Kad je američki autor Jack London početkom prošlog stoljeća napisao svoj avanturistički roman o psu Bucku koji je slučajno završio usred zlatne groznice na dalekom i neistraženom sjeveru Amerike, nije ni slutio da će djeca i odrasli u istoj mjeri njegovu priču oduševljeno čitati i stoljeće nakon što ju je objavio.

Londonov klasik teško bismo mogli usporediti s nekim domaćim djelima iz istog perioda, ali nategnemo li malo stvari, mogli bismo ga ubaciti u koš s Dinkom Šimunovićem i Josipom Kozarcem. Njegov Zov divljine, naime, u Americi uživa toliku popularnost. A s obzirom na to da je knjiga u međuvremenu prevedena na 47 jezika, nećemo lagati ni tvrdeći da za Buckove životne avanture znaju djeca diljem svijeta.

Kako najavljuju iz studija Twentieth Century Fox, Zov divljine je jedinstveno filmsko iskustvo koje na velikom ekranu oživljava priču o Bucku, srčanom psu čiji se idealističan život u potpunosti promijeni kad ga iz njegovog kalifornijskog doma iznenada otmu i odvedu u egzotičnu divljinu kanadskog Yukona, tijekom zlatne groznice 1890-ih godina. Kao najnoviji pas u psećoj zaprezi koja dostavlja poštu - a kasnije i njezin vođa - Buck započinje nevjerojatnu avanturu tijekom koje će sazreti, spoznati svoje mjesto u svijetu te postati sam svoj gazda.

Kako je sve započelo?

Ovaj po mnogo čemu izniman film iznimno je i nastajao. Ekipi koja ga je predano radila najvažnije je bilo da se gledatelji emocionalno povežu s Buckom. Kako bi to postigli, bilo je ključno da pas - u originalu mješanac bernardinca i engleskog ovčara - u svim situacijama izgleda što je uvjerljivije moguće.

Zato su se odlučili za jedinstven pristup koji ćemo u ovom filmu gledati prvi put u povijesti. Kombinacijom stvarno snimljenih kadrova i računalno generiranih pasa dobili su ono što su htjeli. Umjesto da Harrison Ford glumi nasuprot nekog neživog predmeta - kako se to inače obično radi u ovakvim situacijama - producenti su zaposlili Terryja Notaryja.

Notary je, inače, u filmskoj industriji poznat kao specijalist za digitalizaciju pokreta i apsolutni majstor koreografije pokreta kojemu se ljudi obraćaju u najzahtjevnijim situacijama. Kako bi se pripremio za fizički zahtjevnu ulogu, mjesecima je radio na tome. Detaljno je proučavao pokrete psa, kao i njihove emocionalne reakcije.

"Bila je to neobična ideja i nisam znao kako će glumci reagirati na nju jer ipak se radi o odraslom muškarcu koji se kreće četveronoške dok glumi psa, i to u smiješnom sivom odijelu i s protetičkim prednjim nogama. Ali to se pokazalo kao genijalni potez jer je Terry bio nevjerojatan i odlično je sve odradio te time poboljšao nastup svih ostalih glumaca", prisjeća se producent filma Erwin Stoff.

A i sama priča o tome kako je nastao Buck prilično je zanimljiva. Ekipa je, naime, mjesecima od nule računalno stvarala lik protagonista. Tražili su prave kombinacije i prave boje, ali nikako nisu mogli pogoditi. Neko su vrijeme na set čak dovodili i bernske planinske pse ne bi li na taj način vidjeli može li ta pasmina funkcionirati na ekranu. Uzalud. Kombinacije boja su im bile pretamne, a ni reakcije tih pasa nisu bile baš kakve su upisali u svoje čitanje Bucka.

Sve se promijenilo kad je redateljeva žena Jessica jednog dana slučajno naletjela na oglas. Snimanje je već odavna krenulo. No ona je sjela u auto, prevalila nekoliko tisuća kilometara do azila u kojem je pronašla ni manje ni više nego baš onaj tip mješanca kojeg je London opisao u svojoj knjizi i ubola u sridu. Pas lutalica je Bucku odgovarao čak i po imenu - Buckley.

Erwin je predložio da Buckleyja jednostavno skeniraju i da upravo on postane protagonist filma. Upravo to su na kraju i napravili. A Buck je samo jedan od devet pasa u zaprezi koji trče po teritoriju Yukona kroz snijeg, kišu ili blato. Kako bi stvorili ostalih osam pasa, filmska ekipa odlučila je pronaći stvarne pse i zatim ih skenirati. Jednom kad su ih skenirali, dovršili bi ih i dodali sve detalje. Organizirali su audiciju i odabrali različite pse na temelju osobnosti koje su tražili.

Eksplozija boja

Ljubitelji filmske umjetnosti prepoznat će u svakom trenutku film koji potpisuje Wim Wenders. Rukopis ovog autora prepoznatljiv je, naime, po vrlo specifičnom korištenju boja. Malo koji redatelj toliko dobro razumije moć boje u stvaranju potrebne filmske atmosfere.

Ili je tome tako barem dosad bilo. Stefan Desant i Sanders koristili su boje kako bi dočarali ono što proživljava Buck. Topliji tonovi predstavljali su njegov originalni dom u Santa Clari, a prigušena paleta nastupa na scenu onog trenutka kad je Buck otet. Zatim su vratili boju u film u određenim trenucima, u scenama borbe između Bucka i Spitza i kad se akcija preseli u rudarski grad.

Istu je igru bojama prihvatila i kostimografkinja Kate Hawley. "Koristili smo puno ružičastih i crvenih tonova koji se ističu, poput mrtvog lososa na snježnoj pozadini, rekla bih. Te boje su se pojavile na sasvim prirodan način kako bi ostavile upečatljiviji dojam."

"S razvojem radnje koristili smo eksplozije boja u specifičnim trenucima, usko povezanima s emocionalnim dojmom scene. Dok gledate dekonstrukciju Hala, Mercedes i Charlesa kad krenu u divljinu u svojoj u potpunosti neprikladnoj odjeći, to stvara određenu atmosferu."

Što o filmu kažu njegovi autori?

Scenarist Michael Green smatra da je "sasvim jasno zašto je Zov divljine postao jednim od američkih klasika. Fascinantna je pustolovna i putopisna priča u tradiciji Roberta Louisa Stevensona. Kroz nju su se čitatelji upoznavali s mjestima u Sjevernoj Americi za koja su samo čuli i koja nisu vidjeli, osim na slikama. U to vrijeme u Americi je vladala manija oko zlatne groznice u Klondikeu. Novine nisu mogle natiskati dovoljno priča o toj pojavi. A nitko uopće nije bio svjestan da se sve to gradilo na leđima pasa."

"Zov divljine je priča o protagonistu koji se suočava s njemu neočekivanim događajima, koji, kao što znamo, mogu nas u potpunosti uništiti ili učiniti snažnijima", poručuje redatelj filma Chris Sanders. "Upravo to se dogodi Bucku. Umjesto da ga shrvaju ti neočekivani prevrati u njegovom životu, on ne odustaje i na kraju uspije pronaći tamo gdje pripada. Buck ne samo da preživi, nego i savlada sve prepreke, nimalo ne promijenivši svoj blag temperament. Njegovo iskustvo vrlo lako možemo povezati s onime kroz što svi prolazimo u svojem životu. Nikad ne znamo što nas očekuje sutra, s čime ćemo se naći suočeni."

"Makar je ovo klasik za mlađe čitatelje", nastavio je Sanders, "uopće nije bajka. To je realistična priča o preživljavanju i ustrajnosti te, bilo da ste mladi ili stari, mislim da ste već ili ćete tek doživjeti nešto slično. Osjećate da u priči postoji istina koju ćete možda jednom i sami proživjeti. Mislim da je zato ovaj roman ostao tako popularan. U njoj protagonist otkriva u sebi snagu koje nije ni bio svjestan."

Što se tiče njegove uloge, Ford je opisao svojeg lika na sljedeći način: "John Thornton je muškarac koji se počeo nelagodno osjećati u svojoj koži i u svojem svijetu. Ne može podnijeti bol i teret svojeg života. Napustio je svoj dom na jugu zemlje kako bi došao u Yukon i tamo pronašao zlato i obogatio se te također i iz drugog emocionalnog razloga: njegov mladi sin uvijek je želio istražiti divljinu. Međutim on je zapravo tamo otišao kako bi pronašao mir i samoću."

"Tamo je upoznao Buck i postali su suputnici na tom putovanju, emocionalno se povežu i suoče s mnogim opasnostima te upuste u mnoge pustolovine. Dirnulo me to putovanje i odnos između ta dva lika", nastavio je.

"Odnos između Bucka i Thorntona je za mene ključ cijele priče", rekao je Green. "Dva su bića koja se nađu u mjestu u kojem niti jedan od njih ne pripada. Oboje su napustili živote koje su voljeli i koji im nedostaju, ali im se više ne mogu vratiti. Buck se snašao i prilagodio novom životu te postao najbolja verzija sebe, ali Thornton je slomljen čovjek. Kad sretne Bucka, koji je tako pun života i ljubavi i kojeg je vrlo lako zavoljeti, Thornton si ne može pomoći te iscjeljenje može započeti", zaključuje Ford.

ZOV DIVLJINE, u distribuciji Blitz filma, u kinima pogledajte od 19. veljače, a ulaznice možete kupiti online ili na blagajnama kina.