Vuk Perišić rođen je 24. svibnja 1962. u Rijeci gdje je završio i Pravni fakultet. 1985. objavljivao je tekstove u riječkom omladinskom glasilu Val, a od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik. U riječkim časopisima Rival, Novi Kamov i Književna Rijeka objavljivao je priče i eseje, a od 2010. redovno objavljuje kolumne i eseje na Peščaniku, Jutarnjem listu te zagrebačkom tportalu. Bavi se i prevoditeljstvom. Između ostalih preveo je knjigu Michaela Burleigha 'Treći Reich – Nova povijest'.

Već niz godina uporno i iznova Vuk Perišić svojim kolumnama, analizama i esejima objavljivanima u različitim elektroničkim ili tiskanim publikacijama izaziva podijeljene reakcije: od užasnutih komentara do ushita i divljenja. Perišić u svojim tekstovima upravo čini ono što intelektualac, pisac, politički misleća osoba i treba činiti. On propituje svijet oko sebe, a najviše ga zanima balkanska krčma – glib u kojem su naša društva zaglavila. Njegova hrabra pozicija pojedinca nasuprot masi, s jasno formuliranim idejama nasuprot potrošenim frazama, pozicija slobodnoga građanina nasuprot monolitu nacije izaziva i plaši, jer ne ide niz dlaku, već redovito pliva protiv struje, poručuje nakladnik Fraktura u najavi Perišićeve iznimno zanimljive knjige 'Od Weimara do Vardara' koja je bila povod za intervju s ovim redovitim kolumnistom tportala

Na početku knjige pišete o 'malim fašistima'. Tko su za vas mali fašisti i primjećujete li takve ljude u Hrvatskoj i u kolikoj mjeri?

To je antropološki problem. Izvjestan broj ljudi sklon je gluposti, zlu, zavisti, nasilju mentalnom ili fizičkom, podložan je autoritetu i nesposoban podnijeti svakog tko je na bilo koji način drugačiji. Fašizam je politička artikulacija tih ljudskih slabosti. U tom kontekstu pogrešno je apostrofirati bilo koju zemlju. To je univerzalni problem i Hrvatska tu ni po čemu nije specifična.

U istom tekstu pišete da su 'ljudi zbog prezimena, pukog porijekla ili nečije percepcije porijekla gubili zaposlenje, imovinu i živote' u razdoblju koje je na prostoru bivše Jugoslavije započelo 1987. godine. Možda ste primijetili da se i vaše tekstove često procjenjuje isključivo preko percepcije imena Vuk. Kako se postavljate prema tome da je vaše ime za mnoge čitatelje početak i kraj interpretacije stavova koje zastupate?

Takvo što pobuđuje nevjericu i sažaljenje.

Hajdemo se sada pozabaviti definiranjem vaših političkih stavova. Jesam li u pravu ako vas prepoznajem kao socijalnog liberala, naslonjenog u mnogočemu na filozofiju Johna Rawlsa?

Čovjek, građanin, pojedinac jedini je legitimni politički subjekt i njegova prava i slobode, njegova sudbina i udobnost moraju uživati neupitnu i potpunu zaštitu države i poretka. To je temeljna funkcija i svrha države: uspostava okvira u kojem će čovjekova sloboda biti ograničena samo slobodom drugog čovjeka. Sloboda tržišta i poduzetništva svakako spada u katalog tih sloboda, ne samo zbog svoje ekonomske učinkovitosti nego i zbog ograničavanja moći države i vlasti, opasnih pojava koje treba trajno sputavati, što i jest svrha demokracije. U koju ideološku ladicu se takvi politički stavovi mogu uklopiti manje je bitno.

Jedan od standardnih narativa u vezi raspada socijalističke Jugoslavije jest taj kako ona nije riješila nacionalno pitanje. Hrvatska kao nezavisna država početkom devedesetih predstavljena je kao rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja, no kako onda objašnjavate da se i u 2015. dio javnosti bavi temama koje sugeriraju da to nacionalno pitanje uopće nije riješeno, poput 'mentalnim Jugoslavenima' ili da se građanima RH koji ne pripadaju desnici poručuje da trebaju napustiti državu (to je onda uobičajena fraza 'ako ti se ovdje ne sviđa, onda idi') pa da se u Kninu na proslavi godišnjice Oluje masovno skandira 'Ubij Srbina' itd.?

Takozvano nacionalno pitanje pogrešno je pitanje i kao takvo je trajno nerješivo, a i postavljeno je zato da bi ostalo trajno neriješeno. Nacionalizam je iracionalna ideologija koju je nemoguće zadovoljiti, pa ga nije mogla zadovoljiti ni Jugoslavija. No istodobno se može reći da je riješila nacionalno pitanje u najvećoj mogućoj mjeri ako je takvo što uopće moguće riješiti racionalno i institucionalno. Republička državnost, konfederalno ustrojstvo Jugoslavije nakon 1974., opsesivno poštivanje 'nacionalnog ključa' i zabrana govora mržnje (koju je 1987. dokinuo Milošević) bili su racionalni pokušaji pružanja najvećih mogućih koncesija nacionalnim osjećajima. Problem je u tome što nacionaliste ne zanimaju racionalne koncesije nego apsolutna dominacija, zapravo monomanijakalna utopija. Tvrde da su ugroženi kad god nisu u prilici da ugrožavaju drugoga. Zato su i 2015. nezadovoljni Hrvatskom jer je za njihov ukus odveć pluralna i demokratska. Jedino je rješenje nacionalnog pitanja u njegovoj sekularizaciji, u zaštiti nacionalnog osjećaja kao privatnog izbora i pojedinačnog prava koje, kao i svaki privatni izbor i svako ljudsko pravo, valja konzumirati u granicama pristojnosti. Kad netko pretjerano inzistira na tome da je pripadnik ove ili one nacije, kao i na bilo kojoj ljudskoj osobini koja proizlazi iz njegovog osobnog izbora, postaje, između ostalog, i nepodnošljivo dosadan.

Je li (djelomična) rehabilitacija NDH početkom devedesetih vječni minus u vezi uspostave Republike Hrvatske, kao što je u slučaju SAD-a ropstvo? Naime, čini se da je iz one zloglasne (a nekima glasovite) Tuđmanove rečenice u Lisinskom otvoren put filoustaškom sentimentu koji i danas poput neizlječiva virusa živi u nekim dijelovima, da se poslužim frazom nacionalista, hrvatskog nacionalnog bića?

Nikada nitko i ni pod kojim uvjetima ne bi smio dovoditi Hrvatsku, kao državu, kao naciju i kao društvo, u bilo kakvu vezu s NDH, kao što je bilo kakvo izjednačavanje Trećeg Reicha i Njemačke, ili Mussolinijeva režima i Italije, uvredljivo po Njemačku i Italiju. Fašizam je, rekoh, univerzalan fenomen koji se svakom društvu može dogoditi, s tim da ustaštvo nije nikada bilo dijelom, da se i ja poslužim tom frazom, hrvatskog nacionalnog bića nego marginalni teroristički pokret i kao takav tek puki akcesorij nacifašističke okupacije. Sa stanovišta hrvatskog domoljublja, ustaštvo je najteža, najstrašnija izdaja hrvatstva, najgori oblik kroatofobije kakav se uopće može zamisliti. Sve, doslovno sve države nastale su u stjecaju sumnjivih i slučajnih okolnosti što nije prepreka za to da Republika Hrvatska ustraje na demokraciji, pluralizmu i antifašizmu – to je imperativ njenog smislenog i svrhovitog opstanka – a tada će se i virus o kojem govorite povući na marginu, u sferu bizarnog. Suvremene demokratske države ne može kompromitirati činjenica da je netko nekada u prošlosti zlorabio njihovo ime.

Što uopće znači 'disati hrvatski'? Zanimljivo je to jezično kodiranje nacionalizma (kojemu u predgovoru knjige suprotstavljate svoj slobodan izbor riječi koje su u međuvremenu nepoželjne u hrvatskom jeziku) koje doslovce ide nasuprot biologije, koja nas još u osnovnoj školi uči kako svi ljudi na svijetu, bez iznimke i neovisno o rasi, spolu, naciji, vjeri ili bilo čemu drugome, dišu kisik.

'Disati hrvatski' kičasta je fraza za koju nacionalisti, pretpostavljam, drže da je poetska. Kad spominjete jezik, hrvatski nacionalizam svojedobno je branio 'veljaču' u strahu da je ne proguta 'februar' što se doimalo kao hvalevrijedna demokratska težnja. Kada je došao na vlast, prognao je 'februar' tako da danas ne znamo je li htio spasiti 'veljaču' ili prognati 'februar'. To je moralna hipoteka koja upućuje na to da nije imao demokratske porive pa tako ni demokratski legitimitet.

Dodatno pitanje, ali u istom ključu, jest i pozicija Katoličke crkve u Hrvatskoj koja je otvoreno suprotstavljena univerzalizmu Isusa Krista, ali i same vatikanske politike. Zašto je biskupima u Hrvatskoj toliko problem da budu katolici, a tako lako su Hrvati?

Odgovor na vaše pitanje vjerojatno se krije u ulozi koju su katolicizam, pravoslavlje i islam odigrali u interpretaciji nastanka hrvatske, srpske i bošnjačke nacije. Nacije su, naime, imaginarne zajednice koje postoje samo kroz interpretaciju i, nažalost, kroz pogubne posljedice tih interpretacija. Kao ateist bih se suzdržao od podrobnijeg upuštanja u proturječja crkvene politike i doktrine.

Jugoslavija je imala dvije inkarnacije, prvu monarhističku i drugu socijalističku. Koje su razlike između te dvije Jugoslavije i što vama uopće znači Jugoslavija odnosno koncept jugoslavenstva?

Kraljevina je bila nacionalistička tvorevina nastala na pretpostavci da su Južni Slaveni jedna nacija i obilježila ju je rasprava jesu li to doista ili ipak nisu. Pitanje je pogrešno i sporedno, kao što je bilo pogrešno i klasno, socijalističko određenje poslijeratne Jugoslavije koja je, ne zaboravimo, velikodušno afirmirala i nacionalno, premda svi nacionalisti tvrde da je nacionalno bilo potiskivano. U Hrvatskoj su nedovoljno poznate teze srpskog nacionalizma da je Jugoslavija antisrpska prijevara, katolička, prozelitska zavjera protiv srpskog takozvanog nacionalnog bića, 'teror latinice' i tako dalje, sasvim na tragu analognih teza hrvatskih nacionalista. I nacionalizam Kraljevine i socijalizam Republike bili su kolektivističke ideologije koje preziru pojedinca i njegova prava i slobode. Usput rečeno, komunizam i nacionalizam imaju neusporedivo više dodirnih točaka no što su spremni priznati. Neovisno o tome Jugoslavija je bila racionalan okvir koji je okupio slabe i provincijalne entitete, dao im novu kvalitetu i omogućio kreativnu kulturnu i ekonomsku sinergiju a upravo zbog svoje raznolikosti Jugoslavija je imala izvrsne preduvjete za demokratizaciju. Zato je i likvidirana jer su demokracija i raznolikost podjednako užasavali sve jugoslavenske nacionalizme. Što je najvažnije, držeći te raznolikosti na okupu, Jugoslavija je sprečavala njihove međusobne sukobe, a to je, imamo li na umu Hobbesa, temeljna zadaća svakog poretka. Na jednak je način temeljna svrha Europske unije sprečavanje europskog rata. Jugoslavenstvo je imalo tu sreću da se nikada nije konstituiralo u naciju što mu je omogućilo da postane kozmopolitski i demokratski koncept dobrosusjedske suradnje i slobodne difuzije ljudi, ideja i roba. Između takvog jugoslavenstva i europske ideje nema suštinske razlike.

Posvetili ste jedan u knjizi tekst Miroslavu Krleži, a i znate ga citirati. Što vas inspirira kod Krleže? Smatrate li da je njegova politika zapravo manji razlog napada i bizarnih interpretacija kojima je izložen proteklih dvadeset godina nego je tu važan i element obračuna malograđana s najoštrijim i najpronicljivijim kritičarom hrvatske malograđanštine? Tj. hajde što je Krleža bio komunist i Titov frend, ali zašto je tako loše pisao o našim ritualima kao provincijskim i našem mentalitetu kao nečemu od čega treba bježati... (Druga je tema to što je Krleža onda zadnja desetljeća svog života odživio kao zagrebački malograđanin par excellence.)

Nepravedni ste prema Krleži kada kažete da je živio kao malograđanin. Dobro je zarađivao još prije rata i volio je udobnost. Zar je trebao spavati u ubožnicama i umirati od tuberkuloze? Krležina kritika provincijalnog malograđanskog uma ima univerzalan značaj i nadrasta hrvatski kontekst koji ni u ovom slučaju nije ni po čemu specifičan. Bio je jedan od najvećih pisaca našeg jezika, uz Andrića, Selimovića, Kiša...

Kako gledate na politiku i praksu neoliberalizma (pritom ne mislim na tu etiketu u hrvatskom kontekstu nego primjerice na činjenicu da Apple dugi niz godina nije imao problema sa samoubojstvima radnika koji izrađuju iPhone, sve dok tema nije odgovarajuće medijski obrađena, pa je onda počela ugrožavati imidž kompanije, a čija je, je li, odgovornost isključivo prema vlastitim dioničarima) te smatrate li da je neoliberalizam zapravo ugroza liberalizma? Ili je možda njegov neizbježan, logičan zaključak, kao što pišete o odnosu komunizma i staljinizma?

Neoliberalizam je, ako želimo ostati vjerni izvornom značenju pojma i ne obazirati se na dnevnopolitičke doskočice, doktrina obnove izvornog liberalizma koja se pojavila početkom osamdesetih godina na tragu kritike vladajućeg kejnezijanskog pristupa ekonomiji koji je – pojednostavljujem radi ograničenog prostora – sklon pretjeranoj državnoj intervenciji i svjesnom i sustavnom osloncu na proračunske deficite. Promotrimo li stanje u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi vidjet ćemo da je kejnezijanski model dominantan, da su proračunski deficiti i javni dugovi stekli pravo postojanja i da je ekonomija, osobito u Europi, sputana nepreglednom mrežom fiskalnih i administrativnih ograničenja. Jasno, izvjesni liberalni elementi su preživjeli, ali ekonomski liberalizam, bilo novi, bilo stari, uopće nije ni dominantna doktrina ni dominantna ekonomska praksa. Iza govora o 'neoliberalizmu' kao babarogi krije se težnja k neograničenoj moći države i njenih klijenata. Slobodno tržište vjerojatno nije ponajbolji oblik organizacije društva, ali je svakako manje zlo od nesputane državne moći.

Tj. još korak dalje, je li krajnja konzekvenca i posljednji korak bilo koje ideologije zapravo njezina najveća negacija? Čini mi se da je za zadržavanje ljudskosti unutar vlastitog, samoizabranog ideološkog okvira ključno osjetiti ili znati kad ga trebaš izdati.

Posljednja konzekvenca totalitarnih ideologija svakako je njihovo urušavanje u sebe same, u vlastita proturječja i vlastito nasilje. Realizacija demokratskih pak ideologija stvar je kompromisa, dijaloga, političke vještine. Praktična politika uvijek odstupa od svojih ideoloških zasada što je dobro jer je demokracija trajno nedovršen i nesavršen proces. Često mučan, ali svi drugi oblici vladavine još su gori i počivaju na utopijskom, moralističkom inzistiranju na nekakvoj neostvarivoj pravdi.

Zbog čega se Hrvatska tako loše snalazi u Europskoj uniji, u koju je tako očajnički i pod svaku cijenu htjela uć, te odradila i dosad najdulje pregovore u povijesti EU-a?

Europska unija nacionaliste je dovela u shizofrenu poziciju. Prvo, članice te nadnacionalne Unije raspolažu s manje suverenosti nego što su raspolagale članice jugoslavenske konfederacije po ustavu iz 1974. Drugo, nacionalizam je u nepomirljivoj suprotnosti sa svim demokratskim i civilizacijskim vrijednostima Europske unije i europske civilizacije. Da su dosljedni, nacionalisti nikada ne bi posezali za europskom retorikom, a neki među njima su ispravno i iskreno naslutili da im je 'Europa' najveći neprijatelj. Ipak su pristankom na Uniju progutali katastrofalni poraz iz banalnih propagandnih razloga, na tragu svoje rasističke samoobmane da su kao 'Europljani' civilizacijski superiorni u odnosu na one koje drže civilizacijski inferiornima. Ako postoji nešto doista 'balkansko' u politici i kulturi onda je to samo malograđanska tlapnja o inferiornosti Balkana. Iz takvih shizoidnih proturječja nije moglo proizići ništa drugo nego loše snalaženje koje se ogleda i u tome da se, kada se u Hrvatskoj govori o Uniji, umjesto o idealima demokracije, antifašizma, trajnog mira i europskog ujedinjenja govori, i to nevješto, o europskim fondovima.

Kako gledate na pojavu tzv. konzervativne revolucije u Hrvatskoj? Pronalazite li nešto intelektualno stimulativno u istupima Vice Batarela ili Stipe Bartulice?

Patrijarhalni konzervativizam ne može se pomiriti s time da je samo jedan od mogućih svjetonazora u mnoštvu svjetonazora i da ne može i ne smije računati na dominantan položaj. Oni se, kao i nacionalisti, osjećaju ugroženima ako svoj svjetonazor ne nameću drugima. Istodobno, njima nitko ništa ne nameće jer im liberalna demokracija pruža sasvim dovoljan prostor da žive svoj život u skladu sa svojim slobodnim izborom i potrebama, u koegzistenciji s nekim drugim izborima i potrebama. No to im nije dovoljno, u čemu se ogleda njihov prezir prema demokraciji. Čini se da ni sami ne vjeruju u vlastiti svjetonazor ako toliko vape za državnom i ustavnom zaštitom i užasavaju se spontaniteta u kojem će svaki svjetonazor i svaki način života, pa i konzervativni, biti predmetom slobodnog izbora.

Zbog čega se u hrvatskoj javnosti stalno govori kako su ekonomska pitanja jedna, a svjetonazorska nešto drugo, posve odvojeno? Pritom riječ 'ideologija' ima prizvuk psovke kojoj se suprotstavlja ideja tehnomenadžerske vladavine i navodno neideološke reforme, iako je sve to zajedno također jedna od mogućih ideologija.

Ekonomska politika ideološko je i političko pitanje par excellence. Ona je poluga vlasti i preraspodjele bogatstva. Kult države u Hrvatskoj i antiliberalna histerija ideološka su osnova vladajuće ekonomske doktrine i središnji uzrok hrvatske ekonomske katastrofe. Zastupaju je sve političke opcije jer im postojeća ekonomija utemeljena na proračunu i političkoj preraspodjeli i kontroli kapitala jamči političku moć. Svrha floskule o 'stručnoj' vlasti i neideološkoj naravi ekonomije očuvanje je postojećeg stanja. Dok se ne oslobodi tih političkih zabluda, Hrvatska se neće dokopati ekonomske konjunkture i boljitka.