Autori izložbe su Clauded' Athenais, direktor pariškog Muzeja, te Annie le Brun. Središnja tema izložbe bit će četrdesetak oslikanih meta nastalih u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Streljaštvo kao društvena aktivnost u Hrvatskoj javlja se u drugoj polovici 18. stoljeća, koje vrhunac doživljava u 19. stoljeću.

U Osijeku je Streljačko društvo osnovano 1784. godine, u Zagrebu 1786. godine, a u Varaždinu 1819. godine. Svrha društva bila je zabava; vježbanje u strijeljanju, organizacija sjajnih balova i raznih društvenih igara.

Za te su se potrebe izgradile streljane s društvenim domom, plesnom dvoranom, točionicom i sobom za kartanje koje su ubrzo postale omiljena mjesta društvenog života tadašnjeg Zagreba, Osijeka i Varaždina. Članovi streljačkih društva bili su plemići i građani; trgovci, obrtnici, profesori, liječnici, graditelji, odvjetnici i pripadnici velikaških obitelji (citat iz pravilnika Društva: „svaki izobraženi, poštena značaja i samostalan čovjek“).

Uz streljačka nadmetanja i zabavne igre u streljanama se često i politički djelovalo u burnim političkim godinama 19. stoljeća te su i članovi ilirskog pokreta bili članovi.

Oslikane streljačke mete vrijedan su kulturno povijesni materijal koji slikovito govori o prilikama i ljudima u Hrvatskoj prije više od jednog stoljeća.

Običaj oslikavanja streljačkih meta, koji je u Njemačkoj bio poznat još u 15. stoljeću, hrvatski su strijelci preuzeli iz susjedne Austrije i Slovenije. Mete su oslikane različitim prizorima, često šaljivog karaktera i popraćene duhovitim tekstovima. Scene su obično uokvirene imenom i prezimenom, godinom i datumom. Razlikujemo dvije vrste ploča: za uspomenu i za nagradu. Ploče za uspomenu bile su izložene u streljani, a pobjednik određenog natjecanja mogao je odabrati ploču po želji te se na tu ploču napisalo njegovo ime i datum natjecanja. Sudionici bi zatim u tu ploču ispalili nekoliko trofejnih hitaca za uspomenu.

Nagradne ploče su pojedini ugledni članovi društva znali unaprijed naručivati za pobjednike zbog čega mete u pravilu nose i imena darovatelja.

S obzirom na likovni i umjetnički doseg, neke su mete prava slikarska ostvarenja i vjerojatno su rad putujućih slikara koji su poput obrtnika nudili građanima svoje usluge. S obzirom da je najveći dio meta iz prve polovice 19. stoljeća neke od meta s prikazom krajolika i genre scena podsjećaju na bidermajersko štafelajno slikarstvo. Ostale su vjerojatno rad domaćih obrtnika, pismoslikara i soboslikara. Streljačke mete, poput drugih predmeta umjetničkog obrta kao što su satovi i oslikani dijelovi pokućstva, govore o općem likovnom dometu u našim urbanim sredinama.

Tako je, primjerice, slikar Pavel Künel oslikao i potpisao 1854. godine metu u čast vjenčanja cara Franje Josipa i Elizabete (izložena je u Muzeju grada Zagreba).

Ploče su slikane na grundiranim daskama kombiniranom tehnikom tempere i uljanih boja. Obično je na drvo nalijepljen papir ili karton s oslikanim prizorom. Rijetke su direktno oslikavane na drvenu podlogu kao što je meta iz 1830. godine s prikazom ženskih glava umjesto plodova u krošnji razgranatog stabla.

Teme su različite, uz već navedene šaljive i poučne prizore, tu su pejzaži i genre scene, likovi ljudi životinja, heraldički znakovi, prizori u interijeru i oni s političkim sadržajem. Scene su smještene u središnji krug ili oval, dok se u rubnim trokutastim poljima nalaze imena i prezimena i godina natjecanja, a uokolo je popratni tekst. Tekstovi su pisani njemačkim jezikom.

Izuzetak je meta iz 1840. godine s prikazom lire, polumjeseca i zvijezda i tekstom na hrvatskom jeziku ('Zernanek kažu što serzcem treba') koja je nastala pod utjecajem ilirskog preporoda.

Prezentacijom oslikanih streljačkih meta u prestižnom Muzeju lova i prirode u Parizu posjetitelji će se upoznati s jednim djelićem zanimljive likovne, ali još više kulturološke pojave koja će im približiti život i običaje stanovnika tri grada kontinentalne Hrvatske: Zagreba, Osijeka i Varaždina.