Godina je 1885., a Eugénie je kuharica bez premca koja posljednjih dvadeset godina radi za slavnog gurmana Dodina. Kako vrijeme prolazi, njihova strast prema gastronomiji te obostrano divljenje koje osjećaju jedno prema drugom pretvorilo se u jednu vrstu romantične povezanosti. Zbog njihove sjajne kemije, svako sljedeće jelo koje Eugénie priprema ukusnije je i originalnije od prethodnog što izaziva zbunjenost čak i kod svjetski najpoznatijih kuhara. No, Eugénie iznimno cijeni svoju slobodu i nikada se zapravo nije željela udati za Dodina. I upravo će zbog toga Dodin odlučiti napraviti nešto što nikada prije nije: on će početi kuhati za nju.

Dva glavna lika u filmu koja se nalaze u jednoj vrlo unikatnoj romantičnoj povezanosti glume francuske superzvijezde Juliette Binoche i Benoît Magimel. Riječ je o bivšem ljubavnom paru koji se od 1998. do 2003. godine nalazio u vezi, a koji također ima i danas 23-godišnju kćerku. No, Binoche i Magimel od razvoda praktički nisu razgovarali što je kod glumice, inače dobitnice prestižne nagrade Oscar za remek-djelo “Engleski pacijent”, prije početka snimanja Okusa ljubavi izazvalo određenu dozu nervoze.

Tijekom njezine dugogodišnje karijere koja sada uključuje preko stotinu filmova, Binoche je u javnost izašla samo dva puta s kritikom svojih kolega tijekom snimanja. Jedan je bio Jeremy Irons za vrijeme snimanja filma “Požuda”, a drugi Vincent Lindon s kojim je snimila romantični triler “Obje strane oštrice” kojeg je hrvatska publika prošlog siječnja gledala u kinima. No, rad s Magimelom, kako je sama izjavila, bio je poprilično ugodan s obzirom na njihovu prošlost. Više o kemiji između dvoje bivših ljubavnika te drugim pojedinostima nastanka filma otkriva redatelj Anh Hung Tran.

Recite nam nešto o nastanku filma…

Tražio sam temu koja je povezana s gastronomijom kao profesijom, ali i kao umjetničkom formom. U konačnici sam pronašao veličanstvenu knjigu o gastronomiji “The Life and Passion of Dodin Bouffant” autora Marcela Rouffa.

Njegova knjiga započinje iznenadnom smrću lika Eugénie Chatagne nakon njezinog povratka s tržnice. No, vi ste ju u filmu odlučili ostaviti živom uz Dodina.

Tako je. Preferirao sam ispričati priču kao tzv. “prequel”, kao radnju koja se odvija prije početka knjige Marcela Rouffa. To mi je dalo slobodu da zamislim i osmislim vezu između Eugénie i Dodina Bouffanta. Također, to je bila prilika istražiti ono što je u kinematografiji rijetkost: bračnu zajednicu. A pogotovo je to rijetko kad ona funkcionira kao u njihovom slučaju.

Oni kao par bili su poprilično jedinstveni i pokazivali su zajedništvo što je bilo neobično na početku dvadesetog stoljeća…

Da, uisitinu je čudesno promatrati ljude u njihovim godinama - u jeseni njihovih života, kako je Dodin znao govoriti - kako žude za životom; to je baš klasično francuski. Nema između njih dvoje romanse niti uzavrelih strasti, već nešto poprilično mirno, stavljeno u striktne okvire, gotovo meditativno. Volim taj osjećaj blagostanja i odmjerenosti koji se mogu pronaći u francuskoj umjetnosti i mentalitetu. U tom smislu vjerujem da je moj film poprilično francuski.

Jedina stvar koja ih razlikuje jest ta što Dodin nudi brak Eugénie, ali ona ga odbija; to je ta granica koju u svom filmu praktički dovodite na nivo misterije.

Ljepota njihove veze leži u tom otporu. Dodin je i dalje nakon svih tih godina opčinjen njome zbog toga što osjeća da ju nikada u potpunosti nije posjedovao, što ona nije njegova. Dio nje i dalje se odupire tome. Međutim, sve je to samo natuknuto u filmu. Volim stvarati trenutke u kojima se jedni od protagonista - u ovom slučaju publika - nalaze na rubu napetosti, bez definitivnog odgovora. To su stvari koje nas u životu najviše dirnu: trenuci u kojima nismo sasvim sigurni što nam naš sugovornik pokušava reći. Za mene je jedan od najdražih trenutaka filma onaj u kojem Eugénie i Dodin zajedno jedu omlet; to je na neki način vrlo bizarna scena, jer Dodin nema blagog pojma što mu ona zapravo govori u njoj.

S druge strane kad je u pitanju hrana njih su dvoje u savršenoj simetriji. Je li Eugénie Dodinova supruga ili njegova kuharica? Eugénie smatra da mu je kuharica i tu leži temelj njihove kemije; ona podiže gastronomiju do razine umjetničke forme…

Što je umjetnost ako nije mogućnost uživanja u njezinoj konzumaciji? Gastronomija se fokusira na osjećaj koji je stran drugim vrstama umjetnosti: okusu. Gastronomski umjetnik može razlikovati okuse na način na koji mi to ne možemo: za miksanje, mjerenje, balansiranje okusa, mirisa, tekstura, konzistencije i temperature…

To je poput znanosti, baš kao i film… Navedeno je, na primjer, poprilično vidljivo u sceni u kojoj Dodin objašnjava kako i zašto se bjelanjak jajeta može pripremiti na određeni način kako bi se sačuvala hladnoća sladoleda za desert…

Brillat-Savarin bio je prvi koji je napisao knjigu o filozofiji gastronomije. To je čudesna knjiga koju svakako preporučam za čitanje, poslužila je kao golema inspiracija za moj film. Iz nje saznajemo kako je u točno određenom trenutku Francuska uvela red, pravila u gastronomiju. Francuzi su bili ti koji su prvi odlučili da određeno jelo treba biti spravljeno na jedan način, a ne na drugi. Francuzi su bili ti koji su odredili kako postaviti stol, koji pribor i koje čaše treba koristiti za određena jela. I Francuzi su bili ti koji su miješali razne okuse s ovim ili onim vinom. Nije slučajno da francuska gastronomija i dalje ostaje najviše cijenjenom na svijetu.

Film započinje sa scenama čija se radnja odvija u zoru u povrtnjaku gdje Eugénie prikuplja razno povrće koje će kasnije tijekom dana upotrijebiti za spravljanje hrane. Iznad svega, ovaj je film ljubavno pismo gastronomiji te prava oda životu i promjenama godišnjih doba…

Mislio sam da je poprilično važno za njezin lik da traži hranu na njezinom izvoru, a za publiku da rano ujutro osjete naporan rad farmera što je zapravo prva radnja spravljanja svakog jela. Istovremeno, želio sam prikazati brončanu antenu prekrivenu cinkom koju Eugénie pronađe u vrhu Paulininih roditelja. To je tehnika koju su osmislili francuski redovnici, a koja je dobra za tlo baš poput današnjeg organskog uzgoja. Zemljoradnici su odavno odustali od takvog načina uzgoja te se danas koriste raznim pesticidima. I naravno, želio sam u tim početnim minutama filma prikazati zeleni eksterijer, prirodu koja ide u skladu s promjenom godišnjih doba… Dodin oduševljeno pozdravlja skori dolazak zimskog razdoblja sa svojim vlastitim idejama o gastronomiji.

Pierre Gagnaire, dobitnik triju Michelinovih zvjezdica, na filmu je radio kao gastronomski savjetnik. Kako je on postao dijelom ove filmske avanture?

Nismo se ranije poznavali. Književnik Patrick Rambourg upoznao me s njim. On je radio na scenariju u službi savjetnika za povijest gastronomije pa sam ga pitao tko bi mogao napraviti ono što mi treba u filmu. Spomenuo je Pierrea Gagnairea te nadodao da se radi o sjajnom čovjeku. Prvi puta upoznao sam se s Pierreom u njegovoj kuhinji gdje me pozvao da kušam njegovu čudesnu lešadu koju je tog dana imao na meniju. Tijekom pripreme jela počeli smo raditi zajedno. On je izabirao jela iz menija koja smo Patrick Rambourg i ja ispisali te je neka odobrio, na neka je samo odmahnuo rukom, a neka nije niti znao… A tad je stigao taj trenutak: morao je pripremiti sva ta jela kako bih mogao vidjeti kako će izgledati na filmu. Bilo je vrlo dirljivo promatrati ga kod peći: on radi, a ako napravi nekoliko pogrešaka krene iz početka s pripremom sve dok ne pronađe točno ono što želi. On je sanjar, zbilja je darežljiv i iskren. Svi smo bili oduševljeni kad je Pierre pristao glumiti jedan manji lik u filmu.

Je li Gagnaire sudjelovao u kuhanju koje vidimo na filmu?

Nije, bio je previše zaposlen. On je pripremio sva jela koja se u filmu pojavljuju tijekom pretprodukcije; bio nam je nezamjenjivi savjetnik. Morao sam razumjeti sva jela te osigurati da su ista zanimljiva za publiku. Kad smo to riješili, Michel Nave je preuzeo kuhanje na setu. Riječ je o čovjeku koji je s Pierreom radio više od četrdeset godina i koji se nedavno umirovio. Bez Michela, Pierre nikada ne bi pristao raditi na našem filmu, jer je znao koliko će posla biti na samoj lokaciji. Zamislite, samo za pripremu lešade, Michel Nave trebao je baratati s četrdeset kilograma mesa: sirovog mesa kojeg je trebalo pripremiti i kuhati, mesa koje je već skuhano i kojeg je trebalo nasjeći, mesa kojeg je trebalo posložiti u tanjure… Bio je to rad kolosalnih proporcija kojem se činilo da nema kraja. Za scenu u filmu s ortolanima koristio je minijaturne prepelice, jer je konzumacija ortolana u Francuskoj strogo zabranjena odnosno to je zakonom zaštićena životinja, a pripremao ih je u prašnjavoj i ruševnoj rupi u zidu smještenoj iza našeg seta, cijelo vrijeme stajavši na hrpi ruševina te na peći za butan. Jako mu se to svidjelo, a kasnije se znao i našaliti da je radio u poprilično teškim uvjetima, ali nikad u baš ovakvim.

Rijetko je na filmu do sada viđena hrana koja je snimljena na ovakav način…

Imate pravo. Čak se i tehnička ekipa na setu uživila u sve. Nikada ranije nisu vidjeli ništa slično tome. Kad snimate film obično koristite lažnu hranu. Međutim, ovdje je sve bilo stvarno. A i glumci su se u potpunosti involvirali. Kad bih prekinuo snimanje i povikao “rez!” tijekom scene u kojoj se konzumirala hrana, nitko nije prestajao jesti! Tehničari koji su na setu zaduženi za rekvizite molili su glumce da im predaju svoje tanjure, jer su ih trebali nanovo pripremiti za još jedan pokušaj snimanja.

Scene ste snimali samo s jednom kamerom. Kako ste to uspjeli?

Postoje dvije vrste redatelja: tehnički redatelj i redatelj kojeg nije briga. Moja kinematografska ambicija je pripadati u prvu kategoriju. Prije snimanja volim definirati gdje će se točno kretati likovi i kamera, a što mi pomaže kreirati zanimljivu kinematografsku fluidnost. Unutar toga u jednom kadru možete proći od ekstremnog snimanja izbliza do šireg kuta, od dinamičnog trenutka do trenutka odmora, stanke. Nešto poput glazbe. Sve je to, naravno, bilo vrlo komplicirano, glumci su se znali i uznemiriti. Kada nisu u kadru, a scena se i dalje snima, morali su izabrati točno određeni trenutak kad će se ponovno pojaviti u kadru i to dok se kamera non stop miče. Oni su bili ti koji su u konačnici odredili ritam snimanja, ja sam bio u potpunosti u njihovim rukama. Veliki sam sretnik što sam imao tako čudesne glumce.

Jeste li odmah u početku zamislili rad s glumcima Juliette Binoche i Benoîtom Magimelom kao Eugénie i Dodina?

Odmah sam zamislio Juliette. Benoît je došao tek kasnije. Juliette je bila uistinu nevjerojatna. Kad se ona pojavila na setu sve je postalo stvarno, zanimljivo, dirljivo. Budući se radi o modernoj, odanoj ženi u stvarnom životu, ona svom liku daje unutarnju snagu zbog koje se njezin otpor prema Dodinovim strastima čini još opipljivijim. Ona možda toga nije svjesna, ali kad je bila s nama na setu, disciplina svih se automatski poboljšala. A da budem potpuno iskren, bez nje ovog filma teško da bi i bilo. Bila mu je naklonjena od samog početka. Benoît je upao u priču gotovo u posljednji trenutak. Bilo smo vrlo sretni što smo ga dobili. On je jedan od najopuštenijih, najzabavnijih glumaca s kojima sam do sada radio. Veliki je talent, pogotovo kad je u pitanju opuštenost i improvizacija. Vrlo je lako s njim raditi. Povremeno smo promijenili dijaloge kad mu nešto nije odgovaralo odnosno kad je on mislio da njegov lik ne bi takvo nešto rekao; ja bih vrlo brzo napisao neku novu verziju i nastavili bismo sa snimanjem. Ovo je prvi film na kojem Juliette i Benoît rade skupa nakon dvadeset godina i to je zbilja bilo nešto jedinstveno.

Budući je ovo tip filma koji zahtijeva vrlo precizne geste u smislu gastronomije, kako ste ih pripremili za snimanje?

Oboje su bili iznimno zaposleni i imali su vrlo malo vremena. Srećom, i Juliette i Benoît su sofisticirani gurmani u stvarnom životu. Oboje kuhaju tako da su bili u startu pripremljeni i iznimno precizni u pripremi hrane tijekom snimanja scena. Nije im trebalo puno za pripremu, tako da nismo previše vremena trošili na uvježbavanje. Odmah smo krenuli s poslom, s kuhanjem.