Premda "Mama ŠČ" uopće nije loša pjesma – naprotiv - ogromna većina gledatelja fokusirat će se na njihove šarene kvazimilitarističke šinjele, visoke pete i suknjice, karikaturalnu koreografiju, psihodelične vizualne efekte, simbolične nuklearne projektile, i na njihovu političku poruku. Jer Eurovizija je odavno prestala biti samo glazbeni događaj - danas je to poligon za promicanje društvenih, nacionalnih, političkih, pa čak i umjetničkih koncepcija, globalno vidljiva pozornica za razne oblike bizarnosti.

Natjecanje za Pjesmu Eurovizije u početku nije bilo tako zamišljeno. Ideja europskog natjecateljskog glazbenog festivala pojavila se u godinama sveopće oskudice nakon Drugog svjetskog rata kako bi se promicao zajednički europski kulturni prostor i potaknula prekogranična suradnja. Upravni odbor tek osnovane Europske radiodifuzne unije (EBU) predložio je u tom duhu - po uzoru na festival u Sanremu - održavanje glazbenog natjecanja država članica koje bi se istodobno emitiralo na radijskim i televizijskim postajama diljem Europe. Sugerirano je da se festival zove European Grand Prix, ali se kasnije ustalio sadašnji naziv kako se ne bi miješao sa sličnim nazivima raznih sportskih natjecanja. Na prijedlog Švicarske, prva se Pjesma Eurovizije održala 1956. godine u Luganu - i već je premijerno natjecanje obilježio manji skandal. Nastupilo je samo sedam zemalja, svaku su zemlju predstavljale po dvije pjesme, glasovanje se odvijalo iza zatvorenih vrata, a - za divno čudo - pobijedila je domaća predstavnica Lys Assia s pjesmom "Refrain". Tu su pobjedu međutim osporili neki poraženi sudionici. Naime, čini se da luksemburška televizija nije poslala svoje predstavnike u stručni žiri pa je ovlastila Švicarce da glasuju umjesto njih. A oni su dakako glasovali za Assiju! Zapisnik o glasovanju nikada nije pronađen, te stoga danas nije moguće sa sigurnošću utvrditi jesu li optužbe na švicarski račun bile utemeljene, ali ta prva kontroverza kao da je nagovijestila smjer u kojemu će se kasnije kretati ovo najdugovječnije međunarodno televizijsko glazbeno natjecanje u svijetu.

Sljedeće godine uvedena je javna objava rezultata glasovanja na velikom semaforu kako bi se smanjile mogućnosti manipuliranja glasovima zemalja sudionica, no upravo je glasovanje - odnosno natjecateljski karakter festivala - čitavo vrijeme ostalo jedan od najkontroverznijih aspekata Eurosonga. Ocjenjivanje pjesama kroz konkretno davanje određenog broja bodova unijelo je u festival - koji je trebao biti laka glazbena zabava - kompetitivni, gotovo ratnički duh, pogotovo jer su u cijelu priču uključene države i narodi sa svojim patriotizmima, nacionalizmima i povijesnim sjećanjima. Eurovizija je tako već od svojih početaka postala poligon za stjecanje nacionalne slave ili nacionalne frustracije, što je postalo još izraženije s postupnim širenjem festivala na veliku većinu europskih i neke neeuropske zemlje. Širenje je pratio i tehnološki razvoj: emitiranje u boji počelo je 1968. godine, prvi satelitski prijenos Eurosonga dogodio se 1985., a prvi internetski streaming omogućen je 2000. Od prvog natjecanja pa do ranih devedesetih godina, na Euroviziji je nastupalo dvadesetak zemalja kapitalističke Europe plus Jugoslavija i Izrael, da bi se nakon pada Željezne zavjese priključio niz zemalja srednje i istočne Europe, među kojima i brojne države nastale raspadom višenacionalnog Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke, te dakako Jugoslavije. Zbog (pre)velikog broja sudionika uvedeni su kvalifikacijski krugovi, a otprije petnaestak godina uspostavljen je aktualni sustav s dva polufinala i velikim finalom, u kojemu uz 20 najuspješnijih polufinalista automatski nastupa i domaćin natjecanja, te "velikih pet" zemalja članica - Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija i Španjolska. Ta diskriminacija opravdava se najvećim financijskim doprinosom spomenutih pet zemalja EBU-u, a zapravo su te europske velesile neizravno uvjetovale svoj nastup, kao primjerice Italija koja je godinama bojkotirala Eurosong smatrajući da joj je ispod časti sudjelovanje na toj lošoj kopiji Sanrema, pogotovo kad bi njezin izvođač osvojio manje bodova od predstavnika kojekakvih istočnoeuropskih poluorijentalnih država za koje prije nekoliko godina nismo ni znali da postoje.

Međutim, ni u ranim eurovizijskim godinama, kad su uglađeni izvođači iz "civilizirane" Europe nastupali pred živim orkestrima kojima su ravnali slavni dirigenti u frakovima, kontroverzi nije nedostajalo. Jedan od prvih većih skandala izazvali su 1957. danski predstavnici Birthe Wilke i Gustav Winckler. Svoj su nastup završili 13 sekundi dugim poljupcem, što je potpuno šokiralo televizijsku publiku diljem kontinenta.

Od tada su se vremena ipak promijenila, pa je za današnje čitatelje važno naglasiti da Birthe i Gustav nisu bili istog spola, a skandal je izazvalo to što su se javno poljubili u usta iako nisu bili vezani svetošću bračne zajednice. Godine 1966. slavni talijanski kantautor Domenico Modugno otpjevao je veliki hit "Dio, come ti amo" s kojim je ranije te godine - u duetu s prelijepom Gigliolom Cinquetti - pobijedio na Sanremu. On nije nikoga poljubio, a možda je trebao: zavidni članovi eurovizijskih žirija pjesmi su dali točno nula bodova i Italija je završila uvjerljivo na posljednjem mjestu.

Krajem tog desetljeća bolje je sreće bila Španjolska: pobijedila je 1968. i 1969. što su joj sve do danas ostale jedine eurovizijske pobjede. Međutim, godinama kasnije, nakon smrti Francisca Franca, pojavile su se nikad dokazane glasine da je ostarjeli diktator, inače veliki ljubitelj Eurovizije, podmitio članove žirija diljem Europe kako bi njegova zemlja popravila svoj (ne)demokratski imidž. S imidžom je problema imao i pobjednik iz 1978. Izrael, barem među arapskim susjedima. Za vrijeme nastupa izraelskih predstavnika, na arapskim televizijama prekinut je prijenos i emitirane su reklame. To je ipak bilo puno teže izvesti tijekom glasovanja, pa su neki arapski gledatelji uspjeli vidjeti da je Izrael ne samo sudjelovao već i pobijedio. Jordanska nacionalna televizija ipak se nije dala smesti - za pobjednike je proglasila drugoplasirane Belgijance. Osim u Jordanu, Belgija te godine ipak nije pobijedila na Euroviziji, ali jest 1986., no ne bez kontroverzi. Belgijska pjevačica Sandra Kim u vrijeme natjecanja imala je samo 13 godina, a kad je otkriven taj podatak neke su zemlje tražile da joj se zabrani nastup. Kako pravila nisu bila posve jasna, Kim je ipak dopušteno sudjelovanje te je s pjesmom "J'aime la vie" odnijela prvu i dosad jedinu pobjedu Belgije. Premda je Sandra Kim na pozornici izgledala kao prosječna dvadesetogodišnjakinja, nakon njezine pobjede u konkurenciji su se počeli pojavljivati neki vrlo mladi izvođači, poput 11-godišnje Francuskinje Nathalie Paque i 12-godišnjeg Izraelca Gilija, pa je EBU minimalnu dob za nastup na Eurosongu uskoro postavio na 16 godina.

Ipak, sve te kontroverze iz prošlosti doimaju se kao čaj od kamilice u usporedbi sa skandalima i bizarnostima koji su obilježili i obilježavaju Eurosong u posljednja dva desetljeća, osobito nakon uvođenja glasovanja publike i širenja utjecaja društvenih mreža. U tome smislu, čini se da je Pjesma Eurovizije samo slika globalnog društva koje ima sve manje vremena i sve viši prag tolerancije za nove senzacije. Otupjelima od gomila informacija i vizualnih podražaja, potrebno nam je doista nešto drugačije da bismo uopće obratili pažnju, a to su vrlo dobro shvatili i nacionalni žiriji koji su na Eurosong počeli slati predstavnike na koje će netko uopće obratiti pažnju – koji bi nekom vrstom nekonvencionalnosti mogli šokirati i zaintrigirati publiku. To je čini se napokon shvatila i Hrvatska: Let 3 će, ako ništa drugo, sasvim sigurno privući – i već privlači – poprilično pozornosti.

Popis nadrealnih scenskih nastupa za privlačenje pažnje na Eurosongu nije kratak, a ovdje ćemo se pokušati prisjetiti nekolicine najbizarnijih. Godine 2006. Litva je na natjecanje poslala grupu LT United koja se svojom pjesmom "We Are the Winners (of Eurovision)" unaprijed proglasila pobjednikom. I sve bi u nastupu te šestorice muškaraca u odijelima bilo u granicama normale, da negdje na polovici te dopadljive pop melodije jedan od njih nije stupio pred solista na violini i počeo psihotičnu plesnu točku koju je teško opisati. Neki vjeruju da tako plešu kumovi na vjenčanju nakon što kušaju šarene bombone, ali autor ovog teksta smatra da je ovaj litavski scenski nastup još puno luđi od toga. LT United na kraju ipak nije pobijedio, ali njegovo šesto mjesto pokazuje da je na Eurosongu sve moguće.

A moguće je i da skupina starijih seoskih gospođa na pozornici ispeče kolače, i usput osvoji drugo mjesto. Šest ruskih bakica u narodnim nošnjama okupljenih pod nazivom Buranovske babuške otpjevalo je 2012. disko folk pjesmu pod nazivom "Zabava za sve" i zaradilo simpatije gledatelja meka srca diljem Europe. Na pozornici su i doslovno imale peć u kojoj su ispekle kolače. Nije sasvim jasno za koga je bila ta "zabava za sve", ali bakice - koje su izgledale kao neka ruska verzija legendarne Tete Lize - očito su znale što rade.

I finska skupina Lordi sasvim je sigurno znala što radi. Na Eurosongu održanom 2006. premoćno je pobijedila sa svojom pjesmom "Hard Rock Hallelujah" - riječ je o prvoj i jedinoj heavy metal pjesmi koja je pobijedila i koja će ikada pobijediti na Euroviziji. Odjeveni u jezive kostime inspirirane zombijima i Klingoncima iz Zvjezdanih staza - koje je sam kreirao vođa benda Mr. Lordi - finski metalci su uz puno pirotehnike pomeli eurovizijsku pozornicu i pokupili gotovo sve glasove žirija. Pred sam kraj nastupa, baš kad se činilo da morbidni spoj kršćanstvom inspiriranog teksta i zastrašujućih maski ne može biti bizarniji, Mr. Lordi je raširio golema krila šišmiša dotad skupljena na njegovim leđima. Probajte to nadmašiti, navodno je rekao.

Eurovizijsko natjecanje 2008. obilježio je nadrealni nastup irskog predstavnika Dustina the Turkeya. Riječ je o lutki u liku histeričnog purana kojom je na pozornici upravljao lutkar John Morrison. Vesela pop pjesma pod naslovom "Irelande Douze Point" svoju je parodijsku oštricu usmjerila prema "geopolitičkom" eurovizijskom glasovanju susjednih zemalja, ali je tekst općenito bio jednako besmislen kao što je bio i Dustinov nastup, pa uza svu grotesknost i subverzivnost Irska nije uspjela ući čak ni u finale. Slučaj purana Dustina pokazuje da nije dovoljno samo biti uvrnut da bi se na Euroviziji postigao uspjeh. A možda je bila riječ o osveti "geopolitičkih" glasača.

Svi se sjećaju spolno ambivalentnih eurovizijskih pobjednika Dane International iz Izraela i Conchite Wurst iz Austrije, a među bizarnijim nastupima na Eurosongu pamtimo i ukrajinsku drag kraljicu Verku Serdučku u srebrnom kostimu i sa srebrnom zvijezdom petokrakom na glavi, "našeg" Crnogorca Ramba Amadeusa s parodijom balkanskog macho euroskeptika, Španjolca Rodolfa Chikilicuatrea, koji je nosio periku Elvisa i svirao na minijaturnoj "vibratorskoj" gitari koju je sam izumio, neobični britanski pop duo Jemini s pjesmom "Cry Baby", prvom i jedinom pjesmom na engleskom jeziku koja nije osvojila baš nijedan bod na Eurosongu, grčki bend Koza Mostra koji je otpjevao buzuki-disko pjesmu pod naslovom "Alcohol is Free", te rumunjskog predstavnika Cezara odjevenog u blistavu crnu halju koju bi mogli nositi i grof Drakula i Pepeljugina maćeha - a za ukupni dojam nije mu puno pomoglo ni pjevanje u falsetu. Uglavnom, na natjecanju za Pjesmu Eurovizije kroz godine su sudjelovali nebrojeni glazbeni čudaci - čini se da je upravo to jedan od najvažnijih razloga široke popularnosti te paneuropske glazbene manifestacije.

A može li bizaran nastup jamčiti dobar plasman Leta 3 u Liverpoolu? Kakvi su izgledi Riječana na predstojećem Eurosongu? Čini se da nisu mali, a o njima će nam sasvim sigurno više toga moći otkriti stanje na kladionicama. Pjesma Eurovizije u tome smislu ima jednu neobičnu karakteristiku: kladionice svoje favorite biraju čak i prije nego pojedine zemlje izaberu tko će ih na natjecanju predstavljati. To je otprilike kao da se Brazil proglasi najvećim favoritom za osvajanje Svjetskog prvenstva u nogometu bez obzira na to hoće li u njegovoj momčadi biti Neymar, Casemiro i Vinicius Jr. ili će zemlju predstavljati ekipa sastavljena od studenata tehničkog veleučilišta u Manausu. Glazbeno natjecanje međutim slijedi sasvim drugačiju logiku od sportskog. Tako su favoriti na Eurosongu obično Šveđani, Talijani, Britanci i Norvežani - u posljednje vrijeme i Ukrajinci zbog svima poznatih okolnosti - a primjerice Albanci su redovito među posljednjima, što se može pripisati i njihovom slabom potencijalu za pridobivanje "geopolitičkih" glasova. Tri mjeseca prije Liverpoola kladionice daju daleko najveće šanse za pobjedu Ukrajini - premda su se ti omjeri malo smanjili (sic!) nakon što je ukrajinski predstavnik doista i izabran. Hrvatska je u posljednje vrijeme slabo prolazila na Eurosongu pa sukladno tome i njezini izgledi na kladionicama nisu bili veliki. Uoči Dore nalazila se na tradicionalno bijednim pozicijama oko 30. mjesta, da bi nakon odabira Leta 3 njezini izgledi krenuli strelovito prema gore.

Globalna zajednica zaljubljenika u Eurosong uglavnom s oduševljenjem i pozitivnom nevjericom komentira nastup riječkih rokera, a prema mnogim neslužbenim anketama "Mama ŠČ" se nalazi među ozbiljnim kandidatima za visok plasman. Dakako, do svibnja se puno toga može promijeniti. Brojne zemlje još nisu izabrale svoje predstavnike pa je potencijal bizarnosti još uvijek otvoren. S druge strane gledatelji bi se mogli zasititi Ukrajinaca i njihove ratne kalvarije, a isto tako neka bi katastrofalna nesreća poput nedavnog potresa u Turskoj i Siriji mogla preusmjeriti simpatije prema nekom drugom. Ti razlozi dakako nemaju nikakve veze s glazbom, ali Pjesma Eurovizije oduvijek je osim za glazbena bila i poligon za geopolitička i sva druga nadmetanja. Bogata povijest neobičnih nastupa na Euroviziji svjedoči da je važno izdvojiti se iz mase izvođača, ali je isto tako i upozorenje da se s takvim pristupom može i propasti. Upada u oči da Hrvata dosad nije bilo na popisima najbizarnijih natjecatelja. Ako ništa drugo, Let 3 je barem to promijenio.