Sredinom prošlog tjedna Apple Music je izbacio konačni popis 100 najboljih albuma u povijesti, što je, naravno, dovelo do velikog zanimanja javnosti, kao i do posljedičnih kontroverzi
Tim smo povodom, umjesto Tjednog džuboksa, odlučili konzultirati Tonćija Kožula, oca domaćeg poptimizma i velikog zaljubljenika u liste najboljih umjetničkih djela. On već 15 godina vodi Ruralnu gorilu, blog na kojem se mogu pronaći svakojake liste s pripadajućim crticama, a koje je Kožulu pomogla sastaviti čitava galerija osebujnih ljudi, uglavnom kritičara raznih generacija. Odgovorio nam je na goruća pitanja vezana uz Appleov izbor i ponudio uvid u to zašto glazbene publikacije uopće rangiraju umjetnost, zašto su oni obično kontroverzni, kako mu se sviđa ova lista i kakav je danas status albuma.
Može li se umjetnost rangirati, zašto mediji to rade? 'Što se samih publikacija tiče, one imaju jasan komercijalni interes - ljudi jako vole lomiti koplja oko takvih lista i to pouzdano donosi klikove, a ljudi koji ih sastavljaju, pretpostavljam, vole imati osjećaj da sudjeluju u preoblikovanju kanona, ma koliko god taj osjećaj često bio iluzoran, ovisno o veličini i renomeu publikacije. U svakom slučaju, rangiranje umjetnosti je suštinski besmislena rabota koja ima smisla jedino ako zabavlja one koji sastavljaju takve liste i one koji ih čitaju - mene osobno to, priznajem, poprilično zabavlja - pri čemu i čitateljsko sekiranje računam kao mazohistički vid zabave', otkrio nam je Kožul.
Zašto svaki takav popis izazove kontroverze? 'Ovisi što računamo pod kontroverze, tu su uvijek oni najbazičniji i najmanje zanimljivi prigovori tipa zašto je ovaj bend završio ispod onog benda, a onda postoje i legitimnije zamjerke poput recimo onih kada takve liste preslikavaju i osnažuju postojeće društvene hijerarhije, kao kad imaš, eto recimo, društvo u kojem su bjelački muškarci na većini pozicija moći i onda kao odraz toga - liste najboljih albuma na kojima također bjelački muškarci zauzimaju većinu glavnih pozicija, kao što je donedavno bila norma... A tu su onda još i tenzije oko generacijskih smjena, po tom je pitanju naprimjer trenutna pozicija Taylor Swift u kanonu slična onoj Kanyea Westa prije desetak godina, kada je on za milenijalce uglavnom bio neupitna veličina i netko čiji se plasman na takvim listama podrazumijeva, a većina ljudi iznad 40 godina znala ga je uglavnom samo kao tabloidnu figuru i muža Kim Kardashian te nisu nikako mogli pojmiti zašto bi ga itko uopće shvaćao ozbiljno, a kamoli kao ozbiljnog umjetnika', nastavio je Kožul.
Kakva vam je ova lista? 'Kao pregled klasika mahom sjevernoameričkog rocka, rapa i R&B-ja, lista je solidna; kao išta više od toga - malo je reći da je manjkava. Ogromna žanrovska prostranstva poput metala ili jazza su zastupljena sa svega jednim do dva albuma i mada pozdravljam napore da bude osjetno više ženskih i crnačkih izvođača, ta inkluzivnost ipak je ograničenog dometa kada cijeli kontinenti poput Afrike ili Azije nisu zastupljeni nijednim albumom... No u okvirima mahom sjevernoameričkog rocka, rapa i R&B-ja mislim da je uglavnom okej izbor izvođača, ali izbor albuma kojima su dotični zastupljeni već je ponešto diskutabilniji - čini mi se kao da se u nekim slučajevima tražio nekakav grammyjevski kompromis između najhvaljenijih i komercijalno najuspješnijih naslova u opusima pojedinih izvođača, pa tako na listi imamo recimo 'Pure Heroine' Lorde umjesto daleko obožavanije 'Melodrame', 'Purple Rain' kao najbolje plasiranog Princea, Oasis kao jedine predstavnike britpopa...', pomalo je iznenađen Kožul.
'A generalno ovakve liste doživljavam otprilike kao predizborne ankete, koje nisu toliko vrijedne kao prognoze nego više kao barometar trendova, dakle koje su stranke u zamahu, koje stagniraju, a koje su u padu - pa tako i liste poput Appleove signaliziraju kojim i kakvim izvođačima ili kojim dijelovima njihovih opusa takoreći pada ili raste vrijednost dionica na kanonskoj burzi: 'Sgt. Pepper's' je nekoć bio neprikosnoveni kanonski favorit Beatlesa dok je danas već uobičajeno da ga na listama poput ove Appleove uopće nema, kao što se i već neko vrijeme na njima rijetko viđa neka imena za koja bih svojedobno očekivao da će biti evergrini - padaju mi na pamet recimo Tom Waits i R.E.M. - dok mi se za 'The Miseducation of Lauryn Hill' činilo da je nakon kritičarske euforije na prijelazu milenija počinjala pomalo gubiti na reputaciji i polagano padati u zaborav, e da bi se onda vratila na velika vrata upadom na drugo mjesto Pitchforkove liste naj albuma devedesetih i evo je sad i na Appleovom prvom mjestu, tako da je definitivno here to stay, bar do daljnjeg', nastavio je Kožul.
Koliko nam je danas važan format albuma? 'A ono, kako kome. Sudeći po brojkama streaminga, dosta ljudi ih i dalje sluša, a ako se danas i zna činiti da su manje bitni u nekom generalnom poretku stvari, rekao bih da je to prije zato što je njihovo nekadašnje društveno značenje bilo ponešto prenapumpano jer albumi su, barem otkad ja znam za sebe, uglavnom bili i ostali zanimacijom strastvenih fanova pojedinih izvođača te glazbenih gikova poput mene, dok je casual slušateljima uglavnom bilo i ostalo dovoljno čuti pojedinačne pjesme... Spomenutom prenapumpavanju aktivno je doprinosila i glazbena industrija, pa tako naprimjer u eri CD-a u SAD-u gotovo da i nije bilo CD-singlova u prodaji jer, je li, osjetno je veći profit od albumskih CD-a, no to se naravno u međuvremenu izniveliralo ulaskom u eru streaminga i sad već imamo neku realističniju sliku koliko se slušaju albumi, a koliko pojedinačne pjesme... Kako bilo, albumi će ostati relevantan faktor jer su i dalje, ako ništa drugo, središnje točke etapa glazbenog rada, točke oko kojih izvođači i bendovi intenziviraju promotivne aktivnosti, koje su im povod za odlazak na turneju i tako dalje...', zaključio je Kožul.