Doista, priče Ružice Aščić toliko su izvan naše stvarnosti da se čitatelj povremeno iskreno zapita jesu li doista izvorno napisane na hrvatskom jeziku. Često su zastrašujuće atmosfere, istovremeno raznorodne i prepoznatljivo originalne, a zajedničko im je da realno izgleda samo scenografija u kojoj se odvijaju, ali odnosi i dijalozi kao da su iz nekih drugih svjetova. Na sreću, jer likove o kojima piše Ružica Aščić zacijelo ne bismo poželjeli za susjede.

Nagrada Prozak, koju ste osvojili zbirkom priča "Dobri dani nasilja" jedna od nekoliko dosad osvojenih nagrada, a među njima je "Ulaznica" za kratku priču te dvije nagrade "Marin Držić" za drame. Koliko vam znače ta javna priznanja i olakšavaju li potragu za izdavačima?

Svaka nagrada nosi sa sobom nešto dobro i otvara neka vrata, ali moram priznati da je puno više onih za koje sam se natjecala i nisam osvojila, nego ovih koje jesam. Priznanja su male radosti, a važnije od njih je unutarnje zadovoljstvo onim što se htjelo postići pisanjem. Meni se srećom dogodio Prozak, tako da nisam iskusila mukotrpnu potragu za izdavačima.

Nastupili ste na europskom festivalu kratke priče. Otvaraju li se neke mogućnosti u inozemstvu? Pretpostavljate li da bi u inozemstvu vaše priče bile drukčije dočekane nego u Hrvatskoj?

Filozofija Festivala europske kratke priče je, među zanimljivim autorima iz Europe, predstavljanje i nekoliko domaćih autora na domaćem terenu. Za mene je još rano razmišljati o mogućnostima u inozemstvu. Što se tiče proze, to mi uopće nije palo na pamet.

Vaše priče na prvi pogled nemaju dodira sa stvarnošću, a ipak kao da odražavaju strepnju koja nam je odnekud dobro poznata. Gdje nalazite inspiraciju? Koje su situacije ili osjećaji okidač za vaše priče?

Okidač za pisanje su različite stvari. Od nekog značajnog događaja iz djetinjstva, rečenice koja se sama ugnijezdi u glavi i oko koje se izgradi ostatak priče do neke neobičnosti ili maštarije potaknute podražajem iz okoline. Postoje velike priče koje me ostave ravnodušnom, ali i naoko beznačajni momenti koji uspiju zapaliti vatru.

Budući da je urednik Kruno Lokotar primijetio da je vaše priče teško usporediti s bilo čime poznatim u hrvatskoj književnosti, možete li nam odati koji su vaši literarni uzori?

Postoji jako puno autora koji su mi dragi, ali kao svoje najveće uzore po pitanju proze bih izdvojila Samuela Becketta i Hertu Müller. Najbolje što sam čitala u zadnje vrijeme su kratke priče meksičkog pisca Juana Rulfa.

Nakon zbirke priča "Dobri dani nasilja", koji su sljedeći projekti? Je li kratka priča vaš optimalan izraz? Možete li zamisliti razradu neke od vaših priča u obliku romana?

Ja sam možda jedna od onih koja će uvijek pisati samo kratke priče. Možda se to promijeni, ali ništa me ne vodi k tome da se okrenem pisanju romana. Osim proze, potpuno nove vidike po pitanju pisanja mi je otvorila drama – forma koja djeluje skučeno i zatvoreno, ali koja nudi puno prostora i otvara mogućnost eksperimentiranja. Dvije kratke priče sam preobrazila u drame i taj proces pretakanja sadržaja iz jedne formu u drugu za mene je bio baš uzbudljiv.