Kada je prije desetak dana objavljena lista najboljih filmova svih vremena koju svakih deset godina sastavlja britanski filmski časopis Sight and Sound, glavna je vijest u svim medijima bila da je konačno – nakon više desetljeća – s prvog mjesta ispao 'Građanin Kane' Orsona Wellesa. Ovoga puta su anketirani filmski kritičari najviše glasova dali Hitchcockovoj 'Vrtoglavici', što je izazvalo razne reakcije, od onih koji su šokirani padom 'Građanina Kanea' pa sve do onih koji se slažu da je Alfred Hitcock trebao biti na prvom mjestu, ali s nekim drugim filmom. Ova lista se objavljuje svakih deset godina, i to nakon ekstenzivnog anketiranja stotina filmskih kritičara i teoretičara te se smatra kako je izbor Sight and Sounda najrelevantniji na svijetu.

Zato je bilo očekivano da će i lista najboljih filmova iz 2012. izazvati brojne polemičke napise, kao i detaljnu analizu pa se u medijima moglo saznati i iz kojeg je desetljeća došlo najviše filmskih remek-djela (iz 1960-ih, naravno), kao i da su najnoviji filmovi koje se već sada smatra bezvremenskim klasicima 'Mulholland Drive' Davida Lyncha i 'In The Mood For Love' Wong Kar-Waija. No čini se da nitko nije baš obratio pažnju na znakovitu činjenicu da se među deset najboljih filmova svih vremena čak pola njih temelji na književnim predlošcima! I to prilično nepoznatim književnim predlošcima, koje su filmski autori u većini slučajeva iskoristili kao polazište svoje umjetničke vizije. Uostalom, baš je Hitchcock u poznatoj knjizi intervjua s Francoisom Truffautom napomenuo da je lakše napraviti dobar film od loše nego od dobre knjige.

'Vrtoglavica' prema romanu francuskog dvojca Boileau-Narcejac

To bi onda značilo da je 'Vrtoglavica' iz 1958. nastala prema najgoroj knjizi svih vremena, što ipak nije slučaj. Hitchcockovo remek-djelo o opsesivnoj ljubavi inspirirano je romanom francuskog dvojca Boileau-Narcejac, poznatog po autorstvu nekoliko odličnih krimića, od kojih je i 'Celle qui n'était plus' iz 1952. kasnije postao predložak za odličan film 'Les Diaboliques' Henri-Georgesa Clouzota.

'Vrtoglavica' je pak bazirana na romanu iz 1954., u francuskom originalu nazvanom 'D'entre les morts'. U romanu se može naći osnovni zaplet Hitchcockova filma o privatnom detektivu koji se zaljubi u ženu koju po zadatku prati. Ona uskoro pogiba, a detektiv je ne uspijeva spasiti zbog svojeg straha od visine. Nakon nekog vremena privatni detektiv susreće drugu ženu, koja opasno podsjeća na njegovu pokojnu (?) ljubav te se vraća i njegova opsesija izgubljenom – i nekonzumiranom – ljubavlju.

'D'entre les morts' Pierrea Boileaua (1906. - 1989.) i Thomasa Nercejaca (1908. - 1998.) dakle u samom tekstu nudi okvir priče za Hitchcockov klasik, no detaljno razrađivanje psihologije glavnog lika je izvedeno mnogo dublje i kompleksnije na platnu nego u knjizi, a ključna je i promjena mjesta radnje – u 'Vrtoglavici' to je brdoviti San Francisco. U svakom slučaju, majstor napetosti je izabrao savršeno štivo za filmsku adaptaciju – dovoljno pametno da nudi glavne koordinate priče, a opet nedovoljno psihološki i prozno snažno da bilo kako zasjeni film koji je na osnovi njega nastao.

I četvrti film na listi, 'Pravila igre' Jeana Renoira adaptacija je književnog predloška. Renoir je za svoju maestralnu farsičnu dramu o klasnim i međuljudskim odnosima inspiraciju našao u danas ne baš poznatoj drami 'Les Caprices de Marianne' romantičnog pjesnika Alfreda de Musseta (1810. - 1857.). 'Les Caprices de Marianne' objavljena je 1833. te je trebalo više od stoljeća da se Renoir prihvati filmske adaptacije. Režiser je rekao da mu je prvotna namjera bila 'tek prebaciti dramu u naše vrijeme', no tijekom pisanja scenarija je otišao mnogo dalje, drukčije profilirajući likove i njihove odnose, naročito klasne položaj aristokracije i posluge te dodajući dinamiku, satiričku oštricu, napetost i humanizam Mussetovoj relativno površnoj farsi.

Njemački nacionalizam predložak za 'Sunrise'

Površnost je pak bila ono čega se njemački pisac Hermann Sudermann (1857. - 1928.) najviše grozi, što ne znači da je na istu bio imun. Sudermann je poznat po drama i romanima ispunjenim ideologijom njemačkog nacionalizma i romantizma, a najveću popularnost doživio je tijekom Drugog svjetskog rata, kada su se njegove drame postavljale na pozornicu kako bi ohrabrile njemačku publiku. Prema Sudermannovoj priči 'Die Reise nach Tilsit' (iliti 'Putovanje u Tilsit') poznati nacistički režiser Veit Harlan je 1939. snimio istoimeni hit-film, no remek-djelo koje je inspirirala Sudermannova pripovijetka je zapravo 'Sunrise' F. W. Murnaua iz 1926., koji se nalazi na petom mjestu liste Sight and Sounda.

'Sunrise' je jedan od vrhunaca razdoblja nijemog filma, ponajprije zahvaljujući vizualnom stilu prerano preminulog Murnaua, a većina kritičara žali se na (Sudermannovu) konzervativnu priču o zloj gradskoj zavodnici koja dobrog seoskog supruga vodi na put nemorala. No umjetnička veličina filma 'Sunrise' nije u priči ili društveno-političkoj poruci, nego u bajkovitom svijetu koji je Murnau stvorio na platnu, tako da u ovom slučaju od loše priče doista jest nastao fantastičan film.

'The Sentinel' - žir iz kojeg je izrastao hrast Kubrickove 'Odiseje'

Na šestom mjestu Sight and Soundove liste nalazi se '2001: Odiseja u svemiru' Stanleya Kubricka, koja je inspirirana kratkom pričom 'The Sentinel' Arthura C. Clarkea (1917. - 2008.). Po riječima znanstveno-fantastičnog pisca Clarkea, ta priča je bila 'žir iz koje je nastao hrast' te je pogrešno reći da je 'Odiseja u svemiru' adaptacija te priče, objavljene prvotno u Velikoj Britaniji početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, 'The Sentinel' sadrži nekoliko ključnih elemenata kasnijeg Kubrickovog remek-djela, poput misterioznog crnog monolita, za koji se smatra da je vanzemaljskog porijekla.

No Kubrick i Clarke su pišući scenarij za 'Odiseju u svemiru' otišli mnogo dalje od toga dodavši svemu mnogo kompleksnije značenje, zapitavši se čak i o smislu ljudskog postojanja. Sve to pak ne bi bilo nimalo uvjerljivo, ili podnošljivo, da Kubrick nije svoj film ispunio vizualno fascinantnim prizorima, koji ni nakon skoro pola stoljeća nisu nimalo izgubili na uvjerljivosti, što u konačnici svjedoči film jesu 'pokretne slike', a ne riječi ili bilo što drugo.

Ponekad su najpamtljivije 'pokretne slike' zapravo statične, poput finalnog kadra 'Tragača' Johna Forda, u kojem usamljeni John Wayne napušta obiteljski dom i odlazi u zalazak sunca Divljeg zapada. Tog prizora nema u romanu 'Tragači' Alana Le Maya (1899. - 1964.), objavljenom 1954., a prema kojem je Ford snimio svoje oporo remek-djelo o mitovima i lažima Divljeg zapada. Le Mayov roman je napet i uredno ispripovijedan vestern, koji je bio prilično velik hit u vrijeme objavljivanja, no trebao je velikan poput Johna Forda da ključne elemente priče o višegodišnjoj potrazi za kidnapiranom djevojkom pretvori u studiju o opsesiji i rasizmu.

Filmu je zasigurno pomogla i gluma Johna Waynea, koji je svoj lik Ethana Edwardsa iskoristio za razotkrivanje strašnih kontradikcija navodnih heroja vesterna. Ford će mit o Divljem zapadu - koji je stvarao u prvoj polovici svoje karijere filmovima poput 'Poštanske kočije' iz 1939. - pokopati 1962. u filmu 'Tko je ubio Liberty Wallancea?', ali 'Tragači' ipak dosežu nivo starogrčke tragedije pa nije iznenađujuće to što se nalaze među deset najboljih filmova svih vremena.