U sklopu popratnoga programa 62. dubrovačkih ljetnih igara bilo je i predstavljanje te monografije – kazališni događaj za sebe koji je prerastao uobičajene promocijske okvire.

Bila je to još jedna prava predstava, bez obzira na to što je bila u popratnom dijelu Igara, još jedan kazališni čin, umjetničko događanje koje je potrajalo koliko je potrajalo, a onda je ostala samo tišina i reklo bi se homo spat. To je tako s izvedbenim umjetnostima, ništa to zbilja nije novo, a ni mudro kazati da im je život, sva ljepota ili uznositost kudikamo kraća, kako se kaže, od života leptira.

A što onda ostaje od umjetnosti kazališta? U najboljem slučaju audio i video zapis, kazališna cedulja, ostaju sjećanja. Ali sva sjećanja blijede, ono što ih može osvježiti samo su ti nekakvi zapisi na bilo kojem mediju. Kada je to medij kao što je monografija o kojoj je ovdje riječ, onda je to pak sreća za sve dodirnute. I kada sasvim običan čitatelj uzme tu knjigu u ruke listat će je, ali i čitati dugo jer posrijedi je, zapravo, repetitorij o pet desetljeća živa, zanimljiva kazališta jednoga kazalištarca kakav se rijetko rađa, možda jednom u stotinu godina. Bog il' vrag će ga znati.

Prebirući po tim tekstovima i slikama vrti svatko za sebe taj virtualni film unatrag, sa zastajkivanjima, s vraćanjima i s osobnim ekstemporiranjima. Nije tu samo riječ o Juvančiću, nije ni riječ samo o Igrama, pa ni samo o kazalištu i kazalištima uopće, tu je posrijedi životni materijal pamćen kroz kazalište. Tu je protkana zlatna nit koja vodi od redateljeva neprestana preispitivanja kazališne baštine, one koja može doprijeti do naših dana, do uvijek mladih Jupinih pulena koji će iz prizorišta u gledalište prenijeti novo iz staroga jer obično su i sami mladi tek s ponekim starijim. Eto, zato Jupa je medij, vremeplovski bard.

Podijeljena je ta ozbiljna monografija u tri dijela; prvi dio zapravo je autorska studija koja kronološki opisuje svekoliko kazališno djelovanje Joška Juvančića unutar pojedinih kazališta i određenih razdoblja te iznosi sazrijevanje njegova kazališnoga kreda od početka njegovih početaka do dana današnjega, a to je, rekoh, ništa manje nego raspon od pola stoljeća.

Komentira se tako sve metamorfoze njegovih redateljskih pristupa, ali i općeg odnosa prema kazališnoj umjetnosti. Uza svu ozbiljnost izbjegnuta je inače česta monografijska dosada pukoga nabrajanja kada se zapisuje ama baš svaka pa i sasvim nevažna činjenica, jer nerijetko monograf smatra da je ono što on ne zapiše propalo za vijeke vjekova. Autor ove monografije imao je sreću da je u istoj osobi bio i urednik, pa nije pao u takav grijeh jer urednik nije samo sudac autoru nego mora biti i odvjetnik čitatelja kojeg inače nema tko drugi obraniti od hiperpretenciozna pisca. Zato je u pravu Hrvoje Ivanković kada kaže da smatra da je njegova knjiga zaokružena slika o Juvančićevu umjetničkom stvaralaštvu, ali da također misli da bi jednako važan doseg ove knjige bio i samo eventualni poticaj za buduća studiozna razmatranja njegove uloge u razvoju suvremenog hrvatskog glumišta.

Drugi dio knjige reklo bi se, rahlo je popunjen. Tu su ulomci raznovrsnih tekstova posvećenih ponajviše Jupinu djelovanju na Dubrovačkim ljetnim igrama, a treći je dio knjige teatrografski popis Juvančićevih režija s biografskom bilješkom, teatrolozima na znanje i ravnanje. Tu se doznaje da je u doba prvih Dubrovačkih ljetnih igara Jupa imao svega četrnaest godina kada se počeo uvaljivati na predstave da vidi ambijentalna ostvarenja velikana Marka Foteza, Branka Gavelle, Miše Račića i to tako da je u početku raznosio stolice uza sve stepenice do Lovrijenca, pa onda statirao, pa postao pomoćni inspicijent, asistent… a ostalo je povijest. Sadržana i u predmetnoj knjizi.

Dopuštam si sada kao piscu ovih redaka da spomenem da sam svojedobno u Jupinoj kući na živopisnim Pilama vidio praroditeljicu monografije o kojoj je ovdje riječ. Bila je to knjiga ručno uvezana u nakladi od jednoga primjerka, a kako piše u predmetnoj monografiji, formata 34 puta 30 centimetara i težine 7,55 kilograma. To je zapravo bio kazališni spomenar koji je osnovala Jupina majka u koji je unijela svaki novinski izrezak, svaku kazališnu cedulju, korespondenciju, ukratko sve ono što je išlo pod naslov Redatelj Joško Juvančić. Gospođa Luce sve do smrti nije propustila unijeti ni jedan dokument, pa makar to bila i grana sasušena pelina. Protagonist te knjige nastavio je majčinu misiju, a Hrvoje Ivanković je spominje kao svoj temeljni izvor.

Posebna vrijednost monografije Joško Juvančić Jupa obilje je fotografija iz svih razdoblja Juvančićeva stvaralaštva, kao i priloženi joj DVD koji je iz sjajnih arhivskih materijala režirao i montirao Hrvoje Juvančić. Šteta je što su fotografije prečesto samo šturo potpisane i ponekad veoma ovlaš datirane, a ponekad su i potpisani samo protagonisti.

I bez obzira na to što su u impresumu navedene institucije i privatni arhivi kao izvori svih fotografija, trebalo se ipak potruditi i doći barem do nekih imena fotografa jer nerijetko je posrijedi izniman autorski rad s umjetničkim valerima. Kazališna fotografija, naime, posebno je sofisticirana disciplina i ne bi se smjela u ovakvim izdanjima pojavljivati kao anonimna tvorevina. Grafički je knjigu oblikovao Luka Gusić koji se, što i nije baš njegov običaj, kreativno poigrao leteringom u naslovu i zgodno iskoristio tri 'j' iz inicijala Joška Juvančića Jupe. U impresumu izdanja nema imena ni lektora ni korektora pa nemam kome adresirati pokude za izostale zahvate, a ima ih.

Monografija Joško Juvančić Jupa, napisao i priredio Hrvoje Ivanković, nakladnik Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik 2011.

Pogledajte videoklip za dokumentarni film Hrvoja Juvančića 'Jupa na Igrama'.