Predrag Matvejević, koji je pozvan da službeno otvori ovogodišnju, dvanaestu po redu manifestaciju Bejahad, koja se po peti puta održava u Opatiji, uvjeren je da bi, da je živ, najveći hrvatski književnik bio na ovoj židovskoj i europskoj kulturnoj sceni jer je Krleža itekako bio prijatelj Židova i zato što bi i on, kao Matoš, danas kazao da će naša umjetnost i kultura samo onda biti nacionalna, kada bude europska
Prof. Predraga Matvejevića godinama već viđamo kao gosta i izlagača na Bejahadu, manifestaciji židovske i europske kulture koju ove godine on ima čast službeno otvoriti, pa je rado pristao na razgovor o svom iskustvu sa Židovima i o motivima za nazočenje ovoj kulturnoj manifestaciji:
On kaže: 'Bejahad je za mene vrlo važan događaj. Susreo sam prijatelje koje godinama nisam vidio. Naročito obitelji koje su otišle iz Jugoslavije u Izrael. Bejahad je za mene poseban doživlja i zbog ideje da se kulturna ponuda što je moguće više proširi. Susreo sam i važne pisce kao što je David Albahari i druge koji su bili prijatelji mojega najboljeg prijatelja - Danila Kiša. O njemu sam mogao govoriti, u malim krugovima ili na tribinama, i evocirati uspomene koje nisu bile dovoljno poznate.'
Pamtim jedan lijepi neformalni razgovor u Opatiji kada ste govorili o Karlu Štajneru, još jednom Židovu važnog za našu povijest i publicistiku, autor prevažne knjige '7.000 dana u Sibiru'.
'Da. Želio bih istaknuti i to da sam pokušao prijateljima koji su se okupili oko Bejahada evocirati dragoga Karla. Jedno je vrijeme on bio u istom logoru u kojem je bio i moj djed. Ja sam djeda i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To što mi je Karlo posvjedočio je bilo veoma, veoma važno. Pomogao sam mu kada se vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu. Bio sam član žirija Vjesnikove nagrade i predložio sam da se ta knjiga nagradi, što je prihvaćeno. Štajner je rođen u Beču 15. siječnja 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. u Moskvi je vodio izdavačku djelatnost Kominterne. Uhićen je 1936. jer je davao putovnice Židovima progonjenima kao trockisti. Potpuno nevin, prolazi 20 godina po staljinističkim logorima.'
Ta je knjiga, '7.000 dana u Sibiru', napisana prije 'Arhipelaga Gulaga', postala prvi veliki svjedok staljinizma, a bila je predodređena da postane veliki hit i, vjerojatno, svjetski bestseler. Postala je veliko nadahnuće vašem prijatelju Danilu Kišu...
'Kiša je čitanje te knjige duboko dirnulo i tako je nastala stvarna motivacija za pisanje glasovite 'Grobnice za Borisa Davidoviča', remek-djela svjetske književnosti, koje je odmah po izlasku, 1976, pobrala najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije skrivao svoju opčinjenost Štajnerom, jednu je priču u 'Grobnici' posvetio Štajneru, nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz '7.000 dana'. Dodatnu je zahvalnost Štajneru pokazao pišući predgovor za francusko izdanje '7.000 dana' jer je to štivo smatrao najboljom memoarskom literaturom cijele poslijeratne ex-jugoslavenske produkcije. Danilo Kiš je bio čovjek i pisac rijetko viđene moralne sabranosti, osjetljiv na nacističke i komunističke logore. I Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga za drugu polovicu 20. stoljeća, Štajner na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature. Ipak bih ovdje nešto važno želio kazati o Kišu. Znate, nastala je tada najstrašnija kulturna i antisemitska afera. I o tome smo govorili na Bejahadu. Kiš je, naime, što je potpuno apsurdno, optužen za plagijat Štajnera. Ali Kiš je to podnio hrabro i onda je napisao 'Čas anatomije'. Zatim je došao u Zagreb, užasno osamljen. Pomogao sam mu ustupivši mu jedan manji stan mojega oca. Otišli smo Krleži koji je cijeli život bio sklon Židovima. Kiš uspostavlja vezu i sa Slavkom Goldsteinom koji objavljuje 'Grobnicu', a onda se javljaju i drugi izdavači. Napad na Kiša je bio monstruozan. Javila se bolest, pa je umro. Evo, to su stvari, među inima, koje sam ja želio prenijeti Bejahadu i mislim da sam uspio zainteresirati dosta prijatelja.'
Međutim, čini se da ste 'član posade' i da ste jako dobro raspoloženi i opušteni kada vas vidim tamo, među stradalnicima...
'Jest. Postao sam nekako i stalni gost, član projekta. Osjećam Bejahad kao neku svoju matičnu organizaciju ne samo što je izvrsno organizirana. Godi mi i što se otvara svim ljudima i što širi granice, što postaje europska pozornica kulture. Dakle, za ljude ne samo jugoslavenskog porijekla, već općenito. Bez zadrške moram i mogu reći da je to, za mene, možda najbolja međunarodna kulturna manifestacija koja se održava u našoj zemlji. Od Korčulanske škole do Bejahada nema tako jake scene sa sudionicima najvišega ranga, odista svjetskoga ugleda. Dakle, od tada do Bejahada nema skupa ovakvoga intelektualnoga napona i ugleda. Ohrabrilo me je i što se je vodstvo Bejahada pokazalo izričito otvorenim i što nema trunke nacionalizma. Uzmite samo izložbe: Murtić. Džamonija, Veličković, Berber... Pa to je fenomenalno. To je želja da se pokaže snaga umjetnosti i dijaloga.'
Ove ćete godine, zajedno s Ivanom Ivanji i Rusmirom Mahmutčehajićem, govoriti o modelima kulture i o identitetu. Možete li nam nešto od toga najaviti?
Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivam demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod, jedne, nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: 'Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja (…) tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude europska.''
Spomenuli ste Krležu, kojeg ćete se dotaknuti u vašem večerašnjem svečanom uvodu Bejahada. Jesu li dovoljno poznate veze ne samo njega, nego i dugih velik ljudi naše kulture sa Židovima i židovstvom?
'Možda nisu. Želja mi je u mom večerašnjem uvodnom govoru imati jednu digresiju koja mi se čini važna. Pitao sam se bi li Miroslav Krleža bio danas s nama na Bejahadu? Mislim da bi bio. Krležine veze sa židovskom inteligencijom zaslužuju pažnju, priznanje. Između dva rata najprije se povezuje s Mošom Pijadom, kojeg posjećuje u zatvoru i za kojeg piše blistav esej. Filozof Zvonko Rihtman podržava Krležu u sukobu na ljevici. Ubile su ga ustaše u Kerestincu. Krleža otkriva i objavljuje još mladoga i nepoznatoga pjesnika Oskara Daviča. Novu godinu sa 1940. na 1941. proslavlja, bolje je reći, proživljava sa zagrebačkim Židovima. Upozorava ih, savjetuje, opominje - osjeća što bi im se moglo dogoditi. Ima još primjera koje ću spomenuti na Bejahadu i koje ostavljam povijesti. Da, Miroslav Krleža bio bi s nama u Opatiji. On i jest na Bejahadu.'
