Predstava Mirana Kurspahića 'Pad' vrlo je ozbiljan, snažan i važan kazališni komad, u kojem se danas, gotovo 25 godina poslije, prvi puta u hrvatskom kazalištu na kritičan način, ali mirnim i savjesnim tonom preispituju uvjeti koji su doveli do opsade i pada Vukovara, najveće tragedije Domovinskog rata.

No to je i promišljeni i angažirani komad jer u njemu Kurspahić i glumačka ekipa ZKM-a na čelu s izvanrednim Milivojem Beaderom u ulozi Mile Dedakovića Jastreba, jednog od zadnjih zapovjednika obrane Vukovara, umjetničkim sredstvima otvoreno propituje ispravnost i utemeljenost odluka tadašnjeg državnog vrha u vezi obrane Vukovara, postavljajući pitanja je li Vukovar izdan i da li su se civili - tisuće Vukovaraca i djece – možda mogli spasiti.

Također, tokom predstave provlači se kritika tadašnje političke garniture, ali i neizgovoreno pitanje o njihovoj odgovornosti za vukovarsku tragediju. S padom Vukovarom, kako pokazuje Kurspahić s odličnom glumačkom ekipom ZKM-a, pale su i sve moralne i druge vrijednosti, pa predstava jasno poručuje da se moramo suočiti s Vukovarom kao simbolom rata i mitskim mjestom nastanka hrvatske države te s našom cjelokupnom prošlošću kako bismo nesmetano mogli krenuti dalje.

Predstava je smještena u dane uoči pada Vukovara i temelji se na originalnim transkriptima Dedaković – Tuđman te nekim nadopisanim sekvencama. Sastoji se od dva, odnosno, tri dijela, a ispričana je na gotovo eksperimentalan način, jer se radnja istodobno odvija na dvije scene, glavnoj i bočnoj, pa donosi dvije različite perspektive – jednu iz raskošno uređenog Predsjedničkog ureda u Zagrebu i drugu iz mučne atmosfere Dedakovićeva stožera u Vinkovcima.

Svaka ta perspektiva jednako je važna, vrijedna i zanimljiva, i publika bi trebala sagledati pitanje ZKM-ovog kazališnog Vukovara s obje strane kako bi dobila cjeloviti dojam o ideji predstave. Tek tada bi u potpunosti mogla nastaviti pratiti treći fabricirani dio, koji se odvija u glavnom Tuđmanovom stožeru, smještenom u mračni podzemni bunker ispod opkoljenog Zagreba. Tek tada postaje jasno zašto se predstava ne zove 'Pad Vukovara' nego jednostavno 'Pad'. Jer ne govori samo o padu grada nego o padu vrijednosti, padu morala, padu ideja.

Predstava je posebno kritična spram tadašnje političke vrhuške, a provlači se tokom sva tri dijela. U prvom dijelu, kad Mile Dedaković Jastreb iz svog štaba u Vinkovcima uoči pada Vukovara u telefonskim razgovorima s generalom Antunom Tusom, pukovnikom Karlom Gorinšekom, predstojnikom ureda predsjednika Hrvojem Šarinićem, ministrom Gojkom Šuškom i predsjednikom Franjom Tuđmanom upozorava na sve veću opasnost i očajnički traži pomoć u ljudstvu i oružju, prokazuje se sva pragmatičnost, surovost i neosjetljivost visoke politike. Ta pragmatičnost i cinizam potvrđuje se primjerice Gorinšekovim riječima upućenim Dedakoviću 'Budi miran!', a posebno u sceni mučenja Dedakovića koji je bio lažno optužen za suradnju s KOS-om, krađu 300 tisuća njemačkih maraka i veleizdaju Hrvatske.

Za to vrijeme u paralelnom, stiliziranom svijetu Tuđmanova štaba na Pantovčaku, smještenom na velikoj sceni ZKM-a, vješaju se umjetničke slike, nose se torbe pune novca, elegantne tajnice jedu bajadere i kuhaju kave, političari ležerno razgovaraju o sutrašnjem danu, a u pozadini se smjenjuju prizori Tuđmana kako igra tenis ili se sunča, pojavljuju se i Manolić i Glavaš, vrše se egzekucije. Je l' koga briga za Vukovar?

Treći, fabricirani dio, nazvan 'Konačni pad' pobuđuje izravne asocijacije na njemački film 'Hitler: Konačni pad' o zadnjim danima vođe Trećeg Reicha i njegove svite u bunkeru ispod ruševina Berlina. Kurspahić je taj dio zamislio kao hipotetsku situaciju u kojoj se 1993. JNA probila sve do Zagreba i sada se glavni grad Hrvatske nalazi u okruženju srpske vojske, kao što je u stvarnosti bio Vukovar. Tu, u glavnom stožeru, smještenom u mračni podzemni bunker, uz zvukove granatiranja i eksplozija, vojske, Tuđman sa svojim generalima razmišlja o tome što i kako dalje te drži posljednji govor. Sve je izgubljeno.

Dakle, predstava 'Pad' polazi od vukovarske tragedije da bi zazvala našu savjest da se konačno suočimo s duhovima prošlosti i zapitamo možemo li graditi bolje društvo. To čini na kazališno suvremen način i ni u jednom trenutku ne prelazi granicu i ne postaje politički pamflet. Naprotiv, ona o svim tim problemima govori iz humane perspektive, bez mržnje i ogorčenja, ali jasno i beskompromisno tražeći odgovore.

S 'Padom' je ZKM dobio predstavu koja ima snagu da pokrene i neke izvankazališne vibracije.

Indikativno je to da su ministar kulture Zlatko Hasanbegović i njegova zamjenica Ana Lederer izabrali između dvije subotnje premijere onu u Gavelli – pučku komediju 'Filumena Marturano' premda bi po važnosti teme predstava 'Pad' bila kudikamo primjereniji izbor za njih. S obzirom na ministrovo mišljenje da su oba Jastreba izdajnici hrvatskog naroda, ta je odluka zapravo očekivana i može se shvatiti kao izvrstan komentar službene Hrvatske prema Vukovaru, ali i prema ideji kulture u cjelini.