Prva nagrada na cijenjenom Pijanističkom natjecanju u Clevelandu na kojem je svirala Rahmanjinov koncert za klavir otvorila joj je vrata najvećih dvorana svijeta, kao što su Carnegie Hall, Konzerthaus u Berlinu i Musikverein u Beču, a nakon toga uslijedila su priznanja Milka Trnina, Vladimir Nazor i Orlando te turneje širom svijeta, od SAD-a do Japana i Kine.

Kako vas se dojmio koncert Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja u Rathausu u Beču povodom ulaska Hrvatske u EU, na kojem ste nastupili kao solistica u Ravelovu Klavirskom koncertu u G-duru? Jeste li bili posebno uzbuđeni zbog tog povoda i posebnih gostiju na koncertu, poput predsjednika Ive Josipovića i dirigenta Berislava Klobučara?

Naravno, uvijek mi je zadovoljstvo surađivati sa Zagrebačkom filharmonijom, a posebno mi je drag i Ravelov koncert, ali ne mogu reći da sam zbog te posebne situacije - ulaska Hrvatske u Europsku uniju - osjetila nervozu. No zbog tog iznimnog događaja uvijek ću se rado sjećati tog nastupa u bečkom Rathausu.

U petak, na otvorenju Večeri na Griču, izvest ćete Šostakovičev Koncert br. 1 za klavir i trubu, uz Zagrebačke soliste i Vedrana Kocelja na trubi, a zatim na Splitskom ljetu i Osorskim glazbenim večerima, uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Aleksandra Markovića, Klavirski koncert u g-molu Dore Pejačević. Kako doživljavate glazbu pojedinih glazbenika, imaju li jednak utjecaj na vas te imate li svoje favorite?

Jako se veselim koncertu sa Zagrebačkim solistima i Vedranom Koceljem. Surađivali smo već ranije, početkom 2012, no usprkos tome ovaj mi je nastup velik izazov. I pitam se što možemo nadograditi na tom nastupu, na koji smo se način promijenili u zadnjih 18 mjeseci i kako će to utjecati na našu izvedbu? U skladu sa životnim okolnostima, svi se stalno mijenjamo. Ponekad su te promjene manje, ponekad neprimjetne, ali uvijek utječu na našu glazbu, na naš način izražavanja, a često i na odnose prema pojedinim skladateljima. Tako se ponekad osjećam bliže pojedinim skladateljima, ali za mene su uvijek prisutni Mozart, Schumann, Brahms, Prokofjev i Skrjabin. Njihova glazba je uvijek sa mnom, bez obzira na okolnosti.

Tijekom proljeća imali ste vrlo intenzivne turneje po Izraelu, Njemačkoj, Italiji i Francuskoj te SAD-u svirajući Schumanna, Ravela, Brahmsa i skladbe drugih skladatelja, svirajući gotovo svaki drugi, treći dan. Kako izdržavate takav tempo, putujući iz grada u grad, svirajući u golemim dvoranama pred zahtjevnom i školovanom publikom?

Ponekad osjećam umor, naročito pri promjeni klime i vremenske zone. No imam veliku sreću što surađujem s odličnim orkestrima, zanimljivim dirigentima i divnim komornim suradnicima, tako da taj umor ne osjećam kao teret. Proteklih sam mjeseci nastupala u dvoranama kao što su Salle Gaveau u Parizu, Sala Verdi u Milanu, NDR u Hannoveru, The Phillips Collection u Washingtonu i Teatro di San Carlo u Napulju, a surađivala sam i s poznatim hornistom Radovanom Vlatkovićem te violinistom Koljom Blacherom, što me je posebno usrećilo. Također, sa znamenitim violončelistom Janom Voglerom nedavno sam snimila Schumannov Andante i Varijacije, što će za nekoliko mjeseci izdati Sony Classical na Voglerovom sljedećem albumu. Sve su to situacije u kojima doživljavam rast. Rekla bih da, dokle god su u mom životu prisutni uzlazna putanja i napredak, umor je zanemariv faktor.

S obzirom na vaše iskustvo života u Hannoveru i danas u Berlinu, mislite li da će pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji bitno utjecati na koncertni život hrvatskih glazbenika u Europi i svijetu, odnosno olakšati njihov život, studiranje i pristup novcu te donacijama?

Prvo što mi pada na pamet je sljedeće: do sada je realno bilo nepisano pravilo, naravno uz sjajne i časne iznimke, da su umjetnici koji su željeli biti prisutni na međunarodnoj sceni bili gotovo prisiljeni živjeti u inozemstvu. Sasvim je sigurno da će se proces integriranja Hrvatske u EU nastaviti intenzivnije nego do sada i nadam se da će na kraju tog procesa Hrvatska postati kulturno relevantna zemlja u Uniji. No nadam se da će umjetnici i naročito generacije koje dolaze imati izbor živjeti u vlastitoj zemlji i pritom ne ostati zakinuti za niz suradnji i potencijalnih prilika koje se pružaju u inozemstvu.

No ne mogu ne naglasiti da me sama ideja o brzim olakšicama, pristupu novcu i donacijama uznemiruje jer doista ne mislim da je to rješenje za bilo kakav dugoročni uspjeh osim onog birokratskog uspjeha. Važnije je postaviti sljedeća pitanja: kako otkriti, pokazati i dokazati da su pojedini umjetnici jednako dobri ili u nekim situacijama bolji, jer se danas traži izvrsnost; na koji način možemo relevantno pridonijeti kulturnom životu Europe, koje značenje možemo zaprimiti u tom kontekstu i koje pojedince ili skupine treba podržavati kako bi se definirala kulturna vrijednost cijele nacije? Bez konkretnih odgovora na ta pitanja bojim se da će bilo koja forma financijske podrške biti samo privremeno, administrativno rješenje.

Iako ste se usavršavali u Hannoveru, preselili ste se u Berlin. Što ta neformalna europska prijestolnica kulture danas pruža mladom glazbeniku u pogledu obrazovanja, koncertnih mogućnosti, poticaja, života?

Mislim da ne treba previše naglašavati da je kulturni život Berlina raskošan i intenzivan te da urbani i užurbani život donosi brojne izazove. Zbog velike ponude u Berlinu nemoguće je otići na sve koncerte, pogledati sve izložbe i posjetiti sva događanja, no u tome je najveća čar tog grada. U takvoj se situaciji ili učvršćuje ili gubi identitet pojedinca koji je prisiljen birati isključivo ono što ga zanima i odreći se ostalog, barem privremeno. U svakom slučaju, odlučila sam da će moj sljedeći stan u Berlinu biti bliže 'središtu' grada.

Tečno govorite sedam jezika. Kako ste ih naučili?

Dijelom u školi, a dijelom putujući i komunicirajući s raznim ljudima. Ponekad kada putujem ili džogiram slušam programe učenja stranih jezika. To me održava budnom i mentalno aktivnom na drukčiji način nego što to čini glazba i to mi odgovara.

U okrugu Clevelend u SAD-u pokrenuli ste stipendiju Martina Filjak kojom pomažete mladim glazbenicima. Možemo li očekivati nešto slično i u Hrvatskoj?

Istina je da smo pokrenuli stipendiju koja nosi moje ime, no bez nekoliko sjajnih ljudi koji su sve inicirali i organizirali meni samoj to ne bi uspjelo. Svijet kulture i klasične glazbe trenutačno je u fazi velike preobrazbe. Veliki i poznati orkestri nalaze se u financijskim poteškoćama i teško dolaze do subvencija i sponzorstava, tako da kultura jako pati jer se u današnjem vremenu isključivo gleda na profitabilno poslovanje. Mislim da će u budućnosti mnogo toga ovisiti o privatnoj inicijativi i podršci. Dokle god porezni zakon ne bude posve prilagođen i optimiziran za privatne donacije i sponzorstva, slični projekti u Hrvatskoj neće biti ostvarivi.