Kako s njim zapravo stoje stvari između zaborava, ideologije i idolatrije, pokušao je pokazati prošle godine na Gvozdu pokrenut Festival Miroslav Krleža. Okolna šuma i stan o kojem brine Muzej grada Zagreba nekada su bili poput Olimpa, pa to mitsko mjesto danas zahtijeva svojevrsni egzorcizam jer jedino se tako može govoriti sa sjenama a da to ne bude monolog.

Autoru projekta Goranu Matoviću namjera se tek djelomično ostvarila jer riječ je i dalje o monologu – prikrivenom bukom brojnih sudionika festivala te gromoglasnom tišinom publike. To je i jedina i najveća zamjerka drugom festivalskom izdanju održanom u nevjerojatnom terminu koji je spojio ulazak Hrvatske u Europsku uniju i piščev rođendan.

Od 1. do 7. srpnja na raznim lokacijama razgovaralo se o Krleži njegovim i tuđim riječima, a posjetitelji su, pored njegovih zagrebačkih adresa, obišli i varaždinski HNK gdje igraju 'Tri kavaljera frajle Melanije' u režiji Georgija Para.

Ostala domaća kazališta kao da ne igraju Krležu, pa su u programu punopravnim produkcijama sudjelovale – Srbija i Mađarska. Umjesto zaključka, lakše je inozemna gostovanja vidjeti kao gestu kojom organizatori žele smjestiti pisca u okvir širi od uskonacionalnog te tako dokazati koliko je on nesumnjivo ne samo regionalna veličina i vrijednost, nego i europska. Sasvim sigurno više od, naprimjer, dva violončela, no teško da bi Hrvatska smogla snage i hrabrosti svečanom dočeku mitskog 1. srpnja 2013. pripustiti 'Europu danas'.

Taj je proročanski točan esej ipak ostao u sigurnoj izolaciji na Gvozdu, kao jedan u nizu događanja iniciranih od strane festivala i namijenjen onima koji su znali što mogu očekivati.

Citatima garniranu 'Europu danas' na prepoznatljiv način iznijeli su veterani Branka Cvitković i Žarko Potočnjak, te 'nasljednici' Franjo Kuhar i Mladen Vujčić, ali režija Zlatka Svibena ipak iznenađuje, najprije njegovim upadicama i pitanjima postavljenim filozofu Žarku Paiću, a onda i spremnim odgovorima, zbog kojih je njihov ulog prije uloga. U svemu tako programiranom, Sviben je ipak skupio bodove odlukom da Europi pokaže njezino pravo lice lutkarskim 'Gangnam Styleom' u izvedbi osječkih studenata.

'Izlet u Rusiju'

Nešto manje radikalno u izvedbenom smislu, ali možda i snažnije u političkom, bilo je gostovanje beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju s predstavom 'Izlet u Rusiju'. Putopis uvjerenosti i razočaranja pretvoren je u fiktivni salonski prizor dramatizacijom Miroslava Belovića i režijom Jovana Ćirilova, s naknadno umetnutim snimkama tribina održanih povodom premijere.

O Krležinom lijevom pogledu mogu govoriti Velimir Visković, Vladimir Stojsavljević i Robert Perišić, no njihov je doprinos u ovom spoju dokumentarnog i 'dokumentarnog' tek interpretativni privjesak, jer se iz sukoba mladog Krleže Milutina Miloševića i admirala Vrubelja Damjana Kecojevića sva pitanja, kao i odgovori, sasvim jasno čuju. Ukoliko ih se želi čuti.

U brojnim posvetama prehrambenim navikama i zagrebačkim adresama Miroslava Krleže, ili umjetnicima koji su pokušali njegov lik zabilježiti na slikarskom platnu i papiru, našla se i posveta barunici Castelli. Mani Gotovac je taj cjelovečernji program zamislila najprije iz svoje fascinacije, a onda i iz legende koju je oko te osebujne dramske persone isplela Bela Krleža, a sve kako bi se stvorio kontekst za gostovanje samo dvoje, doduše ključnih, glumaca iz prošlosezonskih ljubljanskih 'Glembajevih' u režiji Ivice Buljana.

Nakon odabranih kadrova Ene Begović iz Vrdoljakovog filma, svoju je Castellicu, uz Marka Mandića kao Leonea, impozantno i suvereno odigrala Nataša Barbara Grančer. Pitom su oboje uspješno potisnuli činjenicu da se nalaze u konceptu koji poništava ideju dramskog teksta i predstave kao cjeline.

Marko Mandić i Nataša Barbara Grančer

Uz završnu izvedbu 'U agoniji' mađarskog Kazališta Petőfi, kojom se htjelo dokazati da je Krleža u tamošnjoj kulturi i dalje živ i važan, drugo izdanje Festivala Miroslav Krleža odradilo je ono što je i cilj tog projekta – okupiti publiku koja voli i poštuje djelo velikog pisca koji je, kao i svi takvi, odavno opisao što nam se događa. Sad treba imati snage i vizije za dalje, kako sve ne bi (p)ostalo samo godišnje salonsko okupljanje u – muzeju.