Renata Carola Gatica argentinskog je porijekla, a u Hrvatsku ju je dovela životna (ne)sreća, pa već godinama polako od margine prilazi središtu, čak i u zemljopisnom smislu. Hvaljene i zapažene predstave u Teatru &TD, Dječjem kazalištu Dubrava i Žar ptica, gdje je među naslovima za djecu bilo i kompleksnijih radova poput 'Argentine' i 'Šarengrada', bile su svojevrsno vrijeme ne naukovanja, jer zanat je već odradila kod (bivše) kuće, nego pristupanja elitističkom središtu domaćeg glumišta. Utoliko su otvorena vrata Kerempuha za nju prilika koja se ne propušta, čak i kad je riječ o žanrovskom kazalištu i kad je predložak, a u ovo slučaju je to bio vodvilj Eugenea Labichea 'Najsretniji od trojice'.

Zadano, međutim, nije polučilo i očekivani rezultat, jer se redateljica vratila svojoj staroj, u 'Šarengradu' već opisanoj i dokazanoj, opsesiji televizijskim sapunicama i kazališnu predstavu pretvorila u TV show, točnije show o TV-u, onom malom, kućnom prozoru u svijet i, istodobno, ogledalu tek malo manje izravnom od kazališta samog. Umjesto matematički skrojenog vodvilja gdje ljubavnički odnosi imaju geometrijske oblike, Renata Carola Gatica je, uz dramaturšku pomoć Dore Delbianco i datosti ansambla, stvorila apsurdni svijet stvaranja televizije uživo. Pritom je jasan njezin stav o neprekidnoj proizvodnji sadržaja u sličnim projektima, ali i o kazalištu samom. Kako je radnja razlomljena na neprekidni niz sve suludijih epizoda, prepričavanje je nepotrebno koliko i nemoguće – od Labichea nije ostalo gotovo ništa, ali zato predstava ima nešto od harmsovske potrage za Zvijezdom Besmislicom. Stoga jest istodobno i komična, ali i duboko tragična, nešto kao posljednja ne samo TV predstava na svijetu, prije nego što sve ode – u papar.

Po svemu sudeći smijeh je problematična kategorija s kojom se nije šaliti. On istodobno otrežnjuje i oslobađa, može biti reakcija i na strah i na tugu, a najiskreniji je ipak – pred ogledalom. S obzirom na to da kazalište i jest svojevrsno ogledalo, upravo je smijeh u kazalištu najvažniji, a možda i jedini zaista funkcionalan alat. Konkretan posao kazališta i onih koji ga 'proizvode', a pogotovo onih koji ga svakodnevno na pozornici i izvode, nije samo da izazovu smijeh i posljedičnu reakciju u gledatelju samom, koja više u pravilu i nije toliko smiješna. Naprotiv, u tome se i razlikuju glumci i oni koji glume da glume: prvi se najprije smiju sami sebi, drugi ne znaju kad treba prestati glumiti. Sve se to, ali najviše ovo posljednje, dogodilo prvom ovosezonskom premijerom u Kerempuhu, kazalištu koje unatoč prefiksu satiru njeguje tek usput, ako uopće, dok mu se repertoar uglavnom bazira na lakom smijehu i navodnoj razbibrizi. Koliko humor ne mora biti baš samo slapstick, vidjelo se već sporadično u pokojoj Kerempuhovoj takozvanoj off produkciji, ali 'Kod Martinovih' je ipak i korak dalje.

Dok su u 'Gospođi ministarki' u režiji Olivera Frljića gegovi ipak još uvijek bili 'klasičnokerempuhovski', jer je osnovna 'caka' bila u jeziku i oko njega, a u Dolenčićevoj 'Krletki' naglašena je bila virtuoznost izvođača prije u pjevanju i scenskom pokretu, nego u govornim dionicama, 'Kod Martinovih' nudi pomak u samom shvaćanju onoga što se radi, ne samo konkretno na pozornici kroz zanat, nego i samog posla kojim se bavi. U oba slučaja, a izdvojene su samo one bolje produkcije iz proteklih sezona, taj zanat je bio na određenoj visini, ovisno o pojedinačnim ulozima i mogućnostima, ali nije propitivao samog sebe. Ili se barem malo pomaknuo od zacementiranog shvaćanja samog sebe kao isključivo(g) zabavljača. U ovoj predstavi Kerempuhov ansambl, od Borka Perića preko Ede Vujića, Linde Begonje, Marija Mirkovića, Anite Matić Delić, Ane Maras Harmander, Luke Petrušića, Nine Erak Svrtan i Ivana Đuričića, igra kao da je svjestan da ono što igra nije i ne mora biti samo ocvali geg.

'Kod Martinovih' nije prekretnica tektonskih razmjera, koja će od Kerempuha i njegovog repertoara u trenutku napraviti nešto drugo, ali apsurd i mrak koji podmeće ispod jeftinog humora jest korak kojim se pomiču ustaljene granice i fokusi te kuće