Nažalost, u travnju 2018. godine stariji brat Vittorio je preminuo pa se očekivalo da će se Paolo povući iz svijeta filma. No, naprotiv, on se ove godine vratio režiravši dramu "Zbogom Leonora" i posvetivši je upravo svom preminulom bratu. Činjenica da i u 92. godini života Paolo Taviani režira fascinantna je sama po sebi, a ono što je čini uistinu posebnom jest to da je Paolo snimio novi izvrstan film.

"Zbogom Leonora" ove je godine na filmskom festivalu u Berlinu osvojio nagradu FIPRESCI, a također se natjecao i u službenoj konkurenciji festivala. Dokaz je to da izniman talent za stvaranje umjetnosti ne poznaje dobne granice, a što o svom najnovijem filmu ima za reći jedan od najvećih talijanskih redatelja donosimo vam u ovom ekskluzivnom mini-intervjuu koji nam je ustupio službeni distributer filma MCF Hrvatska.

Film "Zbogom Leonora" u domaća kina stiže u četvrtak, 12. siječnja.

Kako ste dobili ideju za film?

- Korijen ideje seže još iz razdoblja kada smo završili film “Kaos” koji je kao jedan od svojih završetaka mogao imati priču o “Pirandellovom pepelu”. Nije to bila adaptacija Pirandellovog romana, ali zbog te smo priče shvatili da je moguće stvoriti našu vlastitu iz istog temelja odakle su dolazile i njegove kratke priče. Međutim, financijska sredstva su presušila i projekt je stavljen na čekanje.

Mnogo ljudi se pita tko je zapravo Leonora?

- U početnoj verziji scenarija postojala je scena temeljena na kratkoj priči “Zbogom Leonora” u kojoj glavni lik svojoj kćerki pjeva ariju iz “Il Trovatorea”: "Zbogom Leonora, zbogom Leonora…" U montaži smo tu scenu izbacili zbog toga što bi u tom slučaju film postao bjesomučna kopija. Razmišljali smo i o promjeni naslova filma, ali smo od toga odustali, jer se radi o jednom od Pirandellovih najuzbudljivijih naslova. Tako je ime filma ostalo premda scene koja se povezuje s naslovom više nema, a u filmu također nema niti jedne Verdijeve note.

U uvodnoj sekvenci filma gledamo uručivanje Nobelove nagrade Pirandellu 1934. godine, ali se pisac čini poraženim umjesto pobjednikom. Čak i kaže: “Nikad se nisam osjećao toliko tužnim i usamljenim”.

- To su bile njegove vlastite riječi; napisao ih je u pismu svojoj voljenoj, glumici Marti Abbi.

Deset tragičnih godina između Pirandellove smrti i prve ekshumacije njegovog pepela sumirani su sekvencama na koje je snažan utjecaj imala kinematografija iz doba talijanskog neorealizma.

- U tih deset godina Italija je doživjela veliki preokret. Postoji kolekcija vijesti čiji uvid nam je velikodušno omogućio Institut Luce, ali osobno vjerujem da u talijanskoj poslijeratnoj kinematografiji postoji veća istina od bilo koje druge. Vijesti iz tog vremena na neki način uvijek daju odmaknutu viziju stvarnosti, ali dok gledate te filmove i i scene iz tih filmova bolje shvaćate realnost tih godina; nalazite se unutar te realnosti. Volio bih da sam ubacio više filmova u tu montažnu sekvencu; napravio sam vrlo dugačku selekciju onoga što bih želio ubaciti, ali na kraju nisam imao dovoljno vremena. Bilo je vrlo emotivno ponovno otkriti to razdoblje naše kinematografije koju sam poznavao kao mladić, gotovo napamet, a koju sam nekako zaboravio. Želio sam u svoj film ubaciti sve, ali u konačnici sam morao izbaciti neke vrlo snažne i vrlo lijepe kadrove. Čak sam djelomično i skratio scenu iz filma “Paisà”, onaj dugačak kadar Firence koja izgleda gotovo kao napušten grad… Rossellini je bio genije!

Dugačko i mukotrpno putovanje vlakom Pirandellovog pepela također nas podsjeća i na dugačak oporavak od rata.

- Povratak izbjeglica i vojnika iz Drugog svjetskog rata u većini slučajeva odvijalo se šest ili sedam mjeseci ranije, ali se i u to vrijeme također događalo. Ovo putovanje vlakom bilo je u potpunosti i istinito i lažno. Priča o putovanju pepela već je ispričana od strane nekoliko sicilijanskih autora od kojih su neki bili slavni, a svaki od njih poštivali su ili nisu poštivali realnost. Proći će mnogo godina i birokratskih i grotesknih peripetija, ali na kraju će se sve odviti točno onako kako je Pirandello želio, poštujući njegovu oporuku: dio pepela ugraviran je u kamen, a dio razasut u more sa sicilijanske obale.

I tako ste se, kako bi snimili završni dio filma, vratili na Siciliju?

- Kinematografski rečeno, Sicilija je bila naša druga domovina. Naš prvi film bio je “A Man for Burning” i snimali smo ga na Siciliji s Jorisom Ivensom. Uz filmove Germija i Viscontija zaljubili smo se u Siciliju te smo se stalno iznova radovali što smo se tamo konačno vratili.

Kad smo već kod vašeg snimanja filmova na Siciliji, jedan od mladih likova u “Kaosu”, Bastianeddu u ovom filmu postaje glavni lik romana “Il Chiodo”, Pirandellove posljednje, agonične priče.

- Pirandello je napisao tu priču, ali nije bio svjestan da će to biti posljednji dani njegova života. Generalno, na kraju svih njegovih priča, čak i onih najtragičnijih, stvari dobivaju iskupljenje uz pomoć sarkazma i ironije, no u ovom slučaju to nije tako. Pirandello umire s puno tragičnijim krajem u svojoj priči za razliku od svega ostalog što je do tada pisao. Žrtva je mlada djevojka, a ja sam imao veliku sreću pronaći jako dobre glumce koji su odigrali scenu prepunu nasilja, a nakon završetka snimanja se smijali zajedno. Žrtva je također i mladić koji stalno iznova proživljava nepopravljivu bol činjenice što je imigrant.

Film završava aplauzom.

- Nadam se da će publika zapamtiti da je ovaj film najprije predstava, kazališni performans, igrokaz. Na početku se gase svjetla i predstava započinje. Na kraju, nakon što dječak postane starac koji plače nad grobom djevojke odjednom započinje aplauz kao da je unutar scene prisutna kazališna publika. Svjetla se pale, a likovi se naklone.