Gotovo četiri godine Jasenko Rasol fotografirao je svog sina Oskara na zajedničkim planinarskim šetnjama po Samoborskom gorju. Uvijek istim putom. Rude–Oštrc po Hofmanovom za gore i Oštrc–Rude preko Ptičjeg vrha... za dolje.

Ruta je to kojom je i Jasenko pješačio sa svojim roditeljima, što ga je inspiriralo na avanturu koju je sa sinom nazvao 'Put'. Serija od 25 fotografija dio je izložbe ‘Ovo (ni)je moj svijet' koja će do 4. listopada biti otvorena u galeriji Klovićevi dvori.

‘Nisam mu ništa objašnjavao. Kad ste sin fotografa, normalno je da tata nešto fotografira. Tako je normalno da je i Oskar predmet mog fotografskog interesa. Prihvatio je moje fotografiranje u skladu s godinama.

Dakle, ignoriranje kroz igru, pokazivanje da je interes negdje drugdje, osim kad smo planinarili sami i cijelim putem razgovarali ili šutjeli, no bili smo u nekom izravnom odnosu. Kad bi s nama bili njegovi prijatelji, to je značilo da neću moći nešto napraviti ili da ću biti potpuno ignoriran. Meni je sve to bilo prihvatljivo. Pokušavao sam biti spontan. Odbio sam razglabati o onom što stoji iza samog čina fotografiranja. Mislim da bi to ukočilo cijelu stvar’, priča Rasol. Od 2012. na tom je putu okinuo nekoliko tisuća fotografija.

Posljednju iz serijala, potpuno neplanirano, u nedjelju, 29. ožujka 2015. oko 17 sati.

Na putu prema dolje pokušao je fotografirati Oskara, no na krivom mjestu. Okliznuo se i kotrljao oko tristo metara nizbrdo, a u otpusnom pismu iz bolnice piše: osam slomljenih rebara, četiri slomljena torakalna kralješka, fraktura sternuma i hrskavičnog spoja te desni pneumotoraks.

Oskar je po njegovu izlasku iz bolnice odbio daljnje fotografiranje i tako ‘prisilio’ oca da završe taj četverogodišnji ciklus.

‘Moj pad niz kosinu od oko 85 stupnjeva trajao je nekoliko minuta, a pri tome sam, padajući, prošao nekih 250-300 metara i prešao visinsku razliku od 161 m – iz tog je jasno koliko je pad bio ekstreman, a Oskar je sve to gledao s mamom, jer sam se poskliznuo i pao u trenutku kada sam ga pokušao fotografirati. Slučaj je htio da sam ostao živ. U tom kontekstu njegovo odustajanje od daljnjeg fotografiranja bilo mi je savršeno prihvatljivo i normalno. Nisam se osobito bavio njegovom reakcijom dalje od elementarnog razumijevanja pozicije onog tko gleda kako mu otac pada s malim izgledima da se zaustavi’, kaže nam Rasol.

Odabrati 25 fotografija za izložbu nije bilo lako, a kriteriji su bili spontanost i oštrina fotografija, koju nije bilo lako postići s dječakom od šest, odnosno, devet godina, koliko je navršio prilikom posljednje fotografije snimljene na Samoborskom gorju. Fotografije izložene u Klovićevim dvorima odaju različita Oskarova raspoloženja, od ponosa, zaigranosti i šale do blage iritacije što baš sada mora biti pred tatinim objektivom.

‘Kao fotograf, ne mogu pobjeći od svijeta koji me svakodnevno okružuje. Možda zato što mi je jako važan i zato što ga dobro poznajem. Kroz rad na onom što dobro znate možete reći ono što vrijedi za mnoge. Na nekoj simboličnoj razini, umjetnost svjedoči o tajanstvenom u našoj realnosti, o onom po čemu jesmo to što jesmo. Izbor subjekta ili tema na kojima radim, različit je no važno mi je ne reagirati dnevno-politički i biti sasvim prožet s onim što fotografiram’, priča Rasol. Kad je pozvan na izložbu naslovljenu prema imenu rada Željka Jermana ‘Ovo (ni)je moj svijet’, svjesno je ignorirao ovo (ni) u zagradi. ‘Znao sam da me ne zanima izlagati nešto o nečem što ‘nije moj svijet’. U životnoj svakodnevici ionako smo prisiljeni 'hendlati' stvari koje definitivno nisu naš svijet. Zanimao me pozitivan pristup. Ono što volim i što me zanima je definitivno moj svijet. A kada hodam sa sinom po planini i k tome još fotografiram, to je sigurno moj svijet. Gotovo da je to i najtočniji opis mog svijeta’, zaključuje Rasol.