Pripovjedač novog romana Igora Rajkija napisao je u formi letka priču o izumitelju detektora istine, no potom ju je izgubio. Sada je traži, ali gdje – u slavini, među dlačicama na žiletu, u sušilu za kosu, u samoposluživanju, hm, da nije nespretno ispala u obiteljsku grobnicu...? U književnom svijetu realiziranih metafora Igora Rajkija svijet i jezik neraskidivo su stopljeni, rečenice ne predstavljaju svijet, nego jesu svijet. U tradiciji Nabokova, Viana i drugih svjetskih avangardista, Rajki stvara neka od najinventivnijih djela hrvatske književnosti.

Kako biste ukratko opisali svoj najnoviji roman 'Detektor istine'? Što vas je inspiriralo?

Najkraće: kaleidoskopiranje! Otpor obezvređivanju mašte i domišljatosti i duhovitosti uz odgovornu autorsku igru vrtnje kroz vlastitu os. To je melodija tihog vriska na jezičnom ritmu, na trenutke prelazi u glasan šapat. Inspiracija je neprekinuta: nadahtati omrtvoreno te vratiti i sočne i trpke i grube i lijepe i hrskave i glatke pojmove prognane na bolovanja i čekanja, opet u stvaralaštvo, jer ih se, nemarom i dogmom tržišta, izbacuje kao višak iz književnosti.

Ne znam, ali probat ću izračunati. Pravi zagrljaji, baš kao i riječi, ne podnose širinu. Dostatan im je uzan prostor. Zato se i dižu. Ili spuštaju pod zemlju. Zavisi koliko se mašta može nagnuti, a da kriterij pri tome ostane u orbiti.

Jedan ste od eksperimentalnih hrvatskih prozaika. Kako to da ste ste se odlučili zaputiti tim putem kojim se rjeđe ide? Zašto ga većina drugih pisaca izbjegava?

Pokus moj je fokus! Eksperiment, ako on već ne zvuči poput ublaženice za ignoriranje, kadar je ići dalje od nametnutih ili-ili kombinacija koje razvijaju ropstvo: za ili protiv, konzervativno ili progresivno, lijevo ili desno, sviđa mi se ili ne sviđa mi se, skupo ili jeftino, korisno ili štetno... Otkrića da pojave nisu samo plus ili minus te da se bozoni ponašaju drugačije, čas kao val, čas kao čestica su novija u znanosti, ali jezik umjetnosti to oduvijek sadrži. I eksperimentom se priječi da se ukrade organski značaj koji posjeduju riječi. A većini možda se to gadi. U svakom slučaju, morate pitati njih. I to brzo, dok se iz smisao nije istog napustio i postavio se na eksperiment.

Kritičari, a ponekad i čitatelji, u procjeni vrijednosti konvencionalnih i eksperimentalnih djela imaju dvostruke kriterije - čini se naime da nikome ništa ne smeta ako je recimo realistički roman samo solidan, nitko zbog toga ne dovodi u pitanje smisao pisanja takve književnosti, no inovativna djela kao da moraju uvijek biti iznimna, gotovo genijalna da bi uopće bila dopuštena. Što mislite o tome?

Mislim isto, drukčije sanjam. Kad je u procjeni obilje zbilje, raspravlja se samo o ukusima, a inovativna djela iznova svijet daruju, da, ruju i klikću posebne jezikone.

Kad sami čitate književna djela, tragate li za onima koja razmjerno nalikuju vašoj osobnoj poetici ili ste kao čitatelj otvoreni najrazličitijim pristupima? Čitate li kao autor ili kao obični čitatelj?

Tada postajem koktelan, ali samosvojna djela ozbiljne radosti su mi uvijek OK. Neka, u ovim kratkotrajnim uvjetima moga pojavljivanja izvan književnoga djela, to postane, na trenutak, ono što njihovi autori i jesu, kratica za Odbijanje Kompromisa.

Imate već pozamašan opus iza sebe, budući da sasvim sigurno ne možete živjeti od prodaje svojih knjiga, recite nam, s jedne strane, kako preživljavate, a s druge, kako održavate motivaciju i takvu produktivnost?

Odgonetke misterija na ta pitanja, a i mnoštvo njima srodnih, upravo se i nalaze u knjigama. Tamo se svi savijeni i prijeteći upitnici umjetničkim žarom prekaljuju u uspravne uskličnike!