Još jedan politički istup umjetnika povod je da se prisjetimo zašto je i kako osnovan filmski festival u Cannesu, to jest koja su mu, političkom smislu, bila najznačajnija izdanja. Prilika je to da predstavimo Justine Triet, ovogodišnju pobjednicu i redateljicu čiji je politički angažman zapanjio francusku ministricu kulture Rimu Abdul-Malak.

Nastao kao reakcija na uspon fašizma, filmski festival u Cannesu oduvijek je bio mjesto prožeto politikom. Naime 1938. godine jedino je festival u Veneciji bio međunarodnog karaktera, ali je dotad u potpunosti potpao pod utjecaj Benita Mussolinija, čija je intervencija dovela do dodjele glavnih nagrada – koje su tada nosile njegovo ime – dvama propagandnim filmovima. Talijanski je producirao Mussolinijev sin, a drugi je film bila kontroverzna 'Olympia' Leni Riefenstahl, redateljice poznate po slavljenju nacističkog režima. Taj čin bio je motiv Francuzima da pokrenu još jedan međunarodni festival koji je trebao biti održan krajem kolovoza 1939. godine, ali je njegovo prvo izdanje prekinuo početak Drugog svjetskog rata u Europi.

Dvadeset godina kasnije, turbulentne 1968. godine, došlo je do novog incidenta i naprasnog prekidanja festivala: 18. svibnja skupina je redatelja, predvođenih novovalnim prvacima Françoisom Truffautom i Jean-Lucom Godardom, na jednom panelu došla do zaključka da je neprihvatljivo nastaviti s festivalom dok Pariz i drugi francuski gradovi 'gore' od studentskih demonstracija i radničkih štrajkova. Njima su se pridružili članovi žirija, poput Romana Polanskog, Monice Vitti i Louisa Mallea, koji su podnijeli ostavke, a nekoliko je redatelja, poput Alaina Resnaisa i Miloša Formana, povuklo svoje filmove iz konkurencije.

Stoga ne čudi to da je i ovogodišnje izdanje Cannesa, uslijed višemjesečnih prosvjeda protiv mirovinske reforme predsjednika Emmanuela Macrona, proteklo u povišenim političkim strastima. Međutim radi se o, naspram prethodno opisanim događajima, 'kamilici', govoru koji je došao na samom koncu festivala. Održala ga je pobjednica Justine Triet, tek treća dobitnica Zlatne palme (prije nje to je pošlo za rukom samo Jane Campion i Juliji Ducournau), koja je oštro napala Macrona. Napad na predsjednika Francuske išao je u dva smjera – protiv puzajuće komercijalizacije kulture i protiv mirovinske reforme. Triet je rekla da bez tzv. kulturne iznimke, koju je uveo De Gaulleov ministar kulture André Malraux i koja jamči francuskim autorima financiranje i reprodukciju djela javnim kanalima, njenog filma vjerojatno ne bi bilo. Također je optužila Macrona da se pri gušenju prosvjeda protiv mirovinske reforme koristio brutalnim represivnim sredstvima – stotine ljudi za prvomajskih prosvjeda završile su ozlijeđene ili u zatvoru.

No tko je Justine Triet? Četrdesetčetverogodišnja redateljica proizvod je elitne umjetničke škole Beaux-Arts de Paris, ustanove u kojoj je uobičajeno da profesor bude, primjerice, Marina Abramović. Povezuje ju se s grupom Collectif 50/50, koja zahtijeva jednakost žena i muškaraca u filmskoj industriji. 'Anatomie d'une chute', film s kojim je pobijedila, četvrti joj je među dugometražnim djelima i treći koji je prikazan u Cannesu. Film je, sudeći prema dostupnim kritikama, snažna feministička sudska drama o spisateljici optuženoj da je ubila supruga – jednoj u nizu jakih protagonistica u filmovima Triet. Junakinju je utjelovila njemačka glumica Sandra Hüller, poznata po ulozi kćeri u sjajnom 'Toniju Erdmannu', što joj je druga suradnja s Triet. Ovo nije prvi put da je redateljičin rad pod svjetlima reflektora; može se pohvaliti s dvije nominacije za francusku filmsku nagradu César: 2014. godine za najbolji debi i 2017. godine za film 'Victoria'. Isto tako, s prethodnim je filmom 'Sibyl' pobijedila na festivalu u Sevilli. Međutim teško je reći hoće li Triet postati ikona pokreta protiv predsjednika Macrona, ali je svojim govorom sasvim sigurno osvojila srca mnogih Francuza.