Pobornik tragičnog realizma ovoga puta pripovijeda o bračnoj nesreći, krizi srednjih godina, Srednjem zapadu i srednjem sloju. Roman je pritom sve samo ne osrednji, povikali su dosad mnogi američki i pokoji britanski kritičar, a s obzirom na to da se autor u međuvremenu nekako srodio s idejom da Oprah svojoj publici preporuči 'Slobodu', ni prodaja neće biti osrednja...

Godine 2003. kada su 'Korekcije' osvanule na hrvatskom nemali broj kritičara popratio je roman hvalospjevom.

Pisalo se o Franzenovu majstorstvu, revidirali su se opusi klasika svjetske književnosti, a sve u nadi da se u devalviranom fondu pohvala nalazi neki neiskorišteni resurs kojim bi se naznačila autorova veličina, istaknulo koliko je obiteljska saga potencijalno kritički plodan format.

Čitatelji su se jednako tako oduševljavali i identificirali s pojedinim likovima iz romana...

Da ne bi bilo zabune, odnosno da bi se otklonio suvišan cinizam, treba reći da bitno drugačije nije bilo ni u Americi, ne računamo li nekoliko zvučnih uvreda koje su mu uputili tek malobrojni.

Naprosto se radi o autoru koji izaziva podijeljene reakcije.

U Americi su tome dijelom pridonijeli i Franzenovi javni istupi, pa je uvodni spomen Opre i njezinog knjižnog kluba posve opravdan.

Naime, tjedan prije nego što su 'Korekcije' osvojile Nacionalnu književnu nagradu, autor je odbio da se na njegov roman prilijepi klupska naljepnica jer je na njoj bio tipfeler (is je zamijenjeno s as pa je rečenica doista bila nemušta), a ništa manje antipatična nije mu bila pomisao da njegovo umjetničko djelo nosi korporativni logotip.

Potez je dvojako protumačen: jedni su smatrali da Franzen ima kičmu, a drugi da pili granu na kojoj sjedi jer klupska etiketa podrazumijeva golem knjižarski uspjeh. 'Sloboda' je utoliko dugo iščekivan roman jednog od najboljih suvremenih pera, ali i pažljivo marketinški planiran proizvod.

Nije slučajno što su Oprah i on sada izgladili spor i što se neposredno prije izlaska romana pojavio na naslovnici Timea, deset godina nakon što se 2000. na njoj pojavio jedan pisac, indikativno ili ne – Stephen King

Probaj i znaj da je naj!

To s reklamokracijom dosta je nezgodno jer odvraća čitatelje kojima se smrači čim naslute razvikanu uvoznu mamiparu, ali i zgodno jer široka publika voli famu više od lijepe književnosti. Pritom za prvi slučaj nije nevažno što je zemlja porijekla Amerika i što roman nosi pretenciozan naslov 'Sloboda', a za drugi bi bilo dobro da je Franzen i više nastojao na ulozi enfant terriblea.

Oko konteksta pa na mala vrata? Ne. Ideja je da Franzena treba pokušati očistiti od raznovrsnih naslaga i vidjeti što ostaje, a čini se da je to sorta poučnog realizma.

Franzen se poput uzornog devetnaestostoljetnog realista veseli opisivanju svakodnevice i trudi se biti precizan i pronicljiv, ali se ne ustručava od stereotipa. U 'Slobodi' barata likovima koji su krojeni po mjeri prosjeka i koji, kao što je to primijetio kritičar Times Literary Supplementa, sporadično zvuče kao likovi iz 'Kućanica'. To je naravno dobro za široku publiku, ali i pogubno za onu zahtjevniju.

Glava obitelji Berglund bivši je korporacijski odvjetnik blage naravi, koji je sada 'zeleniji od Zelenih', njegova supruga je samokritična domaćica i majka dvoje djece koja se udala za njega iz kompromisa... a s obzirom na spomenutu sklonost tragedijama, ni Berglundovi u konačnici ne prolaze dobro. Pa ipak, Franzen sve vrijeme pazi da ne preoptereti čitatelja, da konstrukcija koju nadograđuje ne bude suviše komplicirana, da se ne odmakne previše od prosječnosti koju razotkriva i kritizira.

On se ljuti na 'optimističnu retoriku' koja dominira američkom kulturom i okreće se pesimizmu, ali je u tom pesimizmu predvidljiv, a to je vjerojatno najveća šteta. Već u drugoj rečenici 'Korekcija' autor najavljuje da će se nešto strašno dogoditi. U 'Slobodi' nije toliko proziran, ali je čitatelju i bez takve obavijesti jasno da će se Berglundovi raspasti. Dobro je Franzen postavio svoje realističko ogledalo, samo je ono taman toliko zakrivljeno da se publika toj pesimističnoj slici ipak može mirne duše podsmjehivati i pritom nešto naučiti.