Ni prvi 'jurski' spektakl, Spielbergov 'Jurski park', snimljen prije dvadeset dvije godine, nije pucao po šavovima od pregoleme pameti. Iako utemeljen na romanu Michaela Crichtona koji je u sebi nosio kakvu-takvu poruku o opasnostima pokušaja kontroliranja prirode i života - izgubio se u specijalnim efektima i klišejima svih ikada snimljenih filmova s nemanima koja napadaju ljude.

No taj je film barem imao nekakvu priču. Likovi u njemu bili su barem donekle karakterizirani.

'Jurski svijet', još jedan mamac za klince koji žele u kinu vidjeti dionosaure koji izgledaju k'o pravi nema ništa od toga. Ustvari, lažem. Ima. Ima užasno glupu priču i potpuno neuvjerljive likove koji ne bi prošli ni kao statisti u reklamama. Dvojica klinaca dolaze u posjet teti koja radi kao neka menadžerska faca na otoku onkraj Kostarike, gdje se već dvadeset godina nalazi popularni park 'Jurski svijet' (nastao nakon što se 'sredila situacija' s Jurskim parkom). U parku se upravo spremaju predstaviti novog dinosaura, nazvanog - pajsadovo - Indominus Rex jer je svima poputno normalno da se poigravaju s DNK-om dinosaura zato da bi turistima mogli pokazati 'veće i glasnije dinosaure s više zubi'.

Naravno, živina im pobjegne i počne šenlučit otokom kao što su to činila sva čudovišta iz filmova od Godzille preko Aliena do Sedlarove Gospe, a mi usput upoznajemo i šaptača dionosaurima (nisam ovo izmislila, nemojte se MENI smijat'!) kojeg glumi Chris Pratt i koji će na kraju spasiti princezu s njezina dva nećaka. Prije toga će nam ga, međutim, tvorci ovoga filma prikazati kao megafacu koja dresira čopor velociraptora kao da su malo oštriji dobermani znakovito nazvani Blue, Charlie, Delta i Echo, ultramaštovito (ne) implicirajući da je Alfa - njihov ljudski trener.

Enivej, u filmu još ima i to da tetka kojoj su došli netjaci pretrči cijeli jurski svijet u štiklama i bijelom kompletiću za poslovne sastanke da bi na kraju izgledala tek kao da se malo umrljala pekući čokoladne muffine, ima i nekakva seksualna napetost između te i takve tetke te Chrisa Pratta, koja je jednako uvjerljiva kao i to da nikome u cijelom filmu nije riknula baterija na iPhoneu za koju svi znaju da ne bi izdržala ni do ručka.

Dinosauri, odnosno čudovišta su superiška prikazana, ali ne vidim neki revolucionarni napredak od onih Speilbergovih prije dvadeset godina - i dalje im je glavna fora prikazivat gmazni pogled prema plijenu, kandžu zabijenu tik uz nečiji trbuščić te razjapljene čeljusti u kojima se koprca do zuba naoružani specijalac.

Jedina zanimljivost ovoga filma sastoji se od toga što se lijepo primijeti promjena glavnoga straha koji se cijelom kataklizmom na otoku dinosaura htio podražiti kod publike. Devedeset treće aktualna je bila ekologija i poigravanje s prirodom pa je glavna napetost filma bila usmjerena na zlokobnu napomenu Jeffa Goldbluma o tome da ne možeš zaustaviti ni kontrolirati ŽIVOT (prirodu). Danas je glavna anksiJOZA u filmu ocrtana u sprezi između nemilosrdnih korporacija i vojne industrije, čak i privatnih paravojnih korporacija. No sve je to razrađeno na razini školske zadaćnice za peti osnovne, pa k tome još i one kojoj bi svaki profesor koji drži do sebe dao dvojku.

U konačnici, 'Jurski svijet' toliko je banalan i razvodnjen da u njemu vjerojatno neće uživati ni djeca kojoj je namijenjen (prizori pogibije, krvi i dinosaurskog žderanja ovdje su petsto puta blaži nego u crtićima), a odrasli će bolje proći čak i ako pokvare želudac gore spomenutim otrovnim burekom. I toplim pivom. Jer tako je sigurno mudrije utrošiti 35 kuna, koliko košta kino-karta za ovaj bespotreban i nevažan film.