Jedan od najboljih komada iz domaće dramske književnosti uopće, 'Glorija' Ranka Marinkovića, ponovno živi zahvaljujući režiji Saše Božića u Teatru &TD. Drama kod koje su najzanimljiviji upravo dijalozi vješto je svedena na koreodramu i spektakl tijela, ali je i ostala vjerna izvorniku
Ranko Marinković nije bio književnik srca, nego konstrukta, navođen instinktom i inteligencijom, te je i njegovo djelo, bez obzira je li riječ o drami ili kraćim i dužim prozama, prvenstveno kronika mišljenja. A mišljenje, povezano s određenom dozom iskustva i lišeno ideologije, nužno za posljedicu ima ironiju.
Zato Marinković jest cinik, koji vještinom osvaja podjednako i srednjoškolce i sredovječne ponavljače. Ironiju neodvojivu od gotovo svake rečenice tog autora može se čitati i kao cinizam, jer 'nije mogao biti razočaran s obzirom na to da nikad nije bio ni očaran'. O takvim je ljudima, točnije o takvom čovjeku, i pisao pa bez obzira jesu li njegovi protagonisti potpuno od realnosti generičke metafore ili su donekle zagrnuti karakterizacijskom kabanicom, oni su ipak primarno metafore, a tek onda živi likovi. Stoga je i svako uživljavanje u Marinkovićevu dramatiku i prozu sasvim suvišno, bilo u uprizorenju ili čitanju. Gušt je, naime, negdje drugdje.
Nova 'Glorija' u režiji Saše Božića djelomično je bazirana na takvom konceptu. Priča bi trebala biti poznata: bivša cirkuska akrobatkinja Glorija, svjetovnog imena Jagoda, zbog straha od pada s trapeza postaje časna sestra Magdalena da bi ambicijom mladog i zagriženog svećenika ponovno postala nositeljicom glavne uloge u malo drukčijoj vrsti cirkusa. No umiješa se ljubav i zbog nje se univerzum i crkve i cirkusa izvrću naglavačke, a u tom kovitlacu stradaju i ljubav i njezini akteri.
Dosadašnje inscenacije ovoga teksta slijedile su ironičnu paralelu između crkve i cirkusa što jest najočitija tematska nit ovoga komada, ali nije i jedina. Umjesto te ideološke strane, Božić se upustio u nešto suvremenije čitanje i kritiku prepustio drugima, a samog ga je, kao čestog dramaturga na plesnim projektima, zanimala tjelesna strana Marinkovićevih zrcaljenja.
Don Zane i Don Jere, koji su nominalno s iste strane ogledala iako su zapravo suprotni koliko mogu biti suprotni mladenački žar i starost s ožiljcima iskustva, na brukovski impregniranoj areni velike pozornice Teatra &TD svedenoj samo na crveni tepih zbijeni su u jedan mnogoglavi lik crkve. Ali ne samo nje, nego i bilo kojeg represivnog aparata s unutarnjim previranjima i solidnom fasadom koja svoj autoritet gradi sredstvima trajnijim od mjedi. Bez verbalnih prepucavanja koja su zaštitni znak ove drame, izgubilo se mnogo, ali taj gubitak nadoknađuje vizualnost.
Čine je žive slike kao imitacija religijskih kompozicija majstora slikarstva te akrobatska joga koja nadomješta klasičnu scenografiju dok istodobno uzdiže kult tijela, upisan u Marinkovićevo djelo na različite načine. Stoga čak ni skraćenje na samo sat i petnaest nije ovu predstavu udaljilo od izvornika kako se na prvi pogled može činiti. Ona čita dubinske slojeve zbog kojih ova drama ne može biti svedena samo na anticrkveni, pa možda čak i antireligijski komad.
'Glorija' je opis i istodobno vježba suptilnih metoda zavođenja i antitotalitarni rebus koji, paradoksalno, rješenje oslobođenja subjekta vidi tek u njegovom samosvjesnom poništenju. U oba slučaja, svoje dvostruke svjetovne smrti i nekoliko svojih duhovnih smrti, Glorija-Magdalena-Jagoda kraj bira sama, a sve njezine zablude u vidu prosvjetljenja ili osviještenja samo su posljedica ništa manje ljudskog, ali možda manje 'plemenitog' poriva – straha. A jedna od osnovnih je strah od smrti i strah od pada s visine. Božićeva Glorija u izvedbi kako u dramskoj provedbi tako i u jogi apsolutno precizne i dominantne Nataše Dangubić daje naznaku drukčijeg konačnog ishoda. Filip Riđički, Sivio Vovk i Jure Radnić kolektivnom igrom u kojoj ipak nisu kao jedan, već suptilnim odstupanjima daju opresoru i višeslojno ljudskije lice, dokazuju da hrvatsko glumište ima budućnost.
Akrobatska 'Glorija' u &TD-u, čiju scenografiju i kostime potpisuje Zdravka Ivandija, a glazbu Damir Šimunović, ipak jest Marinkovićeva, iako nudi malo razloga za uživanje u verbalnim natjecanjima ne toliko teološke koliko ljudske prirode. Ujedno, razbija i mit da klasike, na tradicionalni ili manje tradicionalni način, mogu uspješno scenski čitati samo veterani.