1999. godine svjetska književna scena upoznala je Lisu Jewell koja sada već punih 20 godina piše romane koji ne silaze s vrhova lista najprodavanijih naslova. Ova britanska autorica u dva desetljeća stvaranja velikih uspješnica objavila je gotovo dvadeset romana, ljubavne ili kriminalističke tematike. Romanima "Obitelj s gornjeg kata" i "A onda je nestala" Jewell je zaludila ne samo čitatelje u Europi, nego i Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo je njihov renomirani New York Times ove romane proglasio bestselerima i time učvrstio poziciju Lise Jewell kao jedne od najpopularnijih autorica današnjice. Njezini romani prodali su se u više od 5 milijuna primjeraka te su prevedeni na 29 jezika.

Iako je Jewell spisateljsku započela ljubavnim romanima, od kojih su mnogi odnijeli brojne nagrade i priznanja, pravu svjetsku slavu stekla je kriminalističkim romanima od kojih je najveću slavu stekla upravo romanom "A onda je nestala".

Prijevod romana "Obitelj s gornjeg kata" (Mozaik knjiga) na hrvatski potpisuje Igor Rendić, a mi donosimo intervju s jednom od najpopularnijih europskih spisateljica. U nastavku čitajte o njezinom novom romanu, likovima, doživljaju književnosti i još koječemu.

Vidimo na primjeru Martine Lamb da većina ljudi, unatoč obilju u kojem živi, želi nešto više. Ona je svjesna tanke granice između življenja lagodnog života i opsesije lagodnim životom. Možemo li reći da je to jedan od problema današnjice? Većina nas ima sve što nam je potrebno, ali još smo uvijek nesretni i nezahvalni na onome što imamo, a naše nas želje za nečim više opterećuju.

Mislim da je to svojevrsna generalizacija. U slučaju Henryja i Martine Lamb, nitko od njih nije morao raditi ili stvarati išta da bi stekao svoje bogatstvo, zbog čega osjećaju dosadu i nezadovoljstvo. Rad i stvaranje od vitalnog su značaja za ljudsku sreću i bez toga bi svatko pronašao praznine u svom životu koje treba ispuniti. Uz naporan rad lakše je uživati u materijalnom uspjehu.

Henry je lik marginalnog ponašanja i svjetonazora, točnije njegove su emocije i postupci ekstremni. Je li on dokaz koliko daleko čovjek može ići zbog ljubavi i osvete?

Henry ima poremećaj ličnosti. Od trenutka kada smo ga upoznali s jedanaest godina već nam je rekao da je "drugačiji" i ne osjeća da se igdje uklapa. A onda upoznaje Phina koji je također drugačiji, ali čini se da to uspijeva i iskoristiti za svoj boljitak. O ovom odnosu pišem više u nastavku (koji izlazi u Velikoj Britaniji i SAD-u u ljeto 2022.) i puno je složeniji od puke ljubavi i osvete te se daleko više osvrće na Henryjeve osjećaje da nije dovoljan i potrebe potvrde vlastite vrijednosti od strane drugih ljudi.

Koliko je vama, kao autorici, bilo teško progovoriti kroz lik Henryja koji je moralno diskutabilan, ali da na neki način još uvijek postoji empatija među nama čitateljima. Zašto se tako lako povezujemo s problematičnim Henryjem?

Bilo mi je vrlo lako govoriti kroz lik Henryja. Osjećam se kao da je želio da ispričam njegovu priču i želio mi je pokazati tko je on, odrasti sa mnom, stranicu po stranicu. I naravno da mi je htio pokazati sve svoje strane, i loše i dobre, da ga bolje razumijem.

Većina vaših romana ili u naslovu ili na naslovnici prikazuje kuću, stanare i njihove tajne. Slučajnost ili fascinacija?

Definitivno fascinacija! Opsjednuta sam kućama, posebno velikim i starim kućama. Voljela bih živjeti u svim lijepim kućama na svijetu, ali ne mogu, naravno, pa umjesto toga pišem o njima. Život kakav se živi u kući je istina, život izvan kuće je kazalište.

U priči pratimo obitelj koja se postupno raspada, a zatim se s vremenom ponovno okuplja. Koliko je važno zajedništvo i osjećaj pripadnosti?

Mislim da je zajedništvo apsolutna srž ljudske sreće. Bilo da ste zajedno sa svojim kućnim ljubimcima, partnerom, svojom širom obitelji, prijateljima, svojim radnim timom, imati nešto čega možete biti dio, uz što se možete razvijati, bitno je za naše postojanje. Najzanimljivije je pisati o onima koji osjećaju da ne pripadaju nigdje, koji ne mogu zamisliti da pripadaju negdje ili nekome ili da bivaju shvaćeni. Oni će se najvjerojatnije ponašati loše ili subverzivno.

Često čujemo da suvremene generacije žive same i otuđene od ostatka svijeta, ali iz romana vidimo da je to i problem prošlosti. Kako se boriti protiv otuđenosti i interakcije sa stvarnim svijetom putem društvenih mreža?

Društvene mreže su složeni blagoslov, mislim da se to jasno vidi. Dok usamljeni ljudi nalaze utjehu i društvo, loši ljudi također mogu pronaći potvrdu i prihvaćanje svojih stavova i uvjerenja. Društveni mediji mogu učiniti društveni život lakšim i težim. Online izlasci dovode sve samce u vašem području na vaš telefon, ali ne i one za čije biste oko mogli zapeti dok vas promatra preko sobe pune ljudi. Mislim da je, kao i u svemu, potrebna ravnoteža.

Iako ste u početku pisali ljubavne romane, sada ste uplovili u kriminalističke vode i odlično vam ide. Znači li to da više ne možemo očekivati ljubavne veze već samo strah i napetost?

I dalje često pišem o ljubavi. Svoje romane pišem bez plana tako da ću često predstaviti dva lika i shvatiti da su se svidjeli jedno drugome i dat ću si oduška te pustiti da se njihova ljubavna veza razvija na stranici. Nikada ne bih prestala pisati o ljubavi iako ona više nije glavni fokus mojih knjiga.

Recimo da je prema knjizi "Obitelj s gornjeg kata" snimljen film. Da možete izabrati bilo koje glumce za glavne likove, tko bi oni bili i zašto?

Nikada ne mogu dati pravi odgovor na ovo pitanje! Lica likova u mojoj glavi kad pišem vrlo su nejasna, zasjenjena, neodređena. Smatram da su moji čitatelji obično puno bolji u davanju prijedloga za izbore za potencijalne adaptacije mojih knjiga od mene!

Jeste li imali inspiraciju iz stvarnog svijeta za čudne odnose i događaje u kući, mjestu gdje je bogatstvo završilo u naizgled kultnom paktu o samoubojstvu?

Bio je to spoj mnogo, mnogo priča iz stvarnog života. Priča o obitelji Turpin u Los Angelesu 2019. koja je svoje trinaestoro djece držala zatočenom i vezala ih za krevete. Priča o nasljednici Evi Hausings koja je pronađena mrtva u vili u jednoj od najskupljih i najekskluzivnijih ulica Londona. Priča o Aravindanu Balakrishnanu koji je trideset godina držao tri žene u zarobljeništvu u maoističkom kultu u zaleđu južnog Londona. Toliko je priča o mračnim, uvrnutim stvarima koje se odvijaju iza zatvorenih vrata i sve su me inspirirale.

Prodali ste milijune knjiga i osvojili prestižne liste najprodavanijih naslova. Koji još izazovi stoje pred vama kao autoricom?

Mislim da mi je sada jedini izazov održati postavljene standarde kako bih svoje čitatelje mogla usrećiti još dvadeset godina! Svaki autor također želi povećati svoju čitateljsku publiku, a to mi se srećom i dogodilo u posljednje dvije-tri godine i očito bi bilo odlično kad bi se tako i nastavilo. Ali sretna bih bila da mogu nastaviti dalje s pozicije na kojoj se trenutno nalazim i nadam se da ću malo usporiti kako ulazim u sljedeće desetljeće.