Montažstroj Boruta Šeparovića je u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, Operacijom Grad i festivalom Perforacije organizirao umjetničku akciju Vatropokretač, kojom su željeli upozoriti na kulturno-političke probleme poput odricanja od odgovornosti i svjesne devastacije kulturnog dobra.

Dio akcije bila je izvedba Eshilovog 'Okovanog Prometeja' uz vječnu vatru na Medvedgradu, a Oltar domovine odabrali su ponukani viješću o zapuštenosti spomenika Kuzme Kovačića koji je 1994. Franjo Tuđman predstavio kao mjesto odavanja počasti hrvatskoj domovini i borcima palim u Domovinskom ratu.

Novi list je, naime, sredinom ove godine upozorio da na Oltaru domovine ne gori vječna vatra, a da je hrvatska zastava rasparana i neuredna. Uslijedilo je prebacivanje odgovornosti na relaciji Grad – Država, da bi Oltar domovine u konačnici bio predan na održavanje Parku prirode Medvednica.

U želji da na mitsko mjesto hrvatske državnosti vrate plamen, članovi Montažstroja odlučili su na Oltaru domovine izvesti tragediju o Prometeju koji je bogovima ukrao vatru da bi je dao čovjeku.     

Montažstroj je pozvao sve građane Hrvatske na izvedbu, a posebni pozivi odaslani su na adrese političara, za koje su čak organizirali besplatan prijevoz iz središta Zagreba.

Predsjednik Ivo Josipović ispričao se boravkom u SAD-u, državna tajnica za kulturu Nina Obuljen poželjela im je 'da nova umjetnička akcija doživi lijep prijem publike', zagrebački gradonačelnik najavio je izaslanika Vladimira Stojsavljevića koji nije došao, pojavio se nije ni prvotno zainteresirani gradski zastupnik i bivši HSP-ovac Pero Kovačević, a na poziv ni službenom isprikom nisu reagirali ministar kulture i predsjednica Vlade.

Pedesetak mjesta besplatnog autobusa napunili su izvođači 'Okovanog Prometeja', mladi glumci iz ZKM-ove predstave 'Generacija 91. – 95.', vjerni pratioci

Montažstrojevih predstava, među kojima nezaposlene žene, sudionice ranijeg projekta tog kazališta 'Srce moje kuca za nju'.

I premda u autobusu koji se sa Zrinjevca probijao kroz gradsku gužvu prema Medvedgradu nije bilo nijednog vlasnika članske iskaznice neke stranke (ako je koji i bio, nije se time hvalio), uzvanici iz redova političke elite zaživjeli su u malim retrospektivama Montažstrojeve akcije.

Uz Varšavsku ulicu uslijedila je priča o Milanu Bandiću kao autoru urbanističkog hita 'Da barem imam 14 Horvatinčića pa da urede Donji grad', a uz Vilu Zagorje crtica o Juri Radiću kojem se, prema nekim izvorima, pripisuje autorstvo sintagme 'predsjednički dvori' korištenom za imenovanje predsjedničke rezidencije. Za vožnje Pantovčakom netko u autobusu uzdahnuo je: Koji dobar kvart, na što je ubrzo uslijedio rezignirani odgovor: To su oni koji su nas pokrali.

Ova improvizacija iz publike možda je i ponajbolja replika Montažstrojeve akcije. Sukus dvadesetak godina hrvatske samostalnosti, dva desetljeća sustavnog otupljivanja ljudi izmorenih političarima i njihovim politikama, potpun izostanak pobune, čisti survival, kaže Borut Šeparović.

Danas nema pravog otpora, svi znaju da nije dobro, ali šute. Teško ćete danas naći nekog Prometeja koji je spreman trpjeti za druge, rekao je Šeparović pojašnjavajući cilj koji žele postići akcijom.

Bitno je da mladi ljudi igraju Prometeja, nećemo očekivati da stranka umirovljenika mijenja stvari nabolje.

Zato je glasove u Eshilovoj tragediji prepustio mladićima iz predstave rađene prema romanu Borisa Dežulovića 'Jebo sad hiljadu dinara', gdje propituju odnos sadašnjosti prema (ratnoj) prošlosti. Nisu joj bili svjedoci, no o njoj slušaju od onih koji se nisu pojavili na umjetničkoj akciji ili, ako baš hoćete, od onih koji su paljenjem vječne vatre tim mladićima obećali bolju sadašnjost.