U Vašim slikama prepoznaje se utjecaj američke pop kulture i ikonografije. Što Vas to intrigira u toj kulturi?

Ono što me fascinira kod američke pop kulture njezina je jednostavna i efektna ikonografija. Jedna od glavnih odrednica pop arta, a i ono što me privlači upravo je ta stanovita hladnoća i distanciranost umjetnika, ne samo od motiva koji prikazuje, nego i od vlastite umjetnosti, a ponekad čak i od sebe i svijeta koji ga okružuje.

Većina Vaših slika nastala je prema fotografijama. Zašto ste se odlučili za takav pristup slikarstvu i kakav Vam je odnos prema fotografiji?

Fotografija je bila moja prva ljubav i medij kroz koji sam se izražavala prije akademije. Trenutačno mi fotografija služi kao sredstvo inspiracije i pomagalo u slikarskom radu.

Kako birate fotografiju prema kojoj ćete slikati (zanimljiv portret, kompozicija, motiv ili nešto treće) i postoje li neka zanimljiva priča kako pronalazite fotografije koje Vas inspiriraju?

Neke od prizora sama fotografiram, kao što je slučaj kod posljednjeg ciklusa 'Proizvod'. Kada biram fotografije, bitne su mi vizualne komponente poput kompozicije ili kontrasta, ali isto tako i ono sadržajno. Primjerice, kod radnika i radnica naglasak je bio na radu i proizvodnji. Dakle, tražila sam isključivo fotografije na kojima se vidi proizvodnja, rad u nizu. Tih materijala nema na internetu ni u nekom sažetom obliku povijesnog svjedočanstva. Izvor su mi bili arhiv i stare tvorničke monografije. Sve to skupa pretvorilo se u jedan pravi istraživački pothvat. Uvijek nastojim pomiriti odnos sadržaja i forme.

Što Vas je potaknulo na ciklus slika velikog formata u kojima slikate prizore iz velikih tvornica bivše države (Jadran, Koka, Jugoplastika, Podravka i RIZ) kada su se rad i figura radnika idealizirali?

Moglo bi se reći da je odabir teme nastao iz moje osobne želje za demistifikacijom događaja koji su se odvili na području bivše Jugoslavije. Prostor u kojem živimo u kratkom je vremenu prošao put od socijalizma do neoliberalnog kapitalizma. Promjena ideologije koja je nastala kao posljedica političkih previranja, posebice promjena odnosa prema radu i kako je to direktno utjecalo na proizvodnju vrijednosti u društvu ono je što me zainteresiralo.

317219,316996,316944,317065

Jesu li Vam to nostalgični prizori?

Bilo bi posve lažno tvrditi da su mi ti prizori nostalgične naravi. Ja sam djelić toga vremena ipak doživjela očima djeteta. Iz tog razloga moj je pristup toj tematici više objektivne naravi, potaknut željom za razumijevanjem društva u kojem živim.

Zašto Vas zanima afirmacija radništva i industrijalizacije?

Te slike nemaju ambiciju afirmirati industrijski rad niti vršiti nekakvu socijalističku propagandu. One su ništa drugo nego okidač u svijesti pojedinca. Želja je bila podsjetiti na pozitivne vrijednosti i vrijeme kada se rad glorificirao. Oživljavanje slike o malim ljudima čija je životna priča završila na prašnjavoj polici nekog arhiva. S druge strane to je i svojevrsna reakcija na ono što se danas događa, u realnom vremenu i s realnim ljudima.

Što nam te slike govore o našem današnjem vremenu?

Vjerujem da su prošlost i sadašnjost usko povezane i da gledajući u prošlost možemo pronaći odgovore za budućnost. Društvo u kojem živimo zapostavlja tu činjenicu i čini se kako neprekidno proživljavamo revolucije i preokrete sistema pri čemu ideologije i postulati življenja konstantno prelaze iz jedne krajnosti u drugu. Ti procesi odvijaju se u vrlo kratkom vremenu i dugoročno gledano, zapravo koče napredak.

Prije nekoliko mjeseci imali se izložbu 'Proizvod' u zagrebačkoj galeriji Josip Račić. Za razliku od prethodnih monokromatskih slika, ovdje koristite kolorit. Kako to?

Monokromatski način slikanja bio mi je svojevrsni početak, fiks-ideja koju sam u jednom trenutku odlučila provesti u djelo. Zadnja dva ciklusa bila su monokromatska, kao i neke od slika prije toga koje su nastale više kao eksperiment, previranje ideja, istraživanje. Vrlo je važan element tih prizora njihov dokumentarni karakter, efekt prošlosti kojim odišu. Važno mi je zadržati ono osnovno što karakterizira predmete ili prizore koje slikam. Najčešće je to baš ono što nastojim istaknuti i time se na određen način okoristiti. Primjerice, prizori iz tvornica preuzeti su iz starih monografija i arhiva i oni su u svom izvornom obliku crno-bijeli. Igračke i predmeti koje sada slikam pronađeni su izguljeni, odbačeni, zaboravljeni, no nemoguće je zanemariti njihovo kolorističko bogatstvo.

Motivi tog ciklusa su igračke. Imaju li te igračke veze s tvornicama i radnicama koje ste slikali?

To su predmeti uporabne naravi, iz svakodnevnog života. Igračke su se pokazale kao najotporniji svjedoci vremena, pogotovo gumenjaci. Ono što je zajedničko tim predmetima jest to da su svi proizvedeni u tvornicama bivše Jugoslavije i bili su važan dio popularne kulture toga vremena.

Kako su nastali ciklusi 'World to come' i 'Atomic landscapes' u kojima tematizirate obitelj, djecu, atomsku bombu i hladnoratovsku prijetnju globalnim uništenjem? Mislite li da ta prijetnja realno postoji i danas?

Bilo je to razdoblje u kojem sam intenzivno sakupljala stare fotografije, pogotovo oštećene i preeksponirane. Kroz neku vrst istraživačke igre razvila se mračna fascinacije atomskim oblacima i estetikom toga vremena. Općenito čitavo to razdoblje s kraja 40-ih i 50-ih godina gledano iz današnjeg konteksta sadrži jednu crnohumornu notu. Dualizam svjetova, hladnoratovska prijetnja nuklearne bombe s jedne strane i svijet obilja, gotovo bajkoviti prikaz jednog društva rijetko ikoga ostavlja ravnodušnim. Sve dok ne postoji efektivan način kontroliranja nuklearne energije, realno postoji i prijetnja.

U nekoliko proteklih godina intenzivno ste prisutni na domaćoj umjetničkoj sceni. Dobili ste 2012. nagradu Erste, izlagali ste na dvama Bijenalima slikarstva, izložbi Hrvatski novi realizam u Gliptoteci, zatim u Karasu i drugim galerijama i izložbama. Jeste li zadovoljni smjerom u kojem Vam se kreće karijera?

Zadovoljna sam. Unutar nešto manje od pet godina od diplome, uspjela sam se pozicionirati na sceni. U startu mi se to činilo daleko i nedostižno. Unatoč tome, ne mogu reći da posjedujem neki osjećaj olakšanja, borba se nastavlja. Nema tu puno mjesta za stajanje. Kvalitativno rasti, ostati dosljedan sebi, svojim idejama a pritom i misliti na egzistenciju prilično je zahtjevno. To je samotan život. Izmisliš svoje ideje i kreneš ih ostvarivati, nitko to neće učiniti za tebe. Nema tu puno filozofije.

Vaše ime i radovi spominju se u kontekstu najboljih domaćih mladih slikarica i slikara. Jesu li Vam takva priznanja kao i neke nagrade osigurali lagodniju egzistenciju?

Naravno da priznanje struke, aktivno sudjelovanje na sceni i pojavljivanje u medijima pomaže. Jedan je od najvećih problema ovog posla upravo to kako biti viđen. Za to se treba izboriti. Opet s druge strane, tu prepoznatost nikada ne treba shvatiti doslovno ili olako. Što se lagodne egzistencije tiče, bojim se da ona često nema dodirnih točaka s odobravanjem struke. Kod nas je čest slučaj da je ono što struka ne odobrava ili stavlja na marginu često tržišno uspješnije.

Izlažete li izvan Hrvatske i smatrate li da je to jedan od važnih koraka za daljnji umjetnički razvoj?

Svakako da je bitno pokazivati svoj rad i izvan granica Hrvatske ako se za to stvori prilika. Tržište je ovdje malo, kao i publika koja prati vizualne umjetnosti i nužno je stremiti širenju tog kruga. Dosad sam sudjelovala na tek nekoliko izložbi u Barceloni, Parizu i Beču. Nije problem izlagati vani, to može više manje svatko. Teško je ostvariti prave kontakte s ozbiljnim galerijama.