Mladen Stilinović (1947.) jedan je od najpoznatijih i međunarodno najpriznatijih hrvatskih konceptualnih umjetnika. S Grupom šestorice autora (1975. - 1979.) rodonačelnik je takozvane nove umjetničke prakse koja je umjetnost izlagala na ulici, organizirala izložbe-akcije na zagrebačkim ulicama i trgovima te otvoreno kritizirala galerijski sistem. Ususret izložbi u Parizu, sa Stilinovićem smo razgovarali o umjetničkoj inspiraciji, političkim sistemima, manipulaciji te slobodi u umjetnosti
Nadovezujući se na tradicije avangardne i neoavangardne umjetnosti, Stilinović se zauzimao za društveno-kritičku i politički angažiranu dimenziju umjetnosti, a njegov opus je raznolik i obuhvaća kolaže, fotografije, knjige umjetnika, video radove i drugo. Njegov opus karakteriziraju duhovitost, cinizam, ironija, lišenost klišeja i apsurd kojima često komentira društvenu zbilju.
Prvu samostalnu izložbu Stilinović je imao 1975. i otad je izlagao na mnogim prestižnim smotrama suvremene umjetnosti poput Bijenala u Parizu (1977.), Bijenala u Sydneyju (1992.), Bijenala u Veneciji (2003.) i Documenti u Kasselu (2007.). Njegove radove kupili su neki od najuglednijih svjetskih muzeja kao što su Muzej moderne umjetnosti u New Yorku i Centar Pompidou (Beaubourg) u Parizu, muzeji moderne umjetnosti u Stockholmu, Beču i mnogi drugi. S našim cijenjenim umjetnikom razgovarali smo uoči otvaranja njegove samostalne izložbe u Parizu, u galeriji AB Agency (13. rujna), kojom će započeti festival Hrvatske u Francuskoj, odnosno, 'Croatie, la voici', u prijevodu 'Evo Hrvatske'.
Početak manifestacije 'Croatie, la voici', barem što se tiče likovnosti, obilježava Vaša izložba u Galeriji GB Agency. Kako je došlo do samostalne izložbe u toj galeriji?
Ja zapravo i ne znam kako ide ta procedura i tko tu koga zove. Poznajem kustosice koje vode tu galeriju i kojima je poznat moj rad pa pretpostavljam da su one, kad su vidjele da se priprema projekt predstavljanja hrvatske kulture u Francuskoj, predložile da organiziraju moju izložbu. Ta galerija me je zvala i prije pet-šest godina da tamo izlažem.
Što ćete sve izložiti?
Ta galerija se sastoji od svega dvije prostorije. U prvoj će biti rekonstrukcija jednog ambijenta iz 1980., s tim da ću u sadašnjoj rekonstrukciji koristiti pravi novac, odnosno, eure. Sa stropa će visjeti papirnate novčanice veće vrijednosti tako da ih posjetitelji ne mogu dohvatiti, a po podu će biti razasut kovani novac. Rad se zove 'Ambijent s novcima', a u drugoj prostoriji će biti moje knjige umjetnika, otprilike 40 komada koje će se moći listati i gledati. Predviđeno je da na otvaranju izložbe netko od glumaca održi performans u kojem će na engleskom jeziku čitati moj rad 'Rječnik boli'. To bi trebalo trajati otprilike deset minuta da ne zagnjavimo publiku.
Hoće li izložba imati neki naslov?
Ne. Izložba nema nikakav naslov pošto ću izložiti dva odvojena rada. Nisam smislio nikakav naslov.
Kada ste posljednji put izlagali u Parizu?
Prošlo je točno godinu dana od moje posljednje izložbe u Parizu. Bila je to zajednička izložba s našim umjetnikom Borisom Cvjetanovićem u galeriji Frank Elbaz. Izlagali smo radove nastale u doba socijalizma, s tim da je on izlagao fotografije, a ja neke druge stvari. Izložba se fokusirala na to povijesno razdoblje pa smo se tako i mi povezali.
Znači li to da često nastupate u Parizu?
Izlaganje vani je, kako bih to rekao, nešto što ne možete kontrolirati, slučaj. Ja sam radio izložbu u Parizu 1977. i onda više od dvadeset godina nisam tamo izlagao. Onda su me zvali na veliku izložbu o istočnoeuropskoj umjetnosti u centar Georges Pompidou, zatim u Elbaz, pa sad u Agency. Ispada da zadnjih nekoliko godina tamo često izlažem.
Što je bilo važno za Vaše formiranje kao umjetnika?
Teško mi je reći što je bilo važno. Pretpostavljam da je to bila moja osobnost i neka moja znatiželja. Budući da sam autodidakt, nisam bio vezan ni za kakvu akademiju, školu ili nešto slično. Kao mlad i znatiželjan čitao sam razne stvari od poezije do filozofije i stalno sam pratio filmove, posebno avangardne filmove, koliko god se to moglo kod nas, a moglo se. I tako. Muzički bijenale je tada bio jako zanimljiv i aktualan. Mnogo je bilo tih utjecaja i onda se valjda tako formirala ta ličnost.
Je li važno za umjetnika da ima formalno obrazovanje?
Ja ne znam i ne želim o tome odlučivati. Ja mislim da nije, ali meni je svejedno. Baš me briga.
S obzirom na to da ste odrastali u razdoblju socijalizma, je li to predstavljalo problem što se tiče dostupnosti informacija?
Nije, jer se kod nas jako puno prevodilo i bilo je puno internacionalnih izložbi. Moglo se i putovati. Tako da s moje strane nije bilo nikakvih problema s informiranjem i kolanjem informacija. Problem je bio novac, ali mi smo se kao mladi ljudi snalazili. Išli smo autostopom po cijeloj Europi i tako smo otkrivali stvari.
Početak Vašeg umjetničkog rada obilježilo je djelovanje u Grupi šestorica. Prije toga ste se intenzivno bavili poezijom i eksperimentalnim filmom. Što je bio temelj te grupe koja je bila sastavljena od individualaca? Što vas je povezivalo? Je li postojala neka zajednička osnova?
Nije postojalo ništa zajedničko. Tu se radilo o šest individua. Svatko je bio na svoju stranu, kako se kaže, svatko je bio na svoju felu. Povezivalo nas je jedino međusobno poštovanje i uvažavanje. To je bilo vrlo važno. To i diskusije koje smo vodili. Svi smo bili različiti i po karakteru, obrazovanju, afinitetima i još mnogo čemu, a ono što nas je obilježavalo je tolerancija i mladenačko druženje. Mislim da nam je taj skup, grupa bila važna, jer je u tim mladenačkim godinama jako važno da imate podršku od nekog. To je super.
Grupa šestorice (1975. - 1979.) izlagala je izvan institucija i izvodila akcije na otvorenom. Je li u osnovi djelovanja grupe bila ideja da se promijeni percepcija suvremene umjetnosti u društvu?
Naravno. Želja je bila da se pokaže nešto drukčije i da se nešto promijeni. Tada je postojala podjela na avangardnu struju koja je imala galerije i konzervativnu struju koja je dominirala medijima. Mislim da je i danas isto takva situacija.
Kako ste počeli raditi tu siromašnu umjetnost koja se bazirala na kolažima, dosjetkama, igri riječi, duhovitim citatima na formatu A4?
Ja sam dosta rano počeo raditi te stvari. Pogotovo kolaže s tekstom i slikom koje i dan danas radim. Ispočetka sam koristio siromašne materijale zato što su mi bili pri ruci, a danas još uvijek tako radim, jer nemam potrebu raditi neki solidan art u kamenu, drvu, željezu.
Je li razlog za to i nedostatak novca koji ste već spomenuli?
Pa je. U početku je to bio razlog. Novac je bio razlog mog prestanka bavljenja filmom. Tada se film još nije profesionalizirao i nije bilo kao danas da možete dobiti financijsku potporu od HAVC-a za eksperimentalni film. Tada je to sve bio amaterizam. To je tehnički izgledalo loše. Mada, umjetnički i sadržajno gledano to nisu bila loša ostvarenja. I danas se to može gledati.
U mnogim svojim radovima zaokupljeni ste temom jezika i odnosom ideologije i umjetnosti. Kada je počela ta fascinacija jezikom i zašto ste izabrali umjetnost da govorite o tom problemu?
Bavio sam se paralelno eksperimentalnim filmom i poezijom, a poezija se odnosi na jezik. Naravno, mene je zanimala suvremena poezija koja se bavila jezikom, odnosno, jezikom izvan svakodnevice, a zanimao me je i taj svakodnevni jezik. Miks poetskog diskursa i diskursa svakodnevice, s jedne strane, a s druge strane, zanimalo me je kako jezik kroz politiku i medije utječe na ljude i što se sve tu događa. Ta interakcija me je intrigirala i koliko smo mi, izvan ili unutar tog jezika.
Često ste isticali da je jezik najmanipulativnije sredstvo?
To je najjače sredstvo, a mislim da je kroz politiku i medije to i najmanipulativnije sredstvo. Ljudi često puta nisu toga svjesni i ponavljaju stalno jedne te iste greške.
Treba li u tom smislu shvatiti i Vaš rad iz 1992. 'An Artist Who Cannot Speak English is No Artist' (Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik) ili se on više odnosi na svijet umjetnosti i definiranja onoga što čini neko umjetničko djelo?
Taj rad je istovremeno lažan i istinit. Istina je da ćete, ako ne govorite engleski jezik, slabo i teško biti uključeni u internacionalnu umjetničku scenu. S druge strane, to se odnosi i na bilo koju drugu struku, politiku, gospodarstvo, a ne samo na umjetnost. Engleski jezik dominira svijetom i ta dominacija stvara određeni klišej kojeg možda nismo ni svjesni. Ta je dominacija jezični imperijalizam. Ona omogućava da se cijeli svijet međusobno razumije, ali je i jako opasna jer poništava razlike. To vodi k uniformnosti koju danas vidite na svakom koraku, od dizajna automobila, dizajna novina ili televizija. Mnoge stvari se danas vizualno ne razlikuju. Također, usvajaju se neke riječi koje, primjerice, kod nas nemaju nikakvog smisla.
Vi ste uvijek nastojali zadržati individualnu poziciju i slobodu izražavanja. Spominjali ste u više navrata da ste anarhist. Smatrate li se još uvijek anarhistom?
Da, ja jesam anarhist, ali ne u smislu da pripadam nekoj anarhističkoj partiji, stranci ili tome slično. Pod tim pojmom mislim da ne postoji autoritet države, pojedinca, škole, crkve ili bilo kakvog autoriteta. To znači da autoritet nije ni jezik i da se s njime možemo ponašati slobodno. Jedina stvar koju je nemoguće izbjeći je novac. Novac je veliki autoritet koji se nažalost ne može zamijeniti, odnosno, ne znamo čime bismo ga zamijenili.
Koje vam je razdoblje bilo poticajnije za kreativnost - socijalizam s takozvanim ljudskim licem ili liberalni kapitalizam?
Budući da sam anarhist, meni je bilo svejedno koji je sustav. U jednom i drugom sam nalazio dosta poticaja i materijala. I za gledanje, i za razmišljanje i za kritiku i za šalu.
Jeste li se u socijalizmu morali boriti za prostor vlastite slobode?
Mi smo tada imali svoj prostor slobode, ali su nam uvijek govorili da je to geto. I to je istina. Tako je i danas s tim prostorom slobode. I danas je to geto koji smo mi sebi izborili. U usporedbi s medijima, prostor umjetnosti je totalni geto.
Nastavljali ste se na tradiciju avangardne umjetnosti koju karakterizira umjetnost kao društvena kritika, posebno kritika umjetničkih institucija i umjetničkog sistema. Mnogi Vaši radovi bave se upravo tim stvarima. Spomenuo bih seriju fotografija 'Umjetnik radi' iz 1978. koje vas prikazuju kako ležite u krevetu i drijemate, razmišljate. Pitanja koja proizlaze iz tog rada tiču se pozicije umjetnika, intelektualca i intelektualnog rada u društvu? Je li danas ta pozicija umjetnika i odnos prema intelektualnom radu promijenjena s obzirom na promijenjeni društveno-politički kontekst?
Ne, nije se ništa promijenilo. Mi smo uvijek na nekoj margini, odnosno, getu, ali ja se tu ne osjećam nimalo frustriran. Takav je ustroj, ne samo kod nas, već u cijelom svijetu. Neke su druge stvari puno važnije i to tako ide u nedogled. Mislim da taj moj rad još uvijek stoji. Osim toga 'Umjetnik u radu' je moj najprodavaniji rad i rad koji sam najviše izlagao. Sada je prisutan na tri izložbe, a u posljednjih pet-šest godina postao je jako aktualan. Taj rad sastoji se od serije fotografija pa se može lako multiplicirati.
Je li jednako aktualan i rad iz 1988. 'Rad je bolest' ispod kojeg je ste potpisali Karla Marxa, odnosno lažno ste citirali Marxa?
Da, to je lažan Marxov citat koji je nastao u doba socijalizma, a napravio sam ga zato što je u socijalizmu sve što je bilo pripisano Karlu Marxu vrijedilo kao velika istina. Danas je to, naravno, drugačije i mislim da danas nikog nije briga ako se Karla Marxa potpiše ispod neke izjave. Ne znam, ali možda bi danas trebalo potpisati Slavoja Žižeka. Nisam siguran.
U drugom političkom kontekstu, 1993., napisali ste manifest 'Pohvala lijenosti'. Biste li to potpisali i danas?
Taj rad nije nastao tako davno. Okolnosti su se malo promijenile, ali mislim da to još vrijedi. Neke države su dobro ustrojile taj galerijski sistem poput Poljske, Češke, djelomično Rusije i Kine, ali mi i naša regija još to nemamo. Taj tekst je zapravo bio komentar na zapadnjačkog umjetnika iz istočnoeuropske perspektive, i to s obzirom na odnos prema radu i vremenu utrošenom za taj rad. Zapadnjački umjetnici puno više vremena troše na rad, a manje na umjetnost i mislim da se to vidi i u njihovoj umjetnosti i dan danas.
Autoironija je također nešto što je često prisutno u Vašim radovima. Znači li to da ne želite da vas se shvati preozbiljno ili je to poigravanje vlastitim likom u javnosti?
To je poigravanje jezikom. Namjera mi je uvijek bila da se osvijesti jezik kao istinit i lažan. Jako je važno da se ne vjeruje u jezik kao istinit.
Eksploatacija i manipulacija su česti pojmovi uz koje se vežu Vaši radovi. Je li moguće izbjeći manipulaciju i treba li je izbjegavati s obzirom na to da smo joj stalno izloženi?
Pitanje je koliko smo svjesni te manipulacije i koliko ona utječe na nas i naš život. U jednom svom tekstu postavljam pitanje kako manipulirati onime što te manipulira? To je jako teško. Recimo, pitanje reklame. Kako bi se manipuliralo reklamom? Čim imaš reklamu već si gotov. Nema tu manipulacije. Ista stvar je i s pojedinim simbolima. Ne možeš se igrati kukastim križem. To je gotova stvar. Ne možeš ga ironizirati. Mislim, možeš, ali to uvijek ostaje kukasti križ.
Sastavni dio predstojeće izložbe u Parizu je i rad 'Rječnik boli' koji ste 2003. izlagali na Venecijanskom bijenalu u kustoskoj koncepciji Igora Zabela. U tom radu je također prisutna fascinacija jezikom koji ste prispodobili jednoj emociji?
Prva verzija toga rada je bila na hrvatskom rječniku i to krajem 70-ih godina, ali je nikada nisam napravio do kraja. Ideja je bila da se svaka riječ u rječniku povezuje s riječju bol. Poslije sam to napravio s engleskim rječnikom i engleskim jezikom. Sve riječi u rječniku svedene su na jednu riječ, a ta riječ je pain, odnosno, bol. Mene je zanimalo da se svaka riječ u jeziku poveže s tom emocijom zato što jezik boli, a mi se tom boli, tim jezikom služimo cijelo vrijeme. Taj rad kad se čita ima i jednu emocionalnu dimenziju i to je jako individualno. Premda unaprijed znaš da je svaka riječ bol, začudiš se kada čuješ da je neka riječ bol. Ne znam kako bih to objasnio. Jedan američki kritičar koji je gledao moju retrospektivu u Budimpešti rekao mi je da mu je bilo otkriće da su špageti bol. To je čak napisao i u svojoj kritici. Taj rad izlagao sam i na skupnoj izložbi 'Schmerz' posvećenoj upravo toj temi boli, a ravnatelj Medicinskog muzeja mi je rekao da mu je taj rad jako zanimljiv, jer ga je to potaknulo da uvede nove termine u medicini poput dvostruke ili trostruke boli.
Zašto ste riječi, odnosno, jezik prispodobili upravo toj emociji?
Ja sam dugo vezan uz tu emociju. Uvijek sam povezivao umjetnost i bol. To je ujedno i igra. Neki put pozitivna, a neki put negativna. To je naročito došlo do izražaja u ratnom periodu koji je bio jako bolan. Bol se zapravo odnosi i na stanje nemoći.
Je li status konceptualne umjetnosti na Zapadu drukčiji nego kod nas?
Umjetnici na Zapadu puno su bogatiji. Umjetnici iz moje generacije vani su milijunaši. Tamo postoji tržište i ono ne posustaje. Onaj tko je uložio novac u vas ne dozvoljava da tome padne cijena.
Jeste li zbog toga došli u iskušenje da odete odavde?
Nema to veze s tim. Ja, na svu sreću, živim dobro. Razlika je samo financijska, ali sve drugo je isto.
Nastaje li većina umjetnosti u stanu koji je ujedno i Vaš atelje?
Da. Imam jednu sobu u stanu i to je moj atelje. To je i izložbeni prostor. Tu radim. Tu izlažem.
Koliko Vam je važno izlaganje u vlastitom stanu?
To je jedna od alternativa. Meni je to oduvijek bilo jako važno. Izlaže se u važnim muzejima, dobrim galerijama, manje poznatim galerijama i izlaže se u kući ili stanu. Važno je da se ne radi hijerarhija između tih prostora. Ja to kao anarhist ne volim. Osim toga, drugačije je kad izlažeš kod kuće. To je drugačija situacija, jer nastojim pozvati određene ljude i svako tko dolazi zna da mora uzeti vrijeme. Onaj tko dolazi u stan ne dolazi samo da vidi radove, već da razgovara o njima i da sjedne i popije kavu.
Na čemu trenutačno radite?
Nedavno sam imao izložbu na zagrebačkom Žitnjaku koja se zvala 'Staviti na javnu raspravu 2'. Tema je bila korištenje engleskog jezika kod nas pa se još uvijek bavim time. Zanimaju me termini poput 'businessa' i 'shoppinga'. Skovao sam termin šoping-prijatelj pa mi je jedan engleski kolega rekao da mu se to sviđa, ali da oni to nemaju i da će morati to uvesti.
Zbog svjetske financijske krize, posljednjih nekoliko godina pojavili su se društveni pokreti koji traže promjene u svijetu. Pratite li to s obzirom na to da je Vaša umjetnost angažirana, odnosno, kritička i društveno osviještena? Utječu li ta događanja na Vas i Vašu umjetnost?
Ja pratim i gledam što se događa, ali to ne utječe na mene, jer ja sam prošao više tih društveno-političkih mijena i faza. Svašta sam već vidio. Mnoge pokrete koji su pokušavali nešto promijeniti. To su neke stvari koje su u stalnom procesu. Pratim i gledam, ali nisam sudionik toga, jer sam anarhist, individualac i ne treba mi skupina veća od šest ljudi.
Zagrebački MSU priprema Vašu veliku retrospektivnu izložbu kao jedan od središnjih događaja u ovoj godini (30. studenoga – 3. veljače 2013.). Zanimljivo je da ste retrospektivu imali prošle godine u Budimpešti. Je li neobično da ste prije imali retrospektivu u inozemstvu nego kod kuće?
Tako se dogodilo. Meni je zagrebački MSU svake godine najavljivao retrospektivu, ali dogodilo se da je Budimpešta bila brža i to smo realizirali u roku od šest mjeseci. Ovdje sve teče nekako polako i često se stvari otežu, ali sada kad je datum fiksiran, valjda ćemo konačno to realizirati i ovdje. Osobno mi nije važno je li prvo bio Zagreb ili Budimpešta. Zagrebačka izložba će ionako biti drugačija, jer ću moći uključiti više radova u jeziku, a pokazat ću i neke radove kojih u Budimpešti nije bilo. Ide se za tim da se obuhvati cijeli opus od ranih kolaža, video radova, fotografija do ovih novih radova. Radi se na katalogu, a još razmišljamo o naslovu izložbe. To još nije definirano.
