Spisateljica Ivana Bodrožić u subotu je u Tuzli preuzela važnu književnu nagradu 'Meša Selimović' za svoj roman 'Sinovi, kćeri' (Corto Literary u imprintu Hermes), čime su tradicionalno završeni međunarodni književni susreti Cum Grano Salis u tom gradu. Nagradu joj je dodijelio prosudbeni žiri koji su ove godine činili dosadašnji dobitnici Semezdin Mehmedinović, Senka Marić, Ivica Đikić, Milorad Popović i Mirjana Đurđević.

'Ova hrabra knjiga s brutalnom otvorenošću govori o problemima koji se uglavnom prešućuju, a književnost ih je nepravedno zaobilazila. Knjiga 'Sinovi, kćeri' je poziv na promjenu. U pitanju je hrabrost udružena s književnim darom,' rekao je o romanu prilikom dodjele nagrade Semezdin Mehmedinović, a mi donosimo razgovor s autoricom koja za tportal obrazlaže što joj znači ta nagrada.

Kako se osjećate nakon primanja nagrade Meša Selimović?

Odlično se osjećam. Drago mi je prvenstveno zbog toga što je to jedna regionalna nagrada, u kojoj je konkurencija najveća, i u kojoj selektori dolaze iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Ta nagrada već dvadeset godina okuplja ono najbolje s naših prostora, dakle sve autore koje možemo čitati i razumjeti i sretna sam što sam je dobila u toj konkurenciji.

Ta nagrada, zapravo, na neki način provocira ideju da svi mi s prostora bivše Jugoslavije govorimo različite jezike.

Kad malo bolje razmislimo, mi smo se sami okljaštrili, kao i naše čitatelje te njihov prostor imaginacije i razumijevanja. Oduzeli smo si i mogućnost da se živi od pisanja. Sve to zbog nemogućnosti komuniciranja s autorima i čitateljima na jeziku koji svi dobro razumijemo. Nije isto živjeti na tržištu od tri i pol milijuna čitatelja, ili od 10-12 milijuna, gdje jednostavno imate puno veći prostor. Suština nagrade Meše Selimovića je inzistiranje na toj ideji da se itekako dobro razumijemo i da smo slični. Ne samo po pitanju jezika. I životi su nam slični, pitanja koja nas muče su slična, nacionalizmi su nam slični. Mnoge stvari su tu oko kojih se pravimo da ne postoje, a zapravo bi nam prihvaćanje istih svima olakšalo živote. Dobili bismo više prostora za komunikaciju, međusobno uvažavanje i prihvaćanje. Sve to vodi do kvalitetnijeg života.

Sprema se i američko izdanje vašeg nagrađenog romana. U kojoj je to fazi?

Prije dva ili tri mjeseca su otkupljena prava. Pretpostavljam da će roman izaći početkom 2022. godine, s obzirom na to da ta izdavačka kuća, kao i sve druge, ima unaprijed definirane planove i potrebno je vrijeme da se roman prevede, i proizvede. Prava na tekst prodana su i jednom talijanskom izdavaču, tako da očekujem i to izdanje romana i to me veseli.

Predsjednik žirija Semezdin Mehmedinović na dodjeli nagrade u Tuzli rekao je kako je u pitanju hrabar roman koji poziva na promjenu. Koliko vam je važno biti angažirana u umjetnosti koju radite? Mora li književnost mijenjati svijet?

Ja mislim da možemo reći kako ne mora, ali kad pogledamo povijest književnosti vidimo da sve ono najbolje što je ostalo od nje, sve ono što su danas klasici, sve što teorija književnosti slavi kao izuzetna književna djela - sve su to snažno društveno angažirani romani, koji stoje na obrani ljudskog dostojanstva. Koji god klasik uzmete, okosnica je društveni angažman. Osobno, mislim da bez toga nije moguće niti postići visoku estetsku razinu. To dvoje ima jako čvrstu vezu i ako mi ne vjerujemo u ono što radimo i ne stojimo iza toga 100%, ne možemo dat sve od sebe u stvaranju. Mislim da je to vrlo logično.

Koliko su vam važne nagrade u književnosti? Zašto?

Naravno da nagrade uvijek dobro dođu, pogotovo kad dolaze od strane struke. Ponajviše su važne kao priznanje nekog rada. Posebno je to važno kada ste dugo godina, ili više od deset godina u mom slučaju, na književnoj sceni pa vam je nagrada priznanje za upornost, za postojanje u književnosti i za želju da svaka iduća knjiga ostane na toj razini koju čitatelji vole i prepoznaju. S druge strane, dogodi se i da nagrađene knjige ne prežive protok vremena. I članovi žirija su samo ljudi, i ponekad se vode određenim idejama koje su subjektivne, ali takve moraju biti. Tako da, nagrade ne moraju nužno govoriti o izvrsnosti, ali dobro dođu kao priznanje piscu i poticaj čitateljima da obrate pažnju na knjigu.