Fotografija mrtvog dječaka Aylana Kurdija danima obilazi naslovnice svjetskih i domaćih medija, a mnogi su je objavili na svojim privatnim Facebook stranicama izražavajući šok zbog smrti trogodišnjaka kojeg je more izbacilo na plažu ljetovališta Bodrum. Nižu se interpretacije kojima kao da je cilj tužne posljedice izbjegličke tragedije učiniti još šokantnijima. S druge strane, mnogi se zgražaju nad činom objave fotografije mrtvog djeteta.

Analizirajući recentni primjer, fotograf Jasenko Rasol kazao je da se objavljivanjem fotografije majušnog beživotnog tijela koje leži na obali mora, stječe dojam da to služi prvenstveno izdavaču, a ne žrtvama rata koje će već sutra završiti poput malog Aylana.

‘Šokantne fotografije uvijek izazivaju zanimanje, ali i podižu tiraže. Nakon prvotnog šoka i masovnih emotivnih reakcija, dešava se otupljivanje društvene empatije pa se može zaključiti da što je veći broj šokantnih fotografija, one time izazivaju manje konkretnih reakcija - i često služe za jalove akademske rasprave u kojima se, doduše, čuju suprotstavljena mišljenja, no sve zajedno polučuje malo konkretnih akcija i više služi onoj staroj: savjesti nam nisu čiste, ali su mirne’, kaže Rasol.

Redatelj Nenad Puhovski na svom Facebook profilu objavio je fotografiju mrtvog dječaka kojeg spasilac nosi u rukama i ne vidi mu se glava.

‘Objavio sam i jedan od mnogih crteža na tu temu, kojima umjetnici ovih dana izražavaju svoj stav o ovom događaju. Dvojbe su svakako etičke prirode. Osobno ne bih objavljivao eksplicitne dječakove fotografije, no imam razumijevanja prema onima koji time žele izraziti svoje mišljenje o tim događajima, kao i onima koji smatraju da je važno da žrtva ima ime i prepoznatljivost’, objasnio je Puhovski.

‘Što se medijskih zloupotreba tiče, mislim da nema veće medijske svinjarije od naslovnice Jutarnjeg koji je djelatnike tog lista strpao u kamion da ilustrira smrt izbjeglica. Čudi me samo što uz fotografiju nisu objavljeni ime stilista ili marka kamiona koji je upotrijebljen’, kaže Puhovski.

Govoreći o utjecaju fotografija na ratna zbivanja kroz povijest, Jasenko Rasol, koji iza sebe ima višegodišnje iskustvo ratnog fotografa u devedesetima, prisjeća se dviju ikoničkih fotografija s vijetnamskog ratišta koje su svojom zastrašujućom direktnošću bitno utjecale na formiranje antiratne klime američkog društva pa su, posljedično, u manjoj ili većoj mjeri utjecale i na brži kraj vijetnamskog ratovanja.

‘Radi se o fotografiji Nicka Uta na kojoj golo, prestrašeno dijete trči cestom bježeći od napada napalmom, dok druga fotografija Eddie Adamsa pokazuje egzekuciju osumnjičenika u Saigonu od strane policijskog zapovjednika. Nisam siguran može li se provjeriti gornja tvrdnja o blagotvornom utjecaju fotografije na prestanak ratovanja, no ostaje činjenica da je javna percepcija fotografije u 70-im godinama prošlog stoljeća bila kudikamo drugačija no što je danas. Razvojem PR-ovskih i marketinških strategija, svjedočimo ekstremno čestoj manipulaciji fotografijom u komercijalne, političke ili ratne svrhe. U tom kontekstu, postoji sve jasnija distanciranost od onog što je nekada fotografija predstavljala - ogledalo, istinu, činjenicu, dokument... pa se posljedično fotografiji sve manje vjeruje’, kazao je Rasol za tportal.

Puhovski pojašnjava da su obje fotografije iz Vijetnamskog rata duboko urezane u kolektivnu memoriju 20. stoljeća i time se, možda, opravdava njihova upotreba. ‘Nemojmo zaboraviti i niz slučajeva iz Domovinskog rata - recimo, fotografiju uplakane djevojčice iz vukovarskog zbjega’, navodi Puhovski i zaključuje: 'Rat je ogromna tragedija iz koje nitko ne izlazi čistih ruku. Bilo bi naivno to tražiti od ljudi koji prenose svoje poruke putem fotografija.’

‘Sve dobro što se može, post festum, desiti iz takvog medijski okrutnog tretmana nečije boli, stvar je gole slučajnosti. Naime, ima primjera kako neki dobri ljudi, negdje u razvijenom svijetu, nakon viđene vijesti o tuđoj nesreći krenu u konkretnu akciju te pomognu pa nekad i u temelju promijene sudbinu subjekta medijskog lešinarenja. No mora se priznati da su to iznimke’, završava Rasol.