I nakon sedamdeset godina, Holokaust, o kojem kao da znamo gotovo sve, i dalje je tema koja traži nova otkrivanja. Posljednji broj New York Review of Books tako donosi prikaz čak šest nedavno objavljenih knjiga samo o nacističkim koncentracijskim logorima. Od opće historije logora Nikolasa Wachsmanna, preko ženskih logora i njihovih čuvarica, do onoga što se sa žrtvama i njihovim mučiteljima događalo nakon oslobađanja logora, i dalje se traga za svime što može upotpuniti sliku i objasniti što su sve nacisti činili ljudima koje su odabrali kao žrtve.

Iz perspektive zemlje u kojoj kao da ni Drugi svjetski rat još nije završio, i gdje se od nacionalističke propagande ne može sagledati ni osnovne i već poznate činjenice, valja napomenuti kako znanstveni, pa i publicistički prikazi u civiliziranijim zemljama ne moraju savladavati prepreke ideologijskih 'tema' kao što je kolektivna krivnja.

Posljednji takav slučaj zbio se prije dvadesetak godina s knjigom Hitlerovi voljki krvnici (Hitler's Willing Executioners, 1996.) američkog politologa na gostovanju u historiji, Daniela Jone Goldhagena, koji je pokušaj uništenja cijelog židovskog naroda u Evropi nastojao objasniti nečim na granici kolektivne krivnje, tj. 'eliminacijskim antisemitizmom' što je, po njemu, kroz dugo razdoblje bio zahvatio veliku većinu Nijemaca i Njemica.

Dok u Hrvatskoj spram vlastite prošlosti ne razvijemo drukčiji odnos, možemo učiti na iskustvima drugih. Nedavno je kod nas u prijevodu izašla knjiga koja se bavi jednom posebnom skupinom u sklopu povijesti nacističkog poretka, a izvorno je u SAD objavljena prije više od četvrt stoljeća. Radi se o studiji Liječnici nacisti Roberta J. Liftona (Nazi Doctors, 1989., 2. izdanje 2000.), u kojoj američki psihijatar u vrlo opsežnom djelu ispituje ulogu medicinske profesije u osmišljavanju, razradi i provođenju nacističkog 'projekta' masovnog umorstva.

Pored mnoštva dokumenata iz nacističke stranke, režimske medicinske birokracije i poratnih procesa liječnicima nacistima, nešto memoara, kao i velike sekundarne literature, Liftonov su glavni, i za njegov rad prilično jedinstven izvor bili mnogobrojni intervjui s neposrednim sudionicima pripreme i provedbe Holokausta.

Uspio je obaviti opširne, često i 'duboke' razgovore sa 120 ljudi, od kojih su dvije trećine činili preživjeli logoraši i logorašice, ali je u preostaloj trećini, uz dvanaest nemedicinskih profesionalaca iz državnog i stranačkog aparata, bilo i tridesetak liječnika koji su, uglavnom u SS-u, radili u logorima.

Predmet ove knjige nije historija, premda podrobno prati dvanaestgodišnji tok nacističkog djelovanja na 'zdravlje nacije'. Njen pristup, autorovoj profesiji unatoč, nije ni specifično psihijatrijski. Temeljno pitanje koje knjigom nastoji rasvijetliti jest kako je profesija namijenjena spašavanju života i liječenju, dakle medicinska profesija, stekla i do kraja tog režima zadržala središnji značaj u najkrupnijoj akciji uništavanja života.

Drugim riječima, razriješiti 'paradoks liječenja-ubijanja', kako ga označava Lifton. Kroz cijelu knjigu, kroz različite uloge koje su liječnici igrali u nacističkom sistemu, autor varira to pitanje '[liječnikovog] sudjelovanja u procesu ubijanja – zapravo njegovog nadgledanja masovnog umorstva u Auschwitzu od početka do kraja'; ili, na drugom mjestu, 'nema ničega mračnijeg ili opasnijeg, ničega što je teže prihvatiti od sudjelovanja liječnikā u masovnom ubijanju'.

On opće proširenu medikalizaciju ubijanja – sveprisutnu od medicinskih i 'medicinskih' institucija do logora smrti – sagledava ne samo tehnički, kao ubijanja koje obavljaju medicinski stručnjaci, i o kojem se vodi medicinsku dokumentaciju, nego kao vrhunski izraz same političke ideologije nacizma.

Lifton se pritom oslanja na historijski već dobro prikazane i široko poznate značajke te ideologije, kojoj je u srži bilo dijeljenje čovječanstva na bitno različite skupine, među kojima su razlike ne samo socijalno i kulturno, nego i biologijski tako duboke da je prikladno koristiti riječ rase. Jedna je među njima uzvišena, 'arijska', s njemačkim narodom na vrhuncu, neke druge, poput Slavena, po svemu su inferiorne, a jedna je – dakako, židovska – u svemu ne samo najniža, nego i opasna, jer svojom prljavštinom može onečistiti onu najvišu.

U tom fundamentalnom reduciranju etničkih, društvenih, kulturnih... razlika na biologijske dana je ključna poveznica između nacističke političke ideologije i medicinske profesije. 'Liječnike je ta poruka mogla uzbuditi. Dr. S. je, primjerice, opisao da je pristupio Stranci odmah pošto je čuo kako zamjenik stranačkog vođe Rudolf Hess na jednom masovnom skupu 1934. kaže 'Nacionalsocijalizam nije ništa drugo nego primijenjena biologija'.' (str. 48, istaknuo S. D.)

U toj su biologističkoj slici društva i povijesti bili bitni zdravlje najvažnijeg naroda i, dakako, njegov antipod – Židovi, kao 'razarači kulture', akteri 'rasnog onečišćavanja' i 'rasne tuberkuloze', kako ih je u Mein Kampfu označio Hitler. Antijudaizam je, prema različitim iskazima, imao u njemačkom društvu slabiju ili jaču ulogu. Za politologa Franza Neumanna, koji je usput rečeno i sam bio Židov u Njemačkoj u vrijeme tih političkih previranja, antijudaizam u Njemačkoj do dvadesetih godina nije bio osobito jak, i Nacionalsocijalistička radnička partija sigurno nije samo zahvaljujući njemu osvojila vlast; s druge strane, za gore spomenutog Goldhagena ta je ideologija bila već mnogo prije zahvatila značajan dio njemačkog društva.

Lifton ne pokušava procijeniti opći utjecaj antijudaizma, ali pokazuje njegovu tradiciju iz 19. stoljeća u konzervativnim elitnim, pa i znanstvenim krugovima, za čiji je stav najbolja oznaka bila von Treitschkeova rečenica 'Židovi su naša nesreća.'

Premda ga se teško može obilježiti intrinzično antijudaističikim, njemačko je društvo, kada su njime zavladali nacisti, podvrgnuto postupnoj ali intenzivnoj indoktrinaciji i praktičkim postupcima 'oslobađanja' od Židova.

Bitno je, međutim, da je to 'čišćenje' u fokusu imalo ne Židove, nego čistoću i zdravlje njemačkog naroda kao glavnog čuvara povijesnog poslanja arijske rase. Dosljedno tome, prvi ubilački potezi bili su usmjerene na sve što tu rasu direktno biologijski onečišćuje. Odatle i programi eutanazije, koje su na najvišoj razini stvarali liječnici, u okviru kojih su prvo izdvojeni u institucije, a potom sporije ili brže ubijani svi koji su fizički ili psihički jako odudarali od idealizirane slike zdravih i snažnih pripadnika povlaštenog naroda.

Metode selekcije, dijagnosticiranja, dokumentiranja, pa konačno i ubijanja razvijane su i razrađene upravo na ljudima koji su zbog urođenih malformacija, invaliditeta, psihičkih bolesti itd. svrstani pod kategoriju 'života nevrijednog življenja'. Opisi koje je vrlo teško čitati potječu već iz tih postupaka, gdje se primjerice radi štednje 'pacijente' prepuštalo sporoj smrti od gladi. Tu se iskušava i druge metode, uključujući plinske komore, koje su se isprva služile ugljičnim monoksidom.

Tu se također razrađuje i sistem koji će do samog kraja trajati u logorima: medikalizacija ubijanja seže sve dotle da se za svakog ubijenoga ili umrloga izdaje liječničku potvrdu o smrti, s profesionalno sastavljenom (premda najčešće fiktivnom) dijagnozom uzroka, koju se slalo obitelji žrtve.

Tek nakon 'kristalne noći', i osobito nakon početka rata, jako se intenzivira zatvaranje Židova u logore i njihovo masovno ubijanje. U koncentracijskim logorima (knjiga se napose bavi Auschwitzom kao najrječitijim primjerom) liječnici nacisti zapravo se više ni ne bave liječničkim poslom, nego gotovo isključivo selekcijom logoraša za zatvaranje u logor ili izravno za smrt u plinskoj komori.

Za one koji su pri dolasku transporta, odmah na rampi odabrani za smrt više se ne izdaje ni medicinske dokumente o smrti. Selekcije se, međutim, stalno provodilo i u logorskim blokovima, bilo da bi se spriječilo zaraze (osobito je harao tifus), bilo radi 'prorjeđivanja' kako bi se u logoru stvorilo prostor za nove nesretnike. Neku elementarnu zdravstvenu zaštitu logorašicama i logorašima, u užasno skučenim uvjetima, nastoje pružiti logoraši liječnici i liječnice. Oni međutim i sami mogu lako završiti u plinskoj komori, a uz to moraju i pomagati svojim tlačiteljima, liječnicima nacistima.

Kako su ti liječnici u SS-ovim uniformama uspijevali povezati svoj profesionalni etos s masovno ubilačkom funkcijom? U završnim, teorijskim razmatranjima Lifton pokazuje da se zapravo radilo o procesu transformacije koju na osobnoj razini naziva 'udvostručavanjem'. To nije niti ono što psihoanaliza naziva 'rascjepom', niti pak nastanak 'dvojne ličnosti', jer se ne radi o podjeli u kojoj jedan dio ličnosti ne reagira na drugi, ili jedan za drugi uopće ne zna.

Udvostručavanje je proces u kojem osoba zapravo potpuno funkcionira u dvjema ulogama, kao dvije ličnosti od kojih je svaka potpuno funkcionalna (onoliko koliko je to i inače ljudski moguće), i sve je vrijeme svjesna sebe, ali uspijeva eliminirati ono što bi tvorilo objedinjujući integritet. Liječnik nacist šalje u jednom danu hiljade ljudi u smrt, ali je – primjerice kad ode kući na praznike, ali često i u razmaku od samo nekoliko sati – ljubazan suprug i otac. K tome, on sebe i dalje vidi kao liječnika, iscjelitelja koji se bori protiv bolesti.

Kako? Transferom, u kojem je glavni 'pacijent' i predmet liječničke skrbi ne čovjek nego 'narod', ali je i aktivna funkcija, koja znači izbor i odgovornost, transferirana na sistem (od institucije samog logora do državnog poretka) i na nacističku ideologiju.

Premda među pojedincima ima golemih razlika, gotovo svi su u većoj ili manjoj mjeri bili zahvaćeni takvim udvostručavanjem. 'Trenje' između uloge čovjeka-liječnika i liječnika nacista rješavalo se na razne načine – od izbjegavanja razgovora o ubilačkom značenju selekcija i drugih logorskih 'poslova', preko teškog opijanja, do različitih individualnih strategija. Lifton to pokazuje na trima primjerima: doktora Ernsta B. (pseudonim, jer je u vrijeme izlaska knjige još bio živ), doktora Mengelea i doktora Eduarda Wirthsa, zadnjeg glavnog liječnika Auschwitza.

Prvi se uspio izboriti da ne vrši selekcije, dakle ne šalje ljude u smrt u plinskim komorama nego se koliko-toliko bavi liječenjem. Drugi je dovoljno poznat da se zna kako je bio identificiran i s nacističkom ideologijom i poretkom, i sa svojom ulogom 'rasnog' liječnika. Najinteresantniji je Wirths, koji je insistirao na profesionalnoj odgovornosti, nastojao biti korektan kao liječnik, a istodobno i kao glavni liječnik nije propuštao obavljati selekcije poput svih ostalih liječnika. Njegova je savjest bila istodobno odana i režimskoj i iscjeliteljskoj strani, i tu napetost nije uspio izdržati: kada se sve srušilo, kad je režim pao i kada je vidio da ga čeka suđenje i odgovornost za ulogu u propalom projektu, ubio se sam.

Sa svime što znamo o nacizmu i totalitarizmu, o uzvisivanju jednog naroda na štetu drugih, o prisili na konformiranje i prijetećoj represiji, lako bismo mogli zaključiti da je normalan odgovor podvrgavanje. Vrijednost je knjige Roberta Liftona u tome što je odbio uzeti tu 'normalnost' zdravo za gotovo i što je ustrajao na paradoksu u kojem se liječnici uključuju u masovno ubojstvo a da pritom ne odbacuju jednostavno svoj profesionalni poziv, nego ga preobražavaju do perverzije. Nema boljeg upozorenja na to da se to uvijek može iznova dogoditi.

Robert Jay Lifton, Liječnici nacisti. Medicinsko ubijanje i psihologija genocida
TIM press, Zagreb 2015. preveli Hana Dvornik i Srđan Dvornik