Nuri Bilge Ceylan svoj prvi kratki film, 'Koza', snimio je 1993. godine, a prvi je put prikazan dvije godine kasnije na festivalu u Cannesu. Već je time postigao golem uspjeh budući da je to bio prvi turski kratki film koji je ušao u konkurenciju Cannesa. Uslijedila su tri dugometražna, a za posljednji u tom ciklusu, 'Uzak' iz 2002, osvojio je Grand Prix na kanskom festivalu te ukupno 47 nagrada. Ceylan je tada postao svjetski poznato i priznato redateljsko ime.

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu Ceylan je gledatelje odveo na gotovo trosatno putovanje ruralnim predjelom Anatolije, u mračnu i meditativnu atmosferu dugih kadrova ispresijecanu jednostavnom, gotovo banalnom rječitošću likova. 'Bilo jednom u Anatoliji' je u Cannesu žiri proglasio najboljim filmom, a prema gužvi koja se stvorila na Kavi sa Ceylanom, možemo pretpostaviti da ni sarajevska publika nije ostala imuna na njegov impresionistički stil, kako ga sam voli nazivati.

Film pripovijeda o trojici muškaraca, tužitelju, policajcu i doktoru, koji prate ubojicu do mjesta na kojem je skrivena žrtva. 'Priča je bazirana na istinitoj priči. Moj bliski prijatelj, koscenarist koji je radio u Anatoliji, za večerom mi je jednom ispričao priču koju je proživio. Jedan dan smo je samo odlučili napisati. Naravno, puno smo promijenili, pisali smo moja žena, on i ja, ali film smo snimali na originalnim mjestima', rekao je Ceylan.

I turski je redatelj odrastao u malom, po mentalitetu sličnom mjestu o kakvom se pripovijeda u filmu, pa mu likovi, njihovi problemi i razmišljanje, nisu bili nimalo strani. Jedna od posebnosti 'Bilo jednom u Anatoliji' u odnosu na njegove prethodne filmove svakako je činjenica da je ovog puta angažirao profesionalne glumce, dok je svaki put dosad radio s amaterima, prijateljima, obitelji, pa čak je i sam glumio u svojem filmu. To, kako kaže, nije naišlo na dobre kritike u Turskoj.

'Dosad sam radio s ljudima koji nisu bili glumci, ali za ovaj sam trebao profesionalce. Ovo su jedni od najboljih glumaca u Turskoj, no i jedni i drugi imaju prednosti. Profesionalni glumci naporno rade, a ja tjeram situaciju do kraja. Nekad radimo do jutra, amateri to teško podnose, a profesionalci dijele vašu strast, pa je to drukčije', objasnio je Ceylan.

Kao redatelj poznat po vrlo rijetkoj, gotovo nikakvoj upotrebi dijaloga u svojim filmovima, Ceylan je i ovaj put iznenadio gledatelje. Film, naime, obiluje konverzacijama među likovima, no one su naizgled isprazne i banalne. Kako je sam prije govorio, dijalog funkcionira jedino ako je besmislen. Primjerice, likovi u jednom trenutku promatraju svježe iskopanu zemlju, a u drugom razgovaraju o kvaliteti sira i prvim znakovima raka prostate. Ceylan to ovako objašnjava:

'Ljudsko lice je najljepši pejzaž na svijetu i mjesto gdje možemo pronaći stvarnost samo gledajući u njega. Kad s nekim razgovarate, pričate, ali gledate mu lice govori li istinu. Ima detalja koje ne možete sakriti, istina, stvarnost, to se vidi. Mislim da ću više raditi krupne planove. Likovi u filmu govore puno, ali značenje scenarija ne temelji se na njihovim riječima, instinktivno sam smatrao da ovaj film mora imati više dijaloga...'

Kao i uvijek dosad, Ceylan se dotaknu i svog omiljenog pisca, ruskog književnika Antona Čehova, rekavši: 'Nadam se da su moji filmovi impresionistički. Ima puno Čehova. Dok sam pisao scenarij, imao sam pomoć, citate iz Čehovljevih priča. On je uvijek sa mnom jer radi se o književniku koji je pisao o svim aspektima života i ja ga stalno koristim.'

No, unatoč nagradama i priznanjima, Nuri Bilge Ceylan se pokazao kao pravi skeptik koji neprestano propituje i sumnja u svoj rad, gotovo perfekcionist. 'Kad god dovršim film, nisam zadovoljan njime jer sam uvijek koncentriran na slabe strane filma i nikad ne očekujem da će ga odabrati za neki festival. Možda sam pesimističan, ali takav sam i kad ga izaberu, uvijek sam iznenađen', rekao je skromno.