Nova drama Tene Štivičić '3 zime', postavljena u londonskom Nacionalnom teatru, progovara o desetljećima turbulentnog života u Hrvatskoj i generacijama jedne obitelji sagledane kroz vizuru ženskih likova.

Autorica se bavi kronikom povijesti obitelji 'spojene' suživotom u jednoj zagrebačkoj kući. Posebice se bavi ženskim sudbinama, prenosi Vincent Dowd, BBC-jev kolumnist za teme vezane uz kulturu.

Za dijelove povijesti i doživljaja fikcionalne obitelji Kos autoricu je inspirirala njezina obitelj, čiji su uspjesi, ali i životna razočaranja postali 'srce i srž' same priče. Radnja drame odvija se tijekom 75 godina i završava u 2011. Priča je fokusirana na događanja za vrijeme tri zime te tri drugačija pogleda i faze u razvoju nacije.

'Ova priča zahtijevala je dug period pisanja, a proces kreiranja teksta transformirajući je za pisca. Odvodi vas na neočekivana mjesta. Tako da se u svemu tome 'izgube' i iskorišteni autobiografski dijelovi. Napisala sam i dobre muške uloge, a imamo i sjajne glumce koji ih portretiraju, ali usredotočila sam se na ženske likove, što je rijetkost, jer ne nalazimo često na istraživanja o ljudskim iskustvima svjedočena kroz vizuru protagonistica. Nisu me zanimale lekcije o našoj nacionalnoj povijesti, već odnosi unutar obitelji, konkretnije kroz četiri generacije žena. Moja praprabaka bila je jedva pismena i nije imala svoj 'glas' ili utjecaj na društvo, kakve god želje imala. Pisala sam o ženskim glasovima i onome što se događalo s njima. Živjele su u zemlji koja je bila razrušena i ponovno uskrsla, da bi zatim doživjele sve ponovno', objašnjava TenaŠtivičić za BBC, tvrdeći i da je odmalena znala da želi napustiti Jugoslaviju te iskusiti život negdje drugdje. Godine 2010. udala se za škotskog glumca Douglasa Henshalla, s kojim danas živi u Londonu.

Rane skice i zapisi drame napisani su u dvije verzije, na engleskom i hrvatskom.

'Kad sam se doselila u London, znala sam da volim englesku kulturu kazališta. Ovih dana osjećam se kao prava Londonka. Zadnjih nekoliko godina pišem uglavnom na engleskom, ali kako je ova drama smještena u Zagreb, znala sam da je bolje da likovi progovaraju svojim domaćim jezikom. S druge strane, da sam je napisala samo na hrvatskom, bila bih prisiljena prevoditi vlastitu završenu dramu na engleski, što ne bi profunkcioniralo', objašnjava zašto su neko vrijeme postojale dvije paralelne verzije prije potpunog 'prebacivanja' na engleski.

Štivičić je jedna od rijetkih hrvatskih spisateljica čije su drame izvođene u Engleskoj.

'Zanimljivo je što se dogodi kulturološki kad se zemlja raspadne kao Jugoslavija. Uvijek postoji određena razina kooperativnosti između drugih nacija u nekim područjima, čak i u najgorim vremenima. Sportska događanja odvijala su se bez većih problema, a kriminalni milje jedva je dočekao nove granice ranih 1990-ih. Što se tiče razmjene kulturnih sadržaja, na to je trebalo pričekati. Kad su moje prve drame producirane i izvođene u Srbiji, bilo je to jako neobično, ali danas je razmjena potpuno uobičajena.

Englezi su jako ponosni na svoju kazališnu tradiciju, ali gotovo nikad ne odlaze pogledati predstave iz Francuske ili Njemačke, a kamoli iz Hrvatske ili Poljske. Europa ima nevjerojatno bogatu kazališnu kulturu na udaljenosti od samo nekoliko sati. Ovdje redovito igraju brojne strane nogometne ekipe, pa bi bilo sjajno vidjeti i više stranih kazališnih grupa', zaključuje.