'Oduvijek su me fascinirali prizori propadanja. Moji inicijali su D. K. L., a roditelji su me neko vrijeme zvali nadimkom D. K. (decay – raspadanje, trulež) dok nisu shvatili što zapravo govore. Postajao sam sve manji i boležljiviji pa su me prestali tako zvati', objasnio je svoju motivaciju iza svog serijala fotografija slavni filmaš David Keith Lynch za Telegraph.

Napuštene industrijske zone fotografira već desetljećima, nakon što je na prve naišao u Los Angelesu i New Jerseyju, a svoja putovanja i pronalaske objedinio je u novoj knjizi, zbirci 'The Factory Photographs' i istoimenoj izložbi u londonskoj Photographers’ Gallery.

Mnoge od njih snimljene su u Njemačkoj i Poljskoj, gdje su mu organizatori filmskog festivala u Lodzu preporučili napuštene i ruinirane destinacije. Lynch objašnjava kako su tvornice portretirane kao ljudski ostaci. Fotografije stvaraju efekt scena s filmskih setova ili ograđenih mjesta zločina i gotovo su 'organske', a manje arhitekturalne. Prikazuju mračna i zadimljena prostranstva napuštenih tvorničkih utvrda.

Ističe se njihova filmičnost iako nikad nisu bile upotrijebljene u nekom od njegovih filmova. Atmosfera kojom zrače podsjeća na njegove rane uratke po bizarnosti i morbidnosti: isprepliću se utjecaji 'Eraserheada', 'Čovjeka slona' pa čak i 'Dine'.

'Moja ljubav i fascinacija takvim mjestima počela je od najranije dobi. Pamtim, kad sam imao dvije ili tri godine, da bih tijekom posjeta djedu i baki u Brooklynu istraživao uokolo zapuštena mjesta. Atmosfera dima i zapuštenosti zauvijek je ostavila dojam na mene. Pretpostavljam da bi većina ljudi na takvim mjestima osjetila strah, ali u meni se rađalo samo svjetlo kad sam ih gledao. Kažu da je svijet odraz tvojih vlastitih razmišljanja', kazao je Lynch.