‘Apsurdno je to da velika većina govornika hrvatskoga jezika nije znala napisati običnu rečenicu hrvatskoga jezika koja bi uključivala tri riječi: neću, pogrešno, podatci, a da se ne zapita koje od pravopisnih rješenja treba primijeniti. Mislim da je najgora stvar koja nam se kao govornicima hrvatskoga jezika može dogoditi to da postanemo nijemi u svojemu jeziku, da se njime bojimo govoriti, da smo u neprestanom strahu od pogrešaka u pisanju i govorenju’, riječi su kojima je Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ), sažeo gotovo 20-godišnju hrvatsku pravopisnu muku koju je, uvjeren je, riješilo izdanje Hrvatskoga pravopisa što ga je inicirao te, što je još važnije, prije tiskanja postavio na internet i učinio svima dostupnim.

Jozić nam potvrđuje gotovo nevjerojatnu činjenicu - prošla, 2014. godina prva je nakon 2000. u kojoj u Hrvatskoj nije izišlo nijedno novo izdanje dosadašnjih pravopisa te nije tiskan nijedan novi pravopis!

Kad je Jozić postao ravnateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, najavio je da će od četiri stara napraviti novi, jedinstveni pravopis besplatno dostupan na internetu te da na njemu prvi put nitko neće zaraditi ni kunu. Danas ga u šali možemo nazvati ubojicom tržišta pravopisa, no izdavačima koji su godinama pretiskivali i prodavali razna izdanja važećih pravopisa sigurno nije do šale. Jer ako smo svi morali imati jednu knjigu tijekom školovanja, onda je to bilo neko od izdanja pravopisa i gramatika.

Hrvatski pravopis IHJJ-a ima preporuku MZOS-a za upotrebu u školama, a svima je uz tiskano već godinu i pol dostupan i u besplatnom online izdanju na adresi pravopis.hr.

Stranica pravopis.hr dosad je imala prosječno 40 tisuća posjeta mjesečno, s tendencijom rasta. Ukupna brojka jedinstvenih korisnika iznosi oko pola milijuna, a broj posjeta premašuje 750 tisuća.

Najviše posjetitelja je iz Grada Zagreba i Splitsko-dalmatinske županije, a najmanje iz Krapinsko-zagorske. Školska godina utječe na brojnost posjeta, čak nekoliko tisuća dnevno. Najviše posjeta ostvaruje poglavlje o velikome i malome slovu. Gotovo svi posjetitelji posjećuju i pretraživ pravopisni rječnik, a od upita najčešći su: neću ili ne ću, sa mnom ili samnom, ne znam ili neznam, u redu ili uredu, podatci ili podaci, pogreška ili pogrješka, burgundac ili Burgundac, kuverta ili koverta, piđama ili pidžama, obavijest ili obavjest, riječnik ili rječnik, uvijet ili uvjet, dijeca ili djeca, riješiti ili rješiti.

Na osnovi ovih pojmova koji su se najviše pretraživali i na prvi pogled zaista se može zaključiti da je politikanstvo u jeziku govornicima hrvatskoga stvorilo nevjerojatan strah od toga kako pisati, uopće izražavati se na materinjem jeziku. Prisjetimo se beskonačne rasprave oko pisanja ne ću ili neću, u koju se svojedobno bio uključio i tadašnji predsjednik Vlade Ivo Sanader.

‘Nije Sanaderova da neće pisati ‘ne ću’ toliko presudila jezikoslovcima kako bi trebali pisati koliko je pokazala da su oni koji su zagovarali upravo to pravopisno rješenje ustuknuli pred snagom političke moći. Tako je došlo do erozije kredibiliteta jezikoslovne struke koja je praktički priznala da bez politike ne može provesti nešto za što drži da je ispravno, a o tome koliko je to za što su se zalagali bilo ispravno i koliko su sami bili vjerodostojni pokazao je izostanak bilo kakve njihove reakcije na to grubo miješanje politike u jezikoslovnu struku’, odgovara Jozić.

HOĆE LI POLITIKA DOKINUTI I OVU PREPORUKU?

‘Najvažnije je to da je Institut izradio pravopisna pravila koja su prihvatljiva većini govornika hrvatskoga jezika, odnosno da ne donosimo rješenja kojih u hrvatskome jeziku nikad nije bilo, poput oprjeka, izrjeka, naprječac i slično, te da su ona trajno javno dobro svih govornika hrvatskoga jezika, čije je znanje pravopisnih pravila na relativno niskoj razini dobrim dijelom i zbog tolikih, a riječ je o čak više od 25 pravopisnih izdanja’, kaže nam Jozić, dodajući da o konfuznosti koja je vladala govori i podatak da je jedan od pravopisa imao grubu slovnu pogrešku na naslovnici. Riječ je o izdanju Hrvatskog školskog pravopisa koje je svojedobno imalo preporuku MZOS-a za upotrebu u školama.

‘Nakon 25 godina raznih pravopisnih rješenja uopće ne začuđuje raskorak pravopisne prakse s pravopisnom normom jer su barem dvije generacije školske djece školovane u pravopisnoj kodifikaciji koja je bila u popriličnom raskoraku s praksom’, kaže Jozić.

S aktualnim Pravopisom IHJJ-a po prvi puta su od ove školske godine usklađeni svi udžbenici. No kako se mijenjaju Vlade i politike, a s njima i zagovaratelji korijenskog i fonetskog pravopisanja, strahuje li da će i Hrvatski pravopis IHJJ-a biti neodgovarajući nekoj sljedećoj političkoj garnituri, pitamo Jozića.

‘Držim da je hrvatskome školstvu, koje je bremenito silnim problemima, u vrijeme kad neka djeca idu gladna u školu, kad nema dovoljno novca za prijevoz učenika, a školski su programi pretrpani nepotrebnim sadržajima – potpuno nepotreban i irelevantan problem pisanja ne ću ili neću’, odgovara.

Učenici, ali i svi oni koje more dvojbe o tome je li ispravna pogreška ili pogrješka, na portalu pravopis.hr sigurno će naći zadovoljavajuće rješenje. Na kraju, pitamo Jozića i za kvalitetu spellcheckera u Wordu, mnogima od nas makar prvoj provjeri korektnosti napisanog. Pravopisni provjernik, kaže Jozić, implementiran u računalni paket MS Office načinjen je prije više godina i uglavnom se ne nadograđuje te najavljuje da je njegovo usklađivanje s Pravopisom IHJJ-a jedan od njihovih prioriteta. Na kraju, poručuje, 'slobodno govorite, čitajte i pišite hrvatskim jezikom, imajući u svijesti da se i na pogreškama uči'.