi kako bih ostvario taj cilj.

Koje naslove pripremate?

U sklopu suradnje s Akademijom već smo realizirali off program Gavellinih večeri, te GavellAdu u okviru Krležinih noći, gdje je već nastao studentski autorski projekt pod mojim mentorstvom 'Krleža alla Gavella'. Već se radi i tekst 'Srce veće od ruku' Elvisa Bošnjaka, koji će u režiji mlade redateljice Tamare Damjanović premijerno biti izveden 28. ožujka u Atriju Gavelle. Pokrenuli smo zajedno s Rotary klubom Medvedgrad posebnu akciju sakupljanja novca: ja sam igrao deset puta besplatno svoju monodramu 'Moj slučaj' kako bismo financijski pokrenuli tu malu scenu i studente dostojno honorirali. Također, za svibanj pripremamo ozbiljan autorski projekt Filipa Šovagovića 'Tesla Anonimus' o Nikoli Tesli, idolu iz djetinjstva. S tim projektom putovat ćemo Teslinim tragom, od Gospića i Smiljana gdje je rođen, preko Karlovca gdje je išao u gimnaziju do ostalih točki gdje su zaživjeli Teslini projekti. Turneja će se održati u sklopu 'Cro Tesla Tour', koju predvodi ekipa Andreje Štalcar Furac, a igrat ćemo i verziju na engleskom za sve brojnije strance koji dolaze Zagreb. To će biti prilika da upoznaju oca modernih smartphonea, Nikolu Teslu, kojeg smo također zanemarili kao i Gavellu. Mi smo prvaci u zanemarivanju.

Lektirni naslov 'Gospođu Bovary' dobila je različite kritike, od oduševljenja do osporavanja, što vas je ponukalo da organizirate okrugli stol na temu 'Lektira u kazalištu – umjesto ili nakon čitanja'. Treba li i može li predstava zamijeniti čitanje lektire?

Moj prijatelj, koji je po struci agronom, rekao je da prezire klasično, staromodno kazalište, ali i ono ultramoderno, dok mu je spoj super. Možda je to odgovor na vaše, kao i na moje unutrašnje pitanje oko smjera Gavellinog repertoara. Imamo izvrsnih uspjeha i s tradicionalno postavljenim lektirnim naslovima, a i s potpuno modernim verzijama. Imamo i promašaja. Tim okruglim stolom htjeli smo pokrenuti širi dijalog pa smo pozvali pisca Pavla Pavličica, profesore i đake srednjih škola da sučele svoja mišljenja. Pokazalo se da đaci puno više korespondiraju s Emmom Bovary nego profesori što je ukazalo na promjenu u odnosu prema lektiri. Znamo da je popis lektire ogroman i đaci često gledaju kazališne predstave umjesto da pročitaju te naslove što mi se čini lošim jer bi predstava kao umjetničko djelo trebala biti poticaj za dijalog između glumaca, dramaturga i redatelja te đaka koji se prvi put susreću s tim djelom u kazalištu. Taj dijalog, kako je govorio Gavella, mora se dogoditi u nekom 'mitspielu', suigri. To se dogodilo upravo u toj dramaturškoj derivaciji Emme Bovary i Ivane Sajko, koja je po motivima romana napisala potpuno novo umjetničko djelo. To je bio hrabar potez. Zašto ne bismo bili hrabri? Gotovac je govorio da je 'hrabrost uvijek divna, ona nije nikad uzaludna jer je uvijek stvaranje'. Znači, biti spreman propasti ali ne izdati vlastitu sudbinu. Mislim da takvi projekti mogu đake zaintrigirati da pročitaju originalno djelo, možda čak i više nego klasičan komad.

Svoju monodramu 'Moj slučaj', rađenu prema tekstovima liberala Vlade Gotovcu, ponovno izvodite s velikom strašću u Gavelli. Mislite li da osoba poput Gotovca danas fali hrvatskoj političkoj sceni?

Uvijek fali. On je falio i kad je bio živ, jer ga nitko nije slijedio niti razumio. Fali prostor koji bi nastajao oko njega i koji bi pokrenuo širu skupinu ljudi da razmišljaju poput njega. Međutim, mi znamo da je ljudima važnije što je u tanjuru, a politika uvijek manipulira s time koliko će šnicla biti debela. Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj imamo samo sedam posto visokoobrazovanih ljudi. U politici bi po onoj Platonovoj idealnoj projekciji trebali sjediti najpametniji jer danas nama treba pamet naših pradjedova koji su vukli mudrost iz promatranja života oko sebe. I moj pradjed je na taj način stekao životnu mudrost i postao bogat. Na toj mudrosti funkcionira i današnja Austrija, koja ima samo dva posto nezaposlenih. Austrijanci zimi rade na skijalištima, ljeti su ti isti ljudi stočari, a odmaraju se u pauzama između te dvije fenomenalne sezone. Kod nas bi se za te poslove osnovale tri firme: jedna bi vodila skijališta, druga bi se bavila stokom, a treća bi nadzirala poslove. Mi previše novca bacamo kroz prozor, previše grijemo zrak lošim idejama i lošim odnosima. Ne znam gdje se izgubila naša ekonomska pamet. Ja sam ekonomist amater ali mi se čini da bismo mogli bolje.

Prema podacima je u zadnje dvije godine oko dvije stotine tisuća mladih ljudi napustilo Hrvatsku i otišlo u inozemstvo, najviše iz Slavonije. Kako to komentirate?

Mislili smo da smo najstrašnije scene vidjeli u zbjegovima u Dalju ili Iloku za vrijeme rata, međutim, taj tihi odlazak svakog dana s autobusnih kolodvora u inozemstvo jednako je strašan i ravan je katastrofi. Međutim, nema ni naznake strategije za ostanak tih mladih ljudi u Hrvatskoj. To nas je ponukalo da u suradnji a HVIDRA-om Pešćenica te Ministarstvom branitelja, Ministarstvom kulture i Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta pokrenemo projekt gdje bi sedam, osam mladih ekipa dramaturga, redatelja i glumaca radilo predstave, kojima bi donosilo kulturu u ekonomski i kulturno devastirane krajeve. Za taj projekt sredstva ćemo pokušati dobiti iz europskih fondova. Želimo da djeca koja žive u takvim krajevima vide da postoji kazalište i društvena svijest, a ne samo narodnjački klubovi koji će im uvaliti 'žuto' i 'bijelo'. Također, u svibnju ćemo uprizoriti tekst Tene Štivičić 'Nevidljivi', koji je nastao na temelju njenog osobnog emigrantskog iskustva i tematizira upravo taj problem. Ona je hrvatska spisateljica, ali živi u Londonu jer od pisanja ne može živjeti u Zagrebu. Tekst režira Matjaž Pograjc, koji je već radio njen tekst 'Fragile' u Sloveniji.

Predajete na Akademiji dramskih umjetnosti. Kako vidite današnje studente? Jesu li rezignirani situacijom u Hrvatskoj?

Jučer sam sreo neke studente s Akademije i pitao ih 'Dečki , što radite?', a oni su mi odgovorili 'Oplakujemo to što nemamo budućnost!' Oni su se izrazili poetski, međutim, to nije daleko od istine. Mislim da na našoj generaciji leži odgovornost za njih i njihovu budućnost. Zato ne možemo čekati još 20 godina da netko umjesto nas nešto pokrene nego moramo odmah nešto poduzeti, i to ne samo na deklarativnoj razini. Apeliram na sve koji mogu nešto učiniti, neka to i učine. Mislim da je jedna od funkcija kazališta da u sinergiji i dijalogu s gradom i zemljom otvori neka pitanja i preispita stvarnost. Kazalište je uvijek diralo kraljeve u bolna mjesta pa se uvijek strahovalo hoće li kralj zatvoriti to kazalište ili doći i sjediti u prvom redu. Zato su zabranjivali i Moliera i Shakespearea. Držića su ubili.

Jeste li razočarani razvojem događaja u Hrvatskoj?

Ja sam uvijek za pozitivan kontinuitet. Trebali bismo konačno u našem društvu prestati skakati po bivšima, jer zbog te energije ocrnjivanja svega što je bilo prije nećemo moći ići dalje. Trebamo se razvijati po sistemu – teza, antiteza, sinteza, znači, preuzeti pozitivna iskustva i od socijalizma i od kapitalizma, i ugraditi ih u naše društvo. Dakle, ne bismo smjeli raditi grešku, kao što smo je već napravili, pa uzeti od socijalizma ono najgore – uravnilovku i nerad, a zanemariti ono najbolje - socijalnu osjetljivost. I od kapitalizma smo uzeli ono najgore – divljinu, užas, neosjetljivost, a nismo uzeli njegovu vitalnost koja vuče društvo prema naprijed. Nadam se da je to još uvijek moguće. S druge strane, mi smo toliko samodopadni i samodovoljni da mislimo da nas svatko mora primijetiti, a svijet funkcionira na sasvim drukčijim osnovama. Ne znamo se prezentirati. To znači da moramo znati upozoriti na sebe. Na primjer, svijet ne zna za Gavellinu glumačku teoriju, koja je najbolja glumačka teorija igdje napisana. Gotovac kaže da narod od 4,5 milijuna ljudi mora imati briljantnu inteligenciju i sposobnost da svijetu pokaže svoju autentičnost i vrijednost. Ukoliko to nećemo znati, onda cijela ova priča o Hrvatskoj nije imala nikakvog smisla. Čemu sve to ako ćemo izgubiti kulturu, književnost, kazalište, i sve ostale vrijednosti, te biti nacija konobara i sluga?