O nacionalnom identitetu na ovim prostorima u posljednjih 25 godina napisano je i izgovoreno toliko toga da je taj pojam istovremeno i prepunjen i ispražnjen od značenja, svakome razumljiv i nikome sasvim dokučiv. Od početka 1990-ih, od kada počinju intenzivni radovi na rekonstrukciji hrvatskog identiteta, vodile su se bezbrojne javne rasprave o identitetu, nacionalnim simbolima i dizajniranju države, normirali su se novi amblemi, uspostavljali rituali i izmišljale tradicije, organizirale konferencije, čak osnivala predsjednička povjerenstva za zaštitu identiteta. Iako se vrijeme tzv. vrućih nacionalizama ili 'ubojitih identiteta' naizgled okončalo, brbljanje o nacionalnom identitetu, o 'našim' simbolima, posebnostima i izvornosti koje uključuje agresivnu spremnost na akciju opterećuje i danas javni prostor. Svako toliko oglašuje se alarm zbog (navodnih) opasnosti koje prijete našem identitetu – u rasponu od susjedskih pretenzija, preko građanske indolencije ili nostalgije za socijalizmom, do europskih regulativa i migrantskih prijetnji.

Paranoja malih nacija koje po svaku cijenu žele istaknuti svoju razliku u odnosu na druge i koje zato opsesivno glancaju svoje identitetsko ordenje dok karavani modernizma prolaze iskazuje se u čitavom nizu primjera i javnih polemika poput onih o registarskim tablicama, ćiriličnim pločama, predsjedničkoj lenti, ustaškim pozdravima, imenovanjima trgova, bistama, turističkim sloganima... Istovremeno, ta identitetska buka i bijes zamaglili su sam identitet i simboli ne komuniciraju jasno određena značenja, dok su rituali često tek protokoli za mrtvo naslijeđe. Društvo je bolesno od brige za identitet, a pri tome taj identitet uopće ne uspijeva prepoznati.

Odgovor 'odozdo'

Uz to, domaći znanstvenici ovim su se pitanjima često bavili na aktivistički, navijački način, iskorištavajući temu da sebe preporuče političkom rukovodstvu ili su se ponašali kao da se po pitanju identiteta nema što istražiti, jer je jasno tko, što i kako, pa je jedino meritorno pitanje zašto drugi (svijet) ne prepoznaje i ne cijeni dovoljno hrvatsku nacionalnu posebnost. Iz paraznanstvene identitetske ponude, iz tlapnji o stoljetnim ugrozama ili pak menadžerskog nastojanja da se država brendira a nacija osmisli kao uspješna korporacija, izdvaja se tek nekolicina naslova.

Njima se može pridružiti i nedavno objavljena knjiga 'Hrvatski simbolički identitet' sociologinje Tijane Trako Poljak. Riječ je o studiji temeljenoj na doktorskoj disertaciji u čijem je središtu opsežno i vrlo zanimljivo istraživanje o nacionalnim simbolima.

Nasuprot lijenosti, zazoru od terena i sklonosti mitizaciji nacionalnog identiteta kod dijela znanstvenika, ova autorica nastoji razmrsiti identitetsko klupko, artikulirati teme i pitanja pa izaći među ljude, razgovarati, istražiti i zatim usporediti i protumačiti. Njezini su zaključci oprezni i uravnoteženi, gdjekad suviše plahi – što je boljka ovdašnjeg normiranog znanstvenog diskursa – tako da više naznačuju smjer za daljnje, odlučnije, čitateljske sinteze.

Trako Poljak polazi od toga da se u dosadašnjim analizama nacionalnih simbola i identiteta govorilo najviše o političkim i društvenim elitama i njihovu manipuliranju, dok je mikrorazina ostala neistražena. Nju zanima kako tzv. obični ljudi sudjeluju u izgradnji i održavanju identitetskog sustava, prepoznaju li oni određene simbole kao nacionalne, identificiraju li se s njima, održavaju li ih u svom životu i kako vide njihovu važnost za društvo i državu.

U istraživanju je sudjelovalo 85 ispitanika iz svih dijelova zemlje koji su svojevrsni uzorci za različite grupacije pa se međusobno razlikuju po spolu, obrazovanju, etničkoj pripadnosti, političkoj orijentaciji i sl., dok su brojna pitanja strukturirana u 26 tematskih blokova. Zahvat teme je dubinski, a uzorak dobro zrcali cjelinu. Kada bismo mi bili sredina u kojoj se znanost involvira u politički i društveni život, onda bi se ovo istraživanje čitalo i na mjestima simboličke proizvodnje identiteta i imalo utjecaj na politike identiteta koje kreiraju elite.

Životinjsko carstvo na grbu

Iz mnoštva uvida izdvojit ću samo nekoliko njih koji demontiraju neke kolektivne predrasude i 'opće istine'. Kao osnovna obilježja hrvatske prepoznatljivosti većina ispitanika navodi ona pozitivna, i to najviše prirodne ljepote i raznolikost, pa gradove i regije, kulturnu baštinu, turizam, sport itd., dok se kao negativna najviše ističu 'loše političko vodstvo' (korupcija, krađa) pa nacionalizam. Znakovito je da ispitanici uopće nisu naveli katolicizam kao važno nacionalno obilježje, što može ojačati argumente protiv kapilarne klerikalizacije društva kojoj svjedočimo. Dok vjeru ne vide kao prepoznatljiv dio nacionalnog identiteta, mnogi ispitanici spominju da posjeduju i ističu religijske simbole – ali u svojoj privatnosti.

Kao osnovna obilježja hrvatske prepoznatljivosti većina ispitanika navodi ona pozitivna poput sportskih uspjeha (Šime Fantela i Igor Marenić osvojili su naslov olimpijskih pobjednika u jedrenju u klasi 470 u Rio de Janeiru)

Ambivalentan je, nadalje, njihov stav prema isticanju državnih obilježja pa ih podjednak broj smatra da zastava u javnosti ima previše, odnosno premalo. No komično je to da u maloj zemlji velikih domoljuba vlada posvemašnje nepoznavanje državnih simbola, s obzirom da nitko od ispitanika nije u potpunosti odgovorio na pitanje 'što predstavlja svako od pet polja u kruni hrvatskog državnog grba?'.

Učestalost iskaza 'životinjsko carstvo' ili 'zoološki vrt' u odgovorima upućuje na druge dimenzije značenja, ako ništa drugo onda bar na automatizam i prihvaćanje simbola kao nevažnog društvenog dekora. Većina pak iskazuje pozitivnu vezanost uz državnu himnu, a kod manjeg dijela ona ne izaziva nikakve emocije, pa se čini da je mogućnost da se raspiše javni natječaj za novu, suvremeniju himnu – kako je to učinjeno prije nekoliko godina u Švicarskoj – u Hrvatskoj teško provediva. Uz to, većina ne polaže 'ruku na srce' dok svira himna, štoviše većina tu gestu smatra negativnom, vezanom uz nacionalizam, desničarenje i političko licemjerje. Što se tiče državnih praznika: njih je previše, ne zna se što se koji dan slavi, Dan državnosti se uglavnom u privatnosti ne obilježava i većini je najvažnije da je to neradni dan.

Kuna, Tito, Tuđman

Iako je u fokusu posljednjih 25 godina, ovo istraživanje – što je najveći nedostatak – ne uključuje u dovoljnoj mjeri probleme drastične rekonstrukcije identiteta početkom 1990-ih, pamćenja i zaborava, prekrajanja povijesti i prilagođavanja novom poretku. Tako se posebno ne razmatra jaz između vremena prije i poslije, (ne)identifikacije s određenim politikama identiteta ili, konkretno, pitanje imenovanja ulica i trgova, revizije povijesnih ličnosti, demonizacije socijalizma i sl.

Ipak, u nekoliko slučajeva se djelomice dotiče ta složena tematika pa se mnogo ispitanika negativno referiralo na naziv kuna zbog veze s NDH-om, dok istovremeno ne spore da je tada bilo važno uvesti samostalnu valutu. Mnogi ispitanici kritiziraju i uništavanje antifašističkih spomenika tijekom 1990-ih te pamte uništene spomenike u svome kraju pa se memorija spomen-obilježja pokazuje teško uništivom.

Što se tiče državnih praznika: njih je previše, ne zna se što se koji dan slavi, Dan državnosti se uglavnom u privatnosti ne obilježava i većini je najvažnije da je to neradni dan

I po pitanju jezika i jezične politike u ranim 1990-ima iskazuje se kritičnost pa mnogi smatraju da je u načinu uspostave hrvatskog jezika bilo 'agresivnosti u odvajanju od hrvatsko-srpskog', 'namjernog alijeniranja građana srpske nacionalnosti', kao i 'besmislenosti jezičnog purizma' itd. U već mitskom spektaklu borbe za povijesnu istinu, u dvoboju Tito-Tuđman i u ovom istraživanju se iskazuje poznata podvojenost između negativnih i pozitivnih ocjena, i to u jednakom omjeru za oba državnika.

Uzurpacija identiteta

Još mnogo političkih poruka elitama upućenih iz baze – 'odozdo prema gore' – dalo bi se iščitati iz ovog istraživanja, jasno kada bi se u političkim kabinetima i među tzv. kreatorima javnog mnijenja ovakva literatura uopće čitala. Jedna od tih poruka bila bi – kad birate slogane, uzvikujete parole na izbornim skupovima ili komunicirate s javnosti, klonite se nacionalističkog repertoara iz devedesetih.

Naime, slogan 'Bog i Hrvati' većina građana ocjenjuje vrlo negativno ('prikazuje hrvatski kao neku vrstu izabranog naroda') dok slogan 'Imamo Hrvatsku' smatraju neistinitim ('Hrvatsku imaju samo bogati pojedinci'), agresivnim ('i drugi imaju svoje države') ili zloupotrebljavanim u političke svrhe.

Zloupotreba se prepoznaje i u drugim segmentima pa niz odgovora upućuje na to da građani smatraju da su mnogi nacionalni simboli uzurpirani od jedne političke grupacije. Također, njima se često 'promoviraju usko hrvatska etno-nacionalna značenja' koja 'nisu poopćiva na šire shvaćenu hrvatsku naciju svih građana'. Politički govori koji započinju s 'Hrvatice i Hrvati', umjesto 'građani Hrvatske', moguće je zaključiti, primjeri su takva identitetskog isključivanja koje je dobrom dijelu stanovništva ipak odbojno.

Tijana Trako Poljak: Hrvatski simbolički identitet: Značenja nacionalnih simbola iz perspektive hrvatskih građana, TIM press, Zagreb, 2016.