Biografija Velimira Zajeca priča je o stalnoj, naizmjeničnoj borbi nogometne romantike i tragedije u njegovoj igračkoj i postigračkoj karijeri. U knjizi je objavljeno više od 50 dosad neviđenih fotografija, a tijekom rada na njoj prokopani su mnogi arhivi, informacije. Čak 97 sugovornika odgovaralo je Sanjinu Španoviću na pitanja o Dinamovoj legendi i njegovom životu, a biograf je odradio masivan i minuciozan posao sakupljanja, intervjuiranja i istraživanja. Rezultat napornog rada stigao je u vidu zapažene promocije knjige u kazalištu Komedija, ali i rasprodane prve naklade.

O pisanju biografije, odnosu sa Zajecom, izdavanju knjiga i još koječemu razgovaramo sa Sanjinom Španovićem.

Knjiga Zeko ima 500 stranica, točno kilo i sedamsto, a vi to dobro znate zato što ste direktno bili uključeni u izdavanje knjige u suradnji s izdavačem. Zašto ste se odlučili na malog izdavača i gogetfunding kampanju, a ne za neke veće igrače?

Sreo sam neku večer u Salooonu Hrvoja Hitreca, autora Smogovaca. Znate onu: "Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali". Takav je i izdavač ove velike knjige, Studio Moderna. Već u prvom razgovoru kada su mi predstavili ideju suradnje vidio sam da razmišljamo isto, ali i da ću imati veliku slobodu u izradi knjige, ne samo u tekstu, već u cijeloj koncepciji. Na kraju smo s guštom zajednički iznjedrili premium proizvod, sada već i hit knjigu i pokazali da ne moraš biti, kako vi to kažete, veliki igrač na tržištu, već inovativan i na zemlji i možeš postići uspjeh. Crowdfunding kampanja je bila jedna lijepa priča koja je, kako sam čuo, izazvala zgražanje među tim većim izdavačima, ne znam zašto, makar pretpostavljam, ali je slijedila ideju iskonske Dinamovštine, bjanko povjerenja u moju ideju, mogućnosti spajanja raznih brendova koji idu uz nogomet, Dinamo i generaciju 1982. Ono što je ta crowdfunding kampanja meni dala jest obvezu da to bude odličan proizvod, kako tekst i slike, tako i dodatni sadržaj, Htio sam i da svaki taj crowdfunder ima osjećaj da je doprinio tom proizvodu kroz objavljeno ime i dodatne poklone.

Kuda je sve putovala knjiga Zeko?

Javili su mi se dojmovima ljudi i sa sjevera Europe, Irske, ali i neki dan iz Pertha u Australiji. Vidjet ćemo gdje će još putovati knjiga.

Vi ste krenuli raditi knjigu o Velimiru Zajecu, što se kaže, njemu “iza leđa”, da bi tek poslije on saznao za vaš plan. Jeste li strepili od toga da on takvo što neće htjeti?

Milan Šulentić je sjajna logistika i vjerovao sam, kad je zakuhao cijelu priču i navukao me krenem u pisanje, da ćemo je završiti. Naravno, pitao sam se danima što će reći Zajec kad mu to kažemo, ali eto, ispalo je sjajno.

Koliko dobro vi poznajete Zajeca u momentu kada krećete raditi knjigu?

Nimalo (smijeh). Zajecov prijatelj Hala, nekad prvotimac NK Ponikva iz Gajnica me skoro svaki puta kroz zafrkanciju pita: “Mali, jesi li ti uopće upoznao Zajeca?”. Tijekom tih naših razgovora - a bilo ih je negdje 15 i niti jedan nije trajao ispod sat i pol - polako smo se Zajec i ja upoznavali i u zadnjim razgovorima se opustio i bio otvoreniji. Vidio je da su mi namjere časne i dobre.

Ipak, taktički ste to odigrali. Slušao sam u podcastu Tribina da ste mu iz arhiva slali razne pronalaske, fotografije, članke… i to putem WhatsAppa na telefon. Mora da je naslućivao da se nešto sprema.

Ja još uvijek sumnjam da mu je Šule sve rekao (smijeh). Šalim se. To morate pitati njega, ali ako je i znao, sumnjam da će to priznati sada. Naučio ga je Ćiro te fore neke. Učio je najbolji od najboljeg.

Kako su izgledale te seanse sa Zajecom? Što se promijenilo u vašem odnosu tijekom vremena dok ste spremali knjigu?

Promijenilo se što sam na svojoj koži naučio koliki smisao za humor ima Zajec i što moram trpjeti njegove štoseve na moj račun. (smijeh) Dao mi je Zajec baš slobodu, nije ništa izbacio, u par slučajeva me usmjerio na nešto da ne ispadne krivo shvaćeno. Razgovori su bili pripremani s moje strane, davali su njegov pogled na događaje i dali su taj dodir da ta knjiga bude zaista iskrena i kvalitetna.

Kako je bilo provoditi vrijeme u arhivima? Možete li izdvojiti neke pronalaske otamo, koji su vas “bacili sa stolca”, za koje niste znali da postoje? Neki tekst ili podatak o Zajecu.

To su možda i najljepši trenutci. Sam si s tom prošlosti, prsti ti se crne dok listaš te novine, u ušima ti je muzika i svi problemi na tih par sati nestanu. Dok čitam te stare članke samo razmišljam o tim danima nogometne romantike i stvaram u glavi neki kostur knjige. I onda dođeš do arhiva dosjea UDBA-e, ne samo o Zajecu, već i o Dinamu 1982., i čitaš to i smješkaš se jer znaš da imaš sjajne dokumente povijesti koje nitko nije prije tebe otvorio.

Odlučili ste se za premium izdanje knjige. Znali ste odmah da želite tako luksuzno opremljenu knjigu?

Nije bilo razgovora o drugačijem izdanju, pogotovo kad sam odradio preko stotinu razgovora s 97 sugovornika, kad sam izvukao te arhivske članke. A onda mi je Zajecova kćerka Tena, reći ću joj hvala svaki puta na tome, donijela nekoliko albuma sa starim Zajecovim fotografijama iz prve faze karijere koje su me ostavile bez daha. Tada sam bio siguran da to mora biti top premium izdanje knjige. Jer, osim što je to knjiga o najvećoj personi u povijesti Dinama, to je dokument vremena koji će ostati brojnim generacijama iza svih nas. To što je tiskano na tih 480 stranica će zauvijek ostati zapisano.

Spominjete 97 sugovornika. Mogu točno zamisliti kako je bilo skidati sve te tonove, ozbiljno rudarenje je to.

Ma gušt je to bio, kaj vam je. Pa ja sam sjedio s idolima svog djetinjstva, s velikanima nogometa, sportskog novinarstva, glazbe. Legendama tog starog Zagreba. To je bila privilegija razgovarati s njima, dobivati informacije. Jest, bilo je trenutaka kada sam osjećao zasićenost, kad nisam mogao gledati u taj tekst, napisati novu rečenicu, ali to je logično. Koliko sam samo tonera potrošio svojoj prijateljici Marini Bolanči printajući te verzije, šarajući po njima, ubacujući nove sugovornike i izjave. Na kraju, eto, sami ste rekli, kila i pol, vjerujem, sjajnog štiva.

Idete u drugo izdanje?

Da, i prije od očekivanog smo došli na korak da rasprodamo svih 1600 primjeraka. Mogu reći da sam iznimno ponosan kada primim tu knjigu u ruke, ali i da je najljepši osjećaj kada čujem da je netko, tko je kupio sebi primjerak i pročitao, kupio još jedan nekome za poklon. Izvanredan je osjećaj kada čujem da se netko razveselio toj knjizi kao poklonu za rođendan, godišnjicu braka i slično. Što se tiče drugog izdanja, moramo ići u to, s obzirom na interes i planove oko daljnjih promocija knjige po cijelom Zagrebu i Hrvatskoj.

Knjigu ste, zanimljivo, većinom prodali preko internet stranice, te na nekoliko lokacija. Nisam je vidio u većim knjižarama.

Više od polovice primjeraka knjige prodano je preko weba koji smo pokrenuli s malim formularom i reklamirali putem društvenih mreža. Mislim da ćemo uskoro napraviti i mali blog na toj stranici. Osim toga, knjiga se mogla kupiti i u Rockmark knjižari koja ne prestaje naručivati nove primjerke koliko im dobro prodaja ide, kao i u Bad Blue Boys Fan Shopu. Sada su nam se javile i neke male knjižare iz Koprivnice, Karlovca. Meni su sve to moji veliki knjižari, jer se s njima sve moglo dogovoriti u jednom razgovoru i shvatili su kakav proizvod prodaju. Ti, kako ih vi zovete veliki knjižari, su me više od svojih prohtjeva razočarali svojim nadmenim postavljanjima u razgovorima. Ne mogu prihvatiti činjenicu da oni traže skoro polovicu, pa i polovicu prihoda od onoga na čemu sam temeljito radio godinu dana i da još traže da ih se kreditira i da ne plaćaju to što bi naručili. Više od toga me smeta i njihovo postavljenje i otvoreno zamjeranje što se koriste kanali prodaje mimo njih. Nemojte me pitati o kome je riječ, prepoznat će se oni. Vjerujem da svatko tko želi primjerak ove knjiga, a upita ima iz svih krajeva Hrvatske, će na kraju do nje i doći te uživati u njoj dok je čita.

Mnogi vas se sjećaju s televizijskih ekrana iz emisije Veto, ali i kao punokrvnog novinskog reportera koji je sa 17 godina stigao u redakciju Jutarnjeg lista, za koji ste izvještavali kasnije s ratišta diljem Bliskog istoka, a upamćen je ostao i vaš tekst o satovima tadašnjeg premijera Sanadera. Vratite nas malo u to doba.

Pamtim samo sretne dane. Rekao mi je neki dan Nino Pavić da sam mu još uvijek klinac. Nino Pavić je kao vlasnik tada pazio da se novinari Jutarnjeg štite. Jedan je od rijetkih koji me može zvati “mali Špan”, kako mi je bio nadimak te 2004. godine kad sam došao s tih 17 godina u Jutarnji. I ne bi mijenjao ništa, imao sam sjajan put u novinarstvu, prošao sve grane, od početaka u gradskoj rubrici i prvih izvještaja s placa i rodilišta, preko reporterskih dana kada je moja glava išla tamo gdje mnogi ne bi ni na Google mapsu, pa do talk showa u kojem sam ugostio sve najjače političke, društvene, kulturne, sportske i ostale persone u Hrvatskoj i, ono što sam ponosan, nikog nisam propustio kroz prste.

Nedostaje li vam novinarstvo? Je li ovaj rad na knjizi o Velimiru Zajecu na neki način povratak korijenima?

Hm, možda je ovaj rad na knjizi zapravo bilo osiguranje da se ne vraćam u novinarstvo. (smijeh). Ne fali mi novinarstvo, danas uživam u novim izazovima, u novim poslovnim projektima. Radimo dobro, učim puno, dobro nam ide. Hoće li tako biti za šest mjeseci, godinu dana ili pet godina, tko zna. Nikad nisam kategorički rekao ne novinarstvu, ali zasad me ima i previše s ovakvim projektima u javnosti.

Što kažu ljudi koji su pročitali knjigu?

Lijepo je dobiti poruku na mail, Facebook ili Instagram od raznih ljudi koji kažu da su uživali u čitanju knjige. Veliki Miro Rede me je dan nakon promocije knjige nazvao oko tri popodne i rekao da ju je od sedam ujutro pročitao cijelu i da mu je sjajna i da je uživao u njoj te da je misli sutra još jednom proći. To je zaista predivno čuti od takvog doajena sportskog novinarstva. Ljudi mi kažu da je ne mogu prestati čitati, mislim da ih većina pročita tu knjigu u roku od tri do sedam dana, iako ima i onih koji su to napravili i u manje u tri dana. To je najbolji pokazatelj da uspjela moja ideja da to bude jedan roman, dokumentarac na papiru u kojem ti sugovornici i ti stari članci pričaju priču o toj velikoj karijeri, i igračkoj i trenerskoj i direktorskoj Velimira Zajeca. Naravno, ima onih koji je ne čitaju po redu. Ćiro je jasno rekao da je pročitao na početku poglavlje o 1982. godini i javio mi odmah da mu sviđa cijela knjiga (smijeh).

Kao biograf, čega ste se morali držati a da zadržite objektivnost tijekom pisanja? Može li se uopće ostati objektivan pišući takvu knjigu? Je li vam pomoglo ili odmoglo što nikada niste uživo gledali Zajeca, Mlinku i tu sjajnu Dinamovu momčad, što ste rođeni iza tog doba?

Držao sam se ideje da ti sugovornici i ti članci pričaju priču, da ja budem hladan moderator. Mog osobnog dojma nema nigdje, ja sam uspio napisati to hladno i mislim da je to tajna uspjeha. Tako se rade biografije, bar one koje sam ja pročitao, ne samo o sportašima - te su uvijek subjektivne - već o mnogim poznatim ličnostima. To što nisam doživio 1982. godinu, mislim da je pomoglo.

Možete li nam malo približiti taj status božanstva za koji kažu da ga Velimir Zajec ima u Grčkoj? Što ste doživjeli sa sugovornicima iz Grčke?

Ma obožavaju ga i u Zagrebu i u Hrvatskoj. Ali tamo je stvar mentaliteta. Grci su prisniji od Hrvata. Doživio sam skepsu grčkih kolega, koji su bili zaista od pomoći, da mi se svi ti veliki grčki nogometaši neće javiti jer oni rijetko, ili gotovo nikada ne komuniciraju s medijima. Na kraju sam se poslužio jednim trikom. Na WhatsApp profilnu sliku sam stavio jednu Zajecovu koju imam s jednog roštilja u Draganiću i zvao Grke. Javljali su se svi odreda, zaista. Bilo im je kasno kada su shvatili da ja nisam Zajec, ali kada su čuli zbog čega ih zovem nisu ništa odbili. Na kraju, mislim da je i taj zeleni dio knjige sjajno ispričan, ima i tu puno nepoznatih stvari.

Spremate li sličnu nekakvu biografiju, razmišljate li već o imenima? Zajec je ogromno ime, ali ima ih još u ovoj zemlji.

Postavio sam visoko ljestvicu, zar ne? Trenutno imam nekih ideja, možda ću kao Aco Stanković jednoga morati moliti s jumbo plakatima. Ali, zasad mislim da ću odmoriti od pisanja. Imam u planu snimati jedan dokumentarac, ali ne o sportu. Nešto isto zanimljivo.