U radionici Blažeković čuje se kucanje zidnog sata i zrak miriši po pčelinjem vosku. Josip Ranogajec od njega valja svijeće, izljeva godove, pa ih vješa na točak iznad velikog lonca punog voska, gdje čekaju na ukrašavanje stakalcima, slikama i bojom. Pemzlom satima maže po svijeći da poprimi glatku i sjajnu površinu i na trenutak sve ostavi kad mušterija zazvoni u prodavaonici.

U nekoliko koraka preko dvorišta već je nazad za radnim drvenim stolom za kojim se 60 godina ručno prave tradicionalni hrvatski suveniri. Svijeće i licitari, medičarski proizvod porijeklom iz srednjovjekovnih europskih samostana iz kojih se proširio k nama, iz Austrije u sjeverozapadnu Hrvatsku i Slavoniju, a 1953. u Osijek kada je Franjo Blažeković osnovao medičarski i voskarski obrt 'Blažeković'.

Najčešće u obliku srca, bebe, konjića, licitari žarko crvene boje, ljudi su licitare poklanjali u raznim prigodama, na važnijim seoskim i gradskim priredbama, sajmovima i kirvajima, kao simbole muževnosti i ženstvenosti ili prijateljstva.

Franjo je radio do svoje smrti 1981. godine, a četiri godine kasnije tradiciju su nastavili njegova kći Antonija sa suprugom Josipom

'Tajne posla i mnoge detalje majstor nikada nije zapisivao, pa smo pet godina proučavali i učili kako nastaviti', kaže Ranogajec.

Tijesto za licitara mjesi se od brašna, vode, šećera i, kako Ranogajec kaže, 'ledene germe', sode bikarbone i još nekog sastojka. Sljedećeg dana tanko se razvalja i šteha šteherima u uobičajene oblike od kojih su najčešća srca, konjići i bebe. Nakon pečenja moraju se sušiti najmanje dva tjedna, velika srca i dva mjeseca, pa tunkati prije konačnog ukrašavanja.

'Sve je to samo priprema za ajzanje, kada se vidi tko je pravi majstor', objašnjava Ranogajec. Ajzanje je vještina ispisivanja uzoraka šara i poruka po licitaru smjesom bombonskim sirupa i škrobnog brašna, što je vrlo zahtjevan zahvat jer šare ne smiju biti isprekidane, neravne ili grbave. Iskusni crtač u jednom potezu mora obrubiti srce krivudavim šarama u skladan ukras, pa mora biti smiren i siguran u kretanje ruke.

Presudan događaj u promociji ovog osječkog obrta bila je izložba 'Licitarska umijeća: medičarstvo i svjećarstvo - obrt višestoljetne tradicije', koju je u Etnografskom muzeju u Zagrebu postavila kustosica Iris Biškupić Bašić. Zainteresirali su se Nizozemci, pa su osječke licitare izložili 2002. godine u Roterdamu, kao i Vatikan gdje je okićena novogodišnja jelka. Točku na I, na prijedlog Etnografskog muzeja, stavio je UNESCO uvrstivši obrt Blažeković, zajedno s drugim autentičnim medičarskim obrtima u Hrvatskoj, na Reprezentativnu listu kao dio nematerijalne baštine čovječanstva. Muzej Slavonije u Osijeku zato je ove licitare također istaknuo u svojoj ponudi muzejskih suvenira.

Osim medičarsko-voskarske radionice Blažeković u Osijeku, ništa drugo nije pod zaštitom UNESCO-a. Ipak nigdje u gradu, osim u Muzeju Slavonije u Osijeku, ne postoji natpis, obavijest, da ta svjetska organizacija svjetskoj javnosti preporučuje tradicionalne osječke suvenire.

Grgur Marko Ivanković, ravnatelj MSO-a, kaže da je obrt 'Blažeković' vrlo važan za tradiciju i identitet Osijeka, pogotovo jer je jedini preostao na ovom području. U nedalekom Aljmašu također je postojao jedan obrt, ali se ugasio iako u tamošnjoj kući postoji oprema potrebna za njegov rad.

'Trebamo dodatno razviti svijest građana o vrijednosti ovog umijeća. U muzeju to radimo uvrštavanjem licitara u naš fundus i organizacijom licitarskih radionica, ali trebalo bi ga promovirati i na drugim mjestima. Postavljanjem obavijesti na ulazu u grad i određenim punktovima, lecima i brošurama o gradu', smatra Ivanković.

Također vrijednost trebaju uvidjeti poduzeća, veće tvrtke i institucije, koje bi licitare trebale darovati svojim suradnicima kao izraz srdačnosti i dobrodošlice.

Budući da je Hrvatska kandidarala Tvrđu, osječku baroknu jezgru, za uvrštavanje u listu zaštićene svjetske baštine, gdje je od 2005. godine na listi čekanja, Ivanković vjeruje da bi osječki licitar mogao biti simbolična veza grada i ovog projekta.