Na svu sreću, o ratu devedesetih, ništa nisam znala kad sam prvi put pročitala 'Generala mrtve armije' Ismaila Kadarea (1936.), albanskog pisca koji je jučer napustio ovozemaljski svijet. Tu sam knjigu, objavljenu 2004. godine, pronašla na policama jednog novotravničkog kioska, i pročitala je u ljeto uoči drugog razreda gimnazije.

Bilo je to jedno krajnje mučno i neugodno iskustvo; našla sam se pred piscem - ozbiljnim piscem - i nisam se kao čitateljica znala snaći. Uzrok tom su nedvojbeno bile godine: s nepunih šesnaest naprosto mu nisi dorastao. Ta me knjiga užasno namučila, bilo mi je stalo dovršiti je, pročitati do kraja, kako bih se mogla djedu pohvaliti, i proslijediti mu je. Međutim, jedno je bilo sigurno: priželjkivala sam, da ako i ja umrem u nekom ratu, da i moje kosti netko tako posvećeno traži, da i meni netko, makar mrtvoj, vrati dostojanstvo. Okolnosti i kontekst vremena u kojem odrastaš išle su na ruku ovakvim mislima, tada to nisam znala, ali na nekoj, nesvjesnoj razini, 'General mrtve armije' za mene je bila i ostala knjiga o pravdi.

Moj se djed nasmijao, široko, kad sam mu donijela tu knjigu, i objasnio mi da je on tu knjigu čitao davno, prije rata, i da smo je imali, ali da je ostala u Travniku. U mojoj obitelji postoje stvari koje su ostale u Travniku, to su stvari kojih se sjećaju i koje više nisu njihovo vlasništvo. Kad bi on ili mama reci da je nešto 'ostalo u Travniku', to je, ustvari, značilo da te stvari postoje i danas i da su naše, ali da ih više nikada nećemo vratiti i vidjeti. Dakle, postoje samo u sjećanjima. Mene je to kao tinejdžericu užasno ljutilo, to njihovo pristajanje, da to više nikad nećemo vratiti. Vjerovala sam da, ako bi ljubazno pitali i uporno tražili, da bi negdje pronašli svoje stvari. Vjerovala sam da se sve to što je 'ostalo u Travniku' nalazi negdje, u nekom velikom skladištu, i da im je mrsko tražiti. Nisam se, naime, mogla pomiriti s okolnostima i kontekstom, premda, nisam ni slutila razmjere konteksta u kojem su se našli i oni i te njihove stvari. Kao što uostalom, nisam razumjela ni 'Generala mrtve armije'.

Tek kasnije, godinama kasnije, pročitat ću tu knjigu, ponovo, u Mostaru, pa nedavno još jednom u Zagrebu, iz sasvim drugih razloga: ona, kao još neke, ima snagu mog djeda oživjeti.

Ismail Kadare bio je pisac koji je oživljavao svjetove, poglavito, onaj vlastiti kojem je pripadao, albanski. On je taj svijet koji je represivni režim Envera Hoxhe eutanizirao, imao potrebu oživljavati. Kadare je bio poput liječnika koji od pacijenta nikada nije odustajao i koji je do zadnjeg vjerovao da je moguće da se, ipak, probudi. O Albaniji ništa nisam znala do njega, o tom neobičnom jeziku, za koji se i danas čudim i pitam, kako nam je tako dalek, kako je to postalo logično da su nam bliži drugi prekooceanski autori, pored jednog Kadarea? Vrata te zemlje 'odškrinula' sam kroz nažalost samo tri Kadareove knjige - 'Generala mrtve armije', 'Palatu snova' i 'Lutku', prevedene na jezike koje osjećam. Premda se njegove romane može kupiti i u engleskim izdanjima, nije mi na pamet palo da ih čitam, na jeziku kojeg samo razumijem. Možda smrt, u tom smislu, ipak, nešto promijeni.

Kadare je, uz Andrića, najveći pisac Balkana i jedan od majstora europske književnost. Pisac koji je cijelog života stvarao jedno djelo, jedan svijet.

U tom, imaginarnom svijetu, satkanom od usmenih predaja, folklora, mitova, snova, o muci čovjeka koji se rađa na pogrešnom mjestu u pogrešnom vremenu, a svako su mjesto i vrijeme, za čovjeka pogrešni, samo se danak plaća u drugačijim oblicima, Kadare je stvorio, djelo vrijedno, ne divljenja, nego udivljenja. Oživio je jedan ubijeni svijet da bi ga sam mogao sahraniti. Kadare je znao da ne postoji skladište u kojem je sve ono što su nam oteli, naprotiv: sve što nam je oteto živi u nama. Bolje i zadovoljnije nego da ga zaista posjedujemo. I u tom se i ogledaju i pravda i kazna. I jedna i druga, ako izostanu u životu i povijesti, ne mogu i neće u literaturi.

I premda se o njemu govorio kao 'miljeniku'; autokrata Envera Hoxhe koji mu, eto, dopustio da, ipak, piše i stvara u najzatvorenijoj zemlji Balkana prošlog stoljeća, činjenica je da ništa Kadarea, nije štitilo i nije moglo zaštititi, kao književnost, kao djelo koje stvarao i stvorio.