Roman 'Listanje kupusa' već je jako zapažen. Osim što ga hvale kritika i čitateljstvo, Beleš je za njega osvojio Nagradu Fran Galović, a otkrio nam je i da je dogovorena ekranizacija djela u formatu TV serije.

Drugi je to roman autora, a važno je reći i da je dijelom autobiografski, jer je sam Beleš odrastao u Borovu naselju prije negoli je izbjegao u Švicarsku, pa Crikvenicu, da bi se trajno nastanio u Rijeci. 'Listanje kupusa' njegova je intimna priča o tom dobu i odrastanju - koju kritičari opisuju kao mješavinu slavnog serijala '5 prijatelja' Enid Blyton, filma 'Ostani uz mene', snimljenog po predlošku Stevena Kinga, i Netflixove serije 'Stranger Things'. Priča je to o družini An, odnosno trinaestogodišnjacima iz Borova naselja, radničkog kvarta u kojem je Beleš odrastao, čije djetinjstvo 1991. prekida rat. Uoči tragedije koja im se sprema i koja je svakim danom i svakim 'noćnim pucnjem' sve bliža, Belešovi junaci shvaćaju da u njihovoj okolini nestaju djeca i kreću u detektivsku potragu za njima, pokušavajući shvatiti što se to oko njih zapravo događa...

S Belešom razgovaramo o sjećanjima na Vukovar i Borovo, pisanju ovog romana, traumatičnim ratnim iskustvima, ali i mnogim prijateljstvima koja su mu ostala za čitav život.

Nedavno ste predstavili svoj hvaljeni roman na festivalu Vrisak u Rijeci, u kojoj i živite. Kako ste doživjeli to predstavljanje?

U Rijeci je bilo sjajno, nisam očekivao toliko ljudi, budući da baš i nisam svrstan autor. Ja sam i Vukovarac, i Crikveničan, i Riječan tako da sam se ugodno iznenadio odazivom publike, pogotovo stoga što je knjiga bila vani tek tri mjeseca.

Interesantan mi je taj vaš identitetski trolist; dio medija predstavlja vas kao riječkog pisca, a dio kao crikveničkog ili vukovarskog. Čiji ste vi, zapravo, pisac i kako se uopće odnosite prema tome da morate biti 'nečiji'?

Ja sam pisac svojih čitatelja. Lokacija mi nije bitna, čistim spletom okolnosti sam promijenio toliko gradova. Čak sam živio i u jednom gradiću u Švicarskoj, kao izbjeglica, no oni me još ne svojataju (smijeh).

Što ste radili u Crikvenici?

Nakon što sam '91. izbjegao iz Vukovara, prvo sam otišao teti i tetku u Švicarsku. Ostao sam godinu dana, koliko sam mogao, a kad mi je otac izašao iz logora, smjestili su ga u izbjeglički hotel u Crikvenici pa sam se vratio k njemu. Moglo je to biti bilo koje mjesto, ali ispala je Crikvenica.

U kratkom vremenu spomenuli ste izbjeglištvo, logore... Dakle, vidimo tu niz trauma. Koliko vam je pisanje ovog štiva pomoglo s tim traumama? I jeste li ga pisali iz tih terapeutskih pobuda; pomaže li vam pisanje u nošenju s prošlošću?

Ta me je tema pratila, a htio sam je potisnuti iz sjećanja. Život se nastavio dalje – u Crikvenici sam živio 20 godina, a u Vukovaru svega 13, oženio sam se u Rijeci, dobio dijete. Tome unatoč, tema rata mi se vraćala. Bio sam napisao jednu kratku priču gdje sam autobiografski prikazao taj moj bijeg iz Vukovara i imala je dobar odjek. Ljudi su mi rekli – piši o tome, bit će dobro. Ja sam to izbjegavao, ali ideja za Listanje kupusa se vraćala kad god sam htio nešto drugo pisati.

Mislite li da ste trebali sazreti kao autor da zgrabite tu temu, ili možda kao čovjek?

Kao čovjek prvenstveno, a onda i kao autor. Trebalo mi je da se ulovim tako teške teme. Nisam nikad htio pisati o sebi, ali ideja se nikako nije dala iz glave. Sjećam se, bilo je to nakon prvog koncerta Foo Fightersa u Puli, napisao sam par kartica ujutro, onako napunjen energijom. Nakon toga sam bio siguran da ću nastaviti.

U romanu, dakle, imamo posla s autobiografskom pričom, dakako s dobrim začinom fikcije, ali kako su s tekstom i likovima korespondirali vaši prijatelji iz tog doba, koji su također prikazani u romanu?

Trećina teksta je autobiografska, trećina poluautobiografska, a trećina kompletna fikcija. Pritom likovi nisu stvarni ljudi, oni su mješavina stvarnih ljudi... Oni koji su se prepoznali, jako su dobro reagirali.

Od vašeg prvog romana, koji je bio manje zamijećen, ili nezamijećen, prošlo je 10 godina. Kako se danas odnosite prema tom materijalu, stojite li iza njega?

Stojim iza njega, jasno. Roman ima početničkih grešaka, bilo je tu malo egotripanja, kao, wow, uspio sam napisati knjigu. Mogla je biti bolja, ali zapravo nije tako loša jer ne bi bila objavljena.

'Listanje kupusa' pisali ste iz perspektive dječaka, jer u to doba i sami ste bili dječak. Koliko vam je bilo važno da pogodite taj dječački ton, zanos i motive, a da se pritom zadržite u polju romana za odrasle? Je li bilo teško pronaći taj autentični dječji glas?

Htio sam napisati roman za odrasle koji će funkcionirati i za mlade. Iskreno, pisanje mi nije bilo toliko teško: mjesto koje sam opisivao pamtim kao trinaestogodišnjak, a moji junaci imaju dvanaest – samo vratio u to vrijeme te sam opisivao događaje i ulice mog djetinjstva. Nisam pazio na taj ton, tako je ispalo.

Koliko vam je bilo važno u tekst implementirati avanturističku, ali i pseudokriminalističku notu? U romanu imamo posla s družinom koja istražuje nestanke kolega iz razreda, a kako su cijelo vrijeme u nekoj akciji, dojam avanture je sveprisutan.

Dječje družine uvijek nesto istražuju, imaju svoje pothvate, jednostavno nešto moraju raditi. Dakle, morao sam imati neki misterij. Taj prvi dio rukopisa, u kojemu se oni bave istragom, bio je prvotno duplo duži, no kasnije sam ga kratio. Toliko sam se bio uživio u Borovo naselje svog djetinjstva da sam opisivao svaki list svakog drveta.

Mislite li da roman mora imati takvu događajnost, napetost, narativ koji gradira? Znamo da svi pisci ne pišu na taj način.

Ja jednostavno tako pišem, ne mogu si pomoći. Imam, recimo, velikih problema s pisanjem kratke priče. Svaki put kad pišem nove kratke priče za nastup s Ri-lit ekipom, totalno sam u problemu jer moram staviti nešto u kratki vremenski okvir, određen broj stranica... a ja odmah vidim roman u nastavcima. Patim od logoreje.

Kako je bilo raditi na novom romanu s Krunom Lokotarom? On sve što dotakne pretvara u zlato.

Znali smo se otprije, nešto smo davno trebali i početi raditi skupa, budući da sam bio dvaput u finalu Prozaka. No kad smo krenuli u realizaciju, Algoritam je propao. Onda više nismo bili u kontaktu... Kad je Hena.com prihvatio rukopis „Listanja”, pozvali su Lokotara kao urednika. Bilo je super raditi s njim, imao je dobre intervencije, a i dalje gura roman na sve strane. Kruno radi dobar posao.

Je li tijekom rada na rukopisu puno materijala 'išlo van'? Kako se odnosite prema tom rezanju?

Nije, jer ja sam ga i sam prethodno više puta kratio. Kraćenje mi nikada nije bilo problem.

Član ste neformalne riječke književne skupine Ri Lit. Što vidite u takvim kružocima, koliko je značajan Ri Lit u Rijeci?

Doselio sam u Rijeku za Božić 2012., a prva njihova „Noć velikog čitanja” dogodila se krajem siječnja 2013. Nisam tad nikoga poznavao, no došao sam na događanje, taman mi je tad bio izašao prvi roman, i ostao oduševljen. Kad sam vidio toliku posjećenost i kako to rade spisateljice i pisci iz Rijeke, rekao sam da hoću i ja sudjelovati.

Ri Litove Noći velikog čitanja doista imaju snažan ugled među ljubiteljima pisane riječi u Rijeci, ali i šire. Očekujemo li uskoro novo takvo događanje?

Rano je još. Ove godine smo je održali početkom ožujka, a inače bude krajem siječnja. Ali, očekujem da će "Noći" biti, jer ova godina je bila izuzetno plodna za Ri-Litovce. Doris Pandžić je dobila nagradu (Drago Gervais op.a), Tea Tulić je izdala sjajnu knjigu, kao i Enver Krivac i Gordana Brkić Žagar, i Dunja Matić rastura sa svojim "Mirovanjem"...

I 'Listanje kupusa' rastura. U finalu ste književne Nagrade Kamov, a osvojili ste i Galovića. Što vam znače te nagrade i koliki je to poticaj za daljnje pisanje?

'Galović' je moja prva nagrada i nisam vjerovao da ću od 79 rukopisa doći do finala. Kad sam vidio imena, rekao sam si – zaboravi. Jako mi puno to znači, baš sam bio sretan. Dobivam potvrde da sam napisao dobar roman prema reakcijama čitatelja i kritike, ali prva nagrada je nekako zaokružila sve to.

Koliko se možete dotaknuti samog djetinjstva u Borovu naselju u to doba, o kojemu pišete u romanu. Čitava ta ratna situacija, odlasci obitelji, nestajanje djece iz škole... kako ste sve to doživljavali kao trinaestogodišnjak?

Roman stvarno ima puno autobiografskih elemenata: djeca su s obiteljima nestajala bez objašnjenja, a svakog dana u školi je bila jedna prazna stolica više... Nama je u jednom trenutku postalo normalno da netko odjednom prestane dolaziti u školu. I onaj tko je živio najbliže nestalom nosio bi mu zadaću nakon škole. Ali vrata nitko nije otvarao. Mi smo tada bili trinaestogodišnjaci, pojam rata je za nas bio nešto preveliko. Do tada je rat bio nešto što smo viđali samo u partizanskim filmovima. Odjednom su se pred nama ukazale barikade, noćni pucnjevi – znali smo da se nešto događa, ali dječji um nije mogao prepoznati kompletnu sliku opasnosti. Vidjeli bismo tenk JNA, a mi smo još uvijek živjeli u Jugoslaviji pa kako je onda odjednom to moglo biti loše? Kao djeca, mislili smo da ako zarati, bit će to na relaciji Zagreb-Beograd. Nismo uopće znali kakve to veze ima s nama.

Niste tada vodili računa o tome da je to multietnička sredina, zar to baš nitko pred rat nije isticao?

Apsolutno nam to nije bilo bitno, sve dok to nije postala među odraslima glavna tema razgovora. Onda smo se i mi počeli pitati tko je koje nacionalisti na sljedeći način: mene frend pita: što si ti, ja kažem Hrvat, ja pitam njega, on kaže Srbin. I mi idemo dalje, igrati nogomet, igrati se partizana i tamaniti Švabe iza zgrade. Dakle, to pitanje je među nama bilo riješeno u 15 sekundi.

Kako se sjećate učiteljice u školi i njenih komentara na sve ono što je počinjalo?

Nisu nas informirali, bili su neutralni. Razredi su bili izmiješani, kao i škola, i naselje. Nitko nije to spominjao. Bio je samo jedan trenutak koji pamtim, kada je 2. svibnja stradalo 12 redarstvenika u Borovu selu. Tada je direktorica ili učiteljica, ne sjećam se više, uletjela u razred i rekla da nas napadaju iz Borova sela i da bježimo kućama! I stotinu djece je izletjelo van, a meni nije bilo baš jasno zašto nas šalju van ako je tamo napad… Bili smo uzbuđeni, jer nismo imali nastavu taj dan.

U romanu se vaši junaci probijaju do Borova Sela kako bi se vidjeli s prijateljima i prijateljicama s 'druge strane'. Je li se ta komunikacija između djece događala ili to spada u prostor fikcije u romanu?

To je čista fikcija, kao i njihova avantura odlaska u Futog, Srbiju koja je opisana u romanu. Mi nismo išli u Borovo selo, ne bi nas ni pustili, ali smo išli gledati barikade između Borovog sela i Borovog naselja.

Kako se sjećate tih barikada?

Bila su dva kamiona, jedan s hrvatskom zastavom, a 20 metara od njega jedan sa srpskom zastavom.

To je relativno uska crta.

To je izgledalo kao prelazak granice, tako se sve odvijalo: ako je automobil dolazio s hrvatske strane, prvo bi stao kod hrvatskog kamiona pa bi ga provjeravali ili što već, a onda isto tako i na sljedećoj barikadi.

Znamo da se kod nas vole secirati romani ovakvih i sličnih tematika. Mnogi - pogotovo zdesna - pokušavaju pronalaziti prijeporne stvari. Očekujete li da desničari u vašem romanu pronađu antihrvatski sentiment? Jasno je da ga nema, kao što je jasno i da ga oni često pronalaze unatoč tome što ga nema. Strahujete li od reakcija?

Ne, jer roman nije niti antihrvatski niti antisrpski, kao što nije niti prohrvatski niti prosrpski. To je antiratni roman. Promovira prijateljstvo.

Ali to je već dovoljno - promovirati prijateljstvo između Hrvata i Srba, pa još u to doba - da se nađete na udaru.

Ali onda je tako bilo, tako smo mi vidjeli situaciju – mi smo se družili svi zajedno. Mi ćemo se i dalje družiti. Ja sam i dalje s njima u kontaktu, kako s Hrvatima, tako i sa Srbima. Nismo mi ratovali. Ratovali su, pod navodnicima, naši roditelji. Mi smo imali odnos prije, i želimo ga imati i nakon rata. Mi s ratom nismo imali veze, osim što smo trpjeli posljedice, bili smo djeca koja nisu ništa bila kriva nizašto.

Kako ste došli do naslova 'Listanje kupusa'?

Tražio sam povrće koje ima listove, koje se može listati, i tako sam došao do kupusa. Vozio sam se jednom prilikom iz Novog Sada za Vukovar, prolazio sam kroz polja kupusa, i nisam ga toliko vidio u životu... Uvijek sam znao da ću radnju romana u jednom trenutku prebaciti u Srbiju, tog trenutka sam znao točno gdje.

Kupus i njegovi listovi kao prikaz ljuštenja normalnosti, društvenih odnosa, svega što se događa oko nas u to doba, da bi se došlo do jezgre u kojoj čuči - zlo?

Tako je.

Roman je doživio sjajan uspjeh, ovjenčan je već važnom nagradom, a neki kritičari pisali su i o ekranizaciji, odnosno TV serijalu. Je li to i vaša želja?

Počelo se raditi na ekranizaciji. To je sve što za sad mogu reći.

Čestitam, zasluženo. Pišete li već novi roman, sada dok imate hit - pa da malo požurite dok ste u trendu - ili ćete pustiti 'Listanje' da se još malo krčka?

Ja nisam tip koji pušta da se krčka. Ali znate za prokletstvo drugog romana. Ja sam to vješto izbjegao, jer mi prvi roman nije bio zamijećen, ali sad imam to, nazovimo ga, prokletstvo trećeg romana. Bilo mi je, dakle, komotno pisati "Listanje kupusa" jer nisam znao koliko će biti čitan.

Dobro, priznajte da ste ipak znali da će to biti zamijećen roman, ako ni zbog čega, onda zbog tematskog okvira.

Znao sam da će ga netko objaviti, u to sam bio 90% siguran. Kolege iz Ri-Lita često objavljuju, dok sam se ja uvijek bavio nekim alternativnim temama, što nitko nije htio objaviti. "Listanje kupusa" je bio moj nekakav osobni ustupak. Kao, idem nešto napisati što će netko konačno objaviti. Sigurno nisam mislio da će biti baš toliko čitano, ali možda je to neki pokazatelj za budućnost.

Je l' vas to opterećuje?

Malo da. Pisanju ću nakon ovoga morati pristupati još pažljivije.

Mislite li da ćete uspjeti opet iskopati neki tematski okvir koji će biti toliko atraktivan? Pitam vas, jer ovo je očigledno tema koju će čitati i oni koji inače ne čitaju suvremenu domaću književnost. Jeste li već razmišljali o tome?

Razmišljao sam o tome, da. No, znam da se više neću baviti temom rata u Vukovaru, to je završeno za mene. Pokušat ću iskopati neku isto tako dobru temu pa ćemo vidjeti.

Kada očekujete promociju romana u Vukovaru?

Bit će, dogovaramo, ne znam još termin jer sam mało vremenski razvučen. Ako ne ove godine, nadam se sljedeće.

Nije li čudno da u Vukovaru nije bila premijerna promocija romana?

Nije čudno. Za mene nitko i ne zna kao za autora, trebalo je neko vrijeme da roman zaživi. Lokotar je prvo dogovorio Osijek, tu je bila premijera, pa Šibenik, Rijeka...

Kad već govorimo o Vukovaru, kako doživljavate svu tu politizaciju koju imamo oko njega, pogotovo u ovo doba? Dakle uvijek su tu dvije kolone, sada i dva plakata. Nema homogenosti u odnosu spram Vukovara i njegove žrtve. Kako to doživljavate kao dječak iz Borova?

Kad govorim o današnjem Vukovaru, to nije taj grad, ja ne živim tamo već 32 godine… Ne znam kako bih vam to najjednostavnije objasnio... U te dane izbjegavam gledati televiziju, bude mi preteško. Kad prikazuju snimke rušenja i opsade, razmišljam kako mi nikada neće biti jasno zašto je netko imao potrebu baš u toj mjeri razrušiti, ubijati. Više očekujem obilježavanja u drugim gradovima, recimo u Rijeci, gdje se priča ne politizira. Naravno, tužno mi je kad se u Vukovaru dijele kolone, kad se svađa oko plakata jer to znači da se ne govori o svim tim žrtvama zbog kojih se povorka i komemoracija rade. Nisam siguran koliko to služi samim građanima Vukovara, žrtvama, pa i ljudima koji traže svoje nestale.

Kako se osjećate danas kada dođete u Vukovar?

To nije grad mog djetinjstva. Osjećaji su dvojaki; nekad mi bude žao što to više nije taj grad, a onda prihvatim taj šamar realnosti. No uvijek ću voljeti šetati ulicama kojima sam odrastao, tamo su mi roditelji, prijatelji... Ali ipak, kada dođem u Vukovar, ostanem kratko, svega par dana.