Prošlo je nešto više od pola vašeg ravnateljskog mandata u ZKM-u. Kako ste zadovoljni postignutim?

Izuzetno sam zadovoljna rezultatima, primjerice, 'Hinkemann' je dobio jako puno nagrada, nagradu za najbolju predstavu na Gavellinim večerima, Nagradu hrvatskog glumišta, nagradu na Infant festivalu u Novom Sadu, nagradu na Festivalu bez prijevoda u Užicu i nagradu za najbolju predstavu na Festivalu malih scena u Rijeci.

Također, ove sezone imali smo zasigurno antologijsku predstavu, praizvedbu  'Črne mati zemla', koju je prema odličnom romanu Kristiana Novaka režirala Dora Ruždjak Podolski a dramatizirao Tomislav Zajec. Sezona je bila posvećena hrvatskim piscima pa smo uz praizvedbu 'Noćnog života' Ivana Vidića u režiji Paola Magellija imali i premijeru 'Radnica u gladovanju' Gorana Ferčeca u režiji Olje Lozice. U posljednje dvije i pol godine realizirali smo i predstave 'Čarobni brijeg', 'Antigona', 'Velika bilježnica' i 'Crna knjiga', koje su uglavnom realizirane kao velike i produkcijski raskošne ansambl predstave. Izvedeni su i neki drugi naslovi, kao i predstave za mlade, što je dio našeg repertoara, ali spomenuti naslovi su oni koji će se dugo pamtiti. Međutim, kad čovjek radi, uvijek istražuje, promišlja, propituje i provjerava i nikad nije potpuno siguran ide li dobrim putem. To uvijek pokaže vrijeme. U ove dvije i pol godine pokazala sam smjer kojim kazalište ide, no mislim da nikad ne smijemo do kraja biti zadovoljni jer nas samokritičnost tjera naprijed.

Predstava 'Črna mati zemla' apsolutni je hit. Kako je došlo do postavljana tog Novakova romana na scenu ZKM-a?  

Taj naslov predložila mi je Dora Ruždjak Podolski još u proljeće 2015., a proces stvaranja trajao je oko dvije godine. Kad sam pročitala taj roman, bila sam potresena i pomislila sam da ga je nemoguće dramatizirati u onoj formi u kojoj je napisan, međutim, Tomislav Zajec je napravio odličnu dramatizaciju. Mislim da nitko ne može režirati po narudžbi, redatelj mora biti inspiriran tekstom, dramom ili romanom i tada je rezultat daleko bolji. Zbog toga jako puno razgovaram s redateljima i autorima, primjerice, u radu s Januszom Kicom inzistirala sam na klasiku, pa smo zajedno tražili naslov dulje vrijeme. Mislim da bolji rezultat dolazi nakon zajedničkog promišljanja o tome u kojem bi smjeru autorski rad trebao ići, naravno, u skladu s cjelinom sezone.   

Jednom ste rekli da 'nije vrijeme malih, osobnih drama, nego velikih svjetskih zbivanja'. Možete li to pojasniti na primjeru svoje repertoarne politike?

Mi proživljavamo osobne drame zbog tih velikih svjetskih zbivanja! Zanima me angažirani teatar, taj eho velikih društvenih promjena, koje se trenutno naziru u svijetu. Živimo u vremenu u kojem kao da se 'kuha' neka nova revolucija širih razmjera. Nezadovoljstvo je logično jer je svjetski poredak nepravedan, kao i raspodjela ekonomske moći, ali je zabrinjavajući rast ekstremizma i utjecaj religija na sekularna društva.  

Zanimaju me refleksije naše stvarnosti, dužničkog ropstva u kojem živimo jer nas banke posjeduju, socijalno angažirane teme, problemi pedofilije o čemu se ne priča dovoljno, psihičkog zlostavljanja, temeljne netolerancije zbog isključivosti vlastitih stavova i dugoročno 'mlade' demokracije. Zanima me zašto se ne bavimo problemom alkoholizma koji je društveno prihvaćen kao dio tradicije.

Ne bih htjela repertoar ZKM-a temeljiti na traumi, ali više me privlače angažirane teme, koje se na kritički način odnose prema svijetu u kojem živimo. Također sam svjesna da svaka tragedija mora imati dozu humora, inače bi bila patetična. Zbog toga sam inzistirala na Vidićevom tekstu 'Noćni život' u kojem se prikazuje neuspjeli pokušaj pobune u Hrvatskoj, nedostatak zajedništva i prevladavanje osobnih interesa i svjetonazora. Da se razumijemo, pobornik sam evolucije a ne revolucije jer težim harmoniji. Zaista bih voljela da dostignemo napredak kroz razvoj svijesti a ne rušenje. U svom programu dosta sam usmjerena  široko pa želim obuhvatiti klasičnu literaturu na suvremeni način, suvremeni dramski tekst i praizvedbe domaćih pisaca ali i autorski teatar, odnosno, rad po motivima nekog teksta. Ja inkliniram autorskom teatru. Također, važno mi je da se u ZKM-u događaju neke nove poetike i novi redateljski rukopisi.

U prvoj vašoj sezoni izveden je Kurspahićev autorski projekt 'Pad' o padu Vukovaru, dakle o temi koja je i danas delikatna. Je li bilo reakcija iz političke zajednice?

Bilo je par napadačkih napisa u novinama desne orijentacije i zapravo sve je prošlo na razini privatnih protesta premda je u to vrijeme još bio  aktualan skup u Savskoj. Dakle, nisam primijetila neki veći društveni otpor. Taj projekt je bio malo risky jer to nije dramski tekst. Predstava je temeljena na faktografskom dokumentu –  transkriptima razgovora Tuđman- Dedaković, kojima neki čak osporavaju autentičnost. Na pripreme predstave dolazio je Mladi Jastreb, Branko Borković, protiv kojeg je podignuta optužnica za rušenje ustavnog poretka, koja do danas nije povučena. Znam da u ratu stvari nisu crno-bijele, ali izgleda da je u Borkovićevu slučaju najbolji heroj mrtav heroj, jer je preopasno eksponiran i postaje smetnja.

Također sam bila svjesna pitanja koja su postavljena u toj predstavi: je li Vukovar bio žrtvovan ili je jednostavno zbog pohlepe i loše organizacije nestao novac iz Vukovarske banke, kao i oružje koje je navodno poslano kao pomoć u Vukovar. No to je ostala nerazjašnjenja tema. Posebno je delikatan treći, nadopisani dio, koji je fikcija i podsjeća na Hitlerov 'Konačni pad', gdje se postavlja pitanje što bi se dogodilo da je Zagreb bio okupiran te se sugerira da bi sigurno bilo izdaja u Tuđmanovom stožeru i prijelaza na pobjedničku stranu, što je u hipotetskom scenariju moguće. U našoj kazališnoj knjižici objavili smo tekstove povjesničara Dragana Markovine kao lijevo orijentiranog i Ante Nazora kao desno orijentiranog povjesničara, jer smo htjeli imati pro et kontra stavove oko pada Vukovara. Drago mi je da nije bilo političkih pritisaka jer najgore što se može dogoditi u umjetnosti jest cenzura.      

Jeste li se bojali eventualnih incidenata na praizvedbi 'Pada'?

Manje sam se bojala provokativne teme, a više hoće li u predstavi biti dovoljno dramske napetosti jer to su transkripti, a ne dramski tekst. Bilo je pojedinačnih strahova, što je prirodno, a i ja sam u jednom trenutku pomislila 'Samo da se ne dogodi provokacija na premijeri!' pa smo angažirali dodatno osiguranje. Međutim, sve je bilo u redu. Pitam se je li nas dovoljno ne prate ekstremne strukture društva pa nije bilo problema ili ipak polako uvježbavamo demokraciju pa se ne reagira na provokativne predstave, što je najbolji put jer time pokazujemo da možemo bez agresivnosti prihvatiti drukčije mišljenje. Želim vjerovati da se događa ovo drugo.     

Koliko smo kao društvo spremni prihvatiti u kazalištu teme o kojima se šuti i koje nisu do kraja razjašnjene?  

Mislim da kazalište treba otvarati takve delikatne teme jer bi u protivnom bilo dekorativna umjetnost, a to nije zanimljivo. Nismo kao društvo spremni razumno komunicirati o prošlosti, ideološka podijeljenost je nažalost nepremostiva, a neke tabu teme očito su postale opasne. Međutim ZKM-ova publika je otvorena i s velikim razumijevanjem prati i delikatne sadržaje. Od sljedeće sezone nastavljamo s mjesečnom tribinom Čitanje kazališta koja će pratiti repertoar sezone i tematizirati zanimljive probleme oko i u kazalištu, voditelj je Srđan Sandić, to je prilika i za dijalog s publikom.

Hoće li ZKM istim smjerom nastaviti i u idućoj sezoni?

Imat ćemo praizvedbu dramskog teksta Tomislava Zajeca 'Ono što nedostaje', koji je dobio nagradu Marin Držić. Predstavu će režirati mlada, zanimljiva bosanskohercegovačka redateljica Selma Spahić, kojoj će to biti prva režija u Zagrebu. Inače, njena predstava 'Kokoš' po motivima 'Velike bilježnice' gostovala je u ZKM-u, a u Rijeci je režirala 'Majstora i Margaritu'. Renata Carola Gatica režirat će predstavu za mlade 'Alisu' Lewisa Carolla u dramatizaciji Ivora Martinića. Nakon velikog uspjeha 'Hinkemanna', ponovno će režirati Igor Vuk Torbica. Intrigira me Shakespeareova 'Mjera za mjeru', uzbudljiva priča o pravu i pravdi, milosrđu i moralu, drama napisana u duhu rečenice 'Kojom mjerom mjeriš, tom mjerom mjere tebe'.  

ZKM su napustile zvijezde Nina Violić, Ksenija Marinković i Jadranka Đokić, a govori se da u HNK prelazi i Krešimir Mikić. Kako takve pretumbacije djeluju na predstave i imidž kazališta?

Mikić još nije donio definitivnu odluku, no razumijem da glumci nakon određenog vremena žele promijeniti radnu sredinu jer su u Hrvatskoj kazališta koncipirana na principu doživotnog angažmana. Ansambl ZKM-a je stvarno poseban, bez obzira na staž u ansamblu svaki glumac ima jak motiv za rad, angažman i želju za istraživanjem. I na tome im treba čestitati.

U trenutku kad su otišle Ksenija, Jadranka i Nina, u ZKM su došle mlade snage, od Dade Ćosića i Adriana Pezdirca do Hrvojke Begović i Anđele Ramljak, članovi ansambla postali su i etablirani glumci poput Rakana Rushaidata i Nataše Dangubić, imamo i stalne suradnike Miu Biondić i Milicu Manojlović, a na stručnom usavršavanju je Mateo Videk. Te promjene prilika su za novu energiju i dobre vibracije.   

ZKM je ove sezone i formalno preuzeo Zagrebački plesni centar. Kako to funkcionira?

Mislim da je ZPC od početka trebao biti mala javna ustanova i žao mi je što nije tako bio organiziran. Sada ZKM administrativno i financijski upravlja ZPC-om, što znači da samostalne plesne grupe i koreografi ne trebaju plaćati usluge PR-a, marketinga i tehnike, ZPC  je servis plesnoj sceni. Trenutni koordinator programa je Martina Nevistić kao vanjska suradnica. Dakle, u ZPC nije ušla niti će ući drama, kao što je bilo strahova. Uređuje se zgrada, što financira Grad Zagreb. Još ne postoji zakonski model po kojem bi Grad Zagreb mogao investirati u hladni pogon zgrade koju vodi neka udruga, za razliku od javnih ustanova čiji je osnivač. Prije su sredstva za redovan rad ZPC-a financirana iz programskih sredstava, što nije bilo u redu ali nije bilo drugog modela jer je upravljač bila udruga. U javnoj ustanovi raspolaganje financijskim sredstvima je strože kontrolirano. Ako će se ZPC odvajati to je odluka osnivača, odnosno Grada. Sada se radi na povratku publike predstavama suvremenog plesa, kao i povećanju broja repriza pojedine predstave.   

Svim kazalištima već godinama pomalo se režu sredstva. Kako se ZKM nosi s takvom kazališnom politikom?  

Otkako sam došla u ZKM, programska sredstva iz gradskog proračuna su smanjena za četvrtinu. Primjerice, za program su već prve sezone sredstva smanjena s milijun i 650 tisuća na milijun i 250 tisuća kuna, što je značajni rez. I Ministarstvo nam je od prije godinu i pol značajno smanjilo sredstva za međunarodnu suradnju. ZKM se, s jedne strane, samofinancira kroz Učilište i prodaju ulaznica za predstave te prodaju predstava na gostovanjima, dok Grad Zagreb plaća materijalne troškove i plaće, što je, naravno, značajno. Na plaće i materijalne troškove odlazi oko 83 posto ukupnih gradskih sredstava, dakle, ta stavka je puno veća od programa, što je u velikom nesrazmjeru. Uz to, kazališna zgrada je prilično stara i stalno treba ulagati u popravke. Ove godine prijavili smo se i na strukturni fond Umjetnost i mladi, dakle, trudimo se sufinancirati na razne načine, od marketinških aktivnosti do koprodukcija i prodaja predstava na gostovanjima. Nadam se da trend smanjivanja sredstava neće ići dalje jer to bi bilo pogubno.

Kako komentirate mišljenja stanovitih dužnosnika po kojima je kultura potrošač novca poreznih obveznika?

Mi u kulturi jako puno radimo, a to što radimo jako je važno. Mislim da je kultura značajan segment društva, ne samo zbog kulturnog identiteta, nego i zbog promocije hrvatske kulture u inozemstvu, a kultura je osim toga bitna i za turističku ponudu. Mi smo daleko od potrošača novca poreznih obveznika. Mislim da trebamo njegovati i cijeniti svoju kulturu.   

Koja vam je vizija razvoja ZKM-a do kraja mandata?

Sa suradnicima sam napravila strateški plan, što je sjajno. Prvo nas čeka suradnja s nekim sjajnim redateljima poput Mađara Arpada Schillinga i Slovenca Jerneja Lorencija. Schilling će raditi svoj autorski projekt 2018. godine, a publika ZKM-a imala je prilike nedavno vidjeti njegovu predstavu 'Dokle pogled seže' u izvedbi Kraljevskog pozorišta Zetski dom. Kad sam bila u Temišvaru gdje je održan okrugli stol o politici i kazalištu, u sklopu Testz festivala, Schilling je izjavio da u kazalištu progovara o svijetu oko sebe, ali se u kazalištu ne bavi aktivizmom, nego se njime bavi na drugim mjestima jer kazalište ima svoja izvedbena pravila.

On je poznat i kao veliki aktivist, zbog čega je dugo kao umjetnik imao problema u Mađarskoj. Nedavno je radio crni i beskrajno duhovit projekt 'Exit' o tome kako građani istočne Europe čekaju na ulazak u EU kao pred 'vratima raja'. Čekaju nas i razmjene s nekim glasovitim europskim kazalištima; pregovaram s kazalištem TR iz Varšave gdje je ravnatelj dramski i operni redatelj Grzegorz Jarzyna. A sada, potkraj srpnja, idemo na Shakespeare festival u Gdanjsk s Frljićevim 'Hamletom', zatim smo s 'Hinkemanom' na Dubrovačkim ljetnim igrama, a 'Priroda i društvo' Nore Krstulović gostovat će na festivalu u Kotoru.