U sklopu programa 'Rezervoari vremena: bilješke s kineske nezavisne scene' prezentirat će se radovi koreografkinje Wen Hui i multimedijskog umjetnika Wu Wenguanga, osnivača kompanija Living Dance Studio i Caochangdi Workstation, čiji se rad danas smatra politički i društveno beskompromisnim.

Program priređuje produkcijska kuća Eurokaz, odnosno njegova podružnica Eurijala, u koprodukciji sa ZKM-om.

Kompanije Living Dance Studio i Caochangdi Workstation u svojim projektima pokušavaju spasiti od zaborava zbivanja za vrijeme trogodišnje gladi, poljoprivredne reforme i kulturne revolucije, znači, političkih i povijesnih događanja druge polovice 20. stoljeća, koje su kineske vlasti pokušale prikriti ili im dati lažno opravdanje. Ti događaji i danas su u Kini, kako stoji u najavi, nedodirljiv tabu.

Bez obzira na to što je Eurokaz 2013. godine zatvorio svoj gotovo tridesetogodišnji festivalski ciklus, zanimalo nas je koja je ideja predstavljanja nezavisne kineske scene u produkciji Eurokaza i njegove 'podružnice' Eurijala i je li Eurijala možda začetak nekog novog festivala. Gordana Vnuk je objasnila da gašenje Eurokaza ne znači da su prestali pratiti kazališna zbivanja u Europi i svijetu, ali ih sada prate 'bez posebnih propedeutičkih intencija s kojima su počeli osamdesetih'.

'Iako nam je prvenstvena namjera producirati predstave, zadržali smo prezentacijski segment u vidu tematskih blokova pod nazivom Eurijala koji je svake godine posvećen drugoj temi, a svaka od njih radi za dobrobit razvijanja naših producentskih i estetičkih promišljanja', pojašnjava Gordana Vnuk dodavši da su u protekle dvije godine pozivali predstave partnerskih institucija iz Europe, a ove se godine bave nezavisnom scenom u Kini, dakle, tematom izuzetne političke i estetičke osjetljivosti.

Predstavljajući gostovanja Gordana Vnuk je istaknula da dolaze dva umjetnička kolektiva iz Pekinga, njihovi dugogodišnji suradnici i prijatelji - koreografkinja Wen Hui i multimedijalni umjetnik Wu Wenguang, čija je praksa, kaže, zasigurno relevantna u svjetskim rasponima.

'Ne radi se samo o prezentaciji, nego i o modelu suradnje', pojašnjava, dodajući da planiraju da koreografkinja Wen Hui postavi sljedeće godine predstavu 'Traktor' s plesačima Zagrebačkog plesnog ansambla, kao dio njihovih produkcija. Također, pojasnila je da je Eurokaz krenuo u novu programsku avanturu s motom defestivalizacije hrvatskog kulturnog prostora, s naglascima na modernosti i efikasnosti proizvodnje, i Eurijala je tome potpora.

A zašto baš ti kineski umjetnici?

'Oni rade izvan bilo kakvih sistema, a samim time i bez ikakve državne potpore. Ono čime se legitimira najsuvremenija kineska otvorenost su vješti spektakli, benigne izvedenice zapadnjačkih mainstream estetika koje su se, eto, i tamo ugodno smjestile i prilagodile svoje ostatke državnom poimanju modernosti. Koreografkinja Wen Hui i multimedijalni umjetnik Wu Wenguang odmak su od ne samo kineskog mainstreama, već i od uobičajenih formata koji politiziraju kazalište Europe i Amerike, pa i kod nas', ističe Gordana Vnuk, dodajući da su oni u svom odgovornom pristupu povijesnoj građi, načinima kako je prelamaju kroz individualne sudbine te obradi dokumentarnog materijala, stvorili jedinstvenu formu, postavši sigurno jedan od najzanimljivijih fenomena suvremenog kazališta.

Na pitanje u kojem se rasponu kreće program 'Rezervoari vremena: Bilješke s kineske nezavisne scene', odnosno, koliko zadire u političko propitivanje prošlosti u komunizmu, od kulturne revolucije do danas, a koliko se bavi dijagnozom današnjeg vremena, Gordana Vnuk je odgovorila da program pokriva žanrovski raspon od kazališta i plesa do multimedije i filma, a tematski se bavi sjećanjem, kao i odnosom prema tom sjećanju koje kod živućih protagonista ne tako davne kineske prošlosti i danas izaziva zebnju i avetinjske obzire.

'Radi se o temama koje službena kineska politika želi potisnuti i što prije zaboraviti, ali i sami sudionici nerado o tome govore. Te predstave, kao i filmovi, ne govore jasnoćom dokumenata već njihovim naborima, u skladu s onom borgesovskom fiziologijom sjećanja, gdje sjećanje ne provocira istinu, već provocira posljednje sjećanje. Taj lanac mirenja s nagovorima sjećanja najljepši je dio predstava koje ćemo vidjeti ovih dana. Tako je ta kritika prošlosti posebne vrste: nimalo rabijatna, u potrazi za nekim sintezama odgovornosti i dobrohotnosti', kaže, naglašavajući da je takva kritika prošlosti najpregnantnija upravo prema političkoj odgovornosti današnjeg sustava.

S obzirom na njihov odnos prema prošlosti i na kritičnost, zanimalo nas je u čemu je najveći značaj tih kineskih umjetnika - koreografkinje Wen Hui i redatelja dokumentarista Wu Wenguanga, te kako su percipirani u Kini, a kako u svijetu. Gordana Vnuk je objasnila da su prije petnaestak godina, kad ih je upoznala i počela s njima surađivati, bili gotovo u ilegali, ali 'prometejski zabavljeni'. Istaknula je kako nezavisnim umjetnicima u Kini, posebice onima zainteresiranima za duboke razloge i naloge neke politike, nije bilo lako, no nije ni danas, mada je situacija nešto prijaznija.

'Tolerira ih se, iz političkog merkantilizma, ali ne i podržava. U Hamburgu sam im posvetila cijeli mjesečni program pod kuratorstvom Wu Wenguanga koji je prvi put predstavio njemačkoj publici neke od danas poznatih imena kineskog filma i vizualnih izvedbenih umjetnosti. A Wen Hui je bila na Eurokazu 2003. sa svojom predstavom 'Izvješće o rađanju'. Mogu neskromno reći da su im ti nastupi bili odskočna daska u njihovoj svjetskoj promociji. Oni su danas prisutni na prestižnim festivalima u Europi i SAD-u, a instalacije Wu Wenguanga mogle su se istovremeno vidjeti na prošlogodišnjim bijenalima u Veneciji i Sao Paolu, što je doista kuriozum posebne vrste', poručila je Gordana Vnuk.