Nakladnička kuća Planetopija u prijevodu Andreje Pongrac objavila je odličnu knjigu 'Zašto ljubav boli' slavne sociologinje kulture Eve Illouz. Ova profesorica na hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, koja je gostovala i na uglednim visokoškolskim institucijama poput američkog Princetona ili Ecole des hautes etudes en sciences u Parizu, u 'Zašto ljubav boli' ponudila je razornu kritičku analizu utjecaja kapitalizma i potrošačkog društva na ljudsku percepciju ljubavi. Eva Illouz uzrok današnje velike ljubavne boli pronalazi u Hollywoodu, kapitalizmu i internetu, koji su izazvali posvemašnji kaos u našim ljubavnim životima.

Za početak nam otkrijte nešto osobno – kako ste se nosili s boli koju izaziva neuzvraćena ljubav kada ste je prvi put osjetili?

Jako loše, mislila sam da je to neizlječivo, da nikad neće prestati. Onda sam, ne baš oduševljeno, shvatila da bol prolazi te da čak ne razumijem kako je bilo moguće osjećati takve intenzivne emocije. Možda se sjećate Proustovog Swanna, koji nakon mnogo agonije shvaća da uopće ne voli Odette. Tada si on sam kaže kako mu je najgore to što je toliko patio zbog osobe koja uopće nije njegov tip. Ljudi se u ljubavi i boli koju ona izaziva maknu od svojeg pravog 'ja'.

O ljubavi je pisalo mnogo velikih umova, poput Sigmunda Freuda, Ericha Fromma, Rolanda Barthesa… Tko je bio Vaš svjetionik dok ste pisali ovu knjigu, a tko intelektualni antagonist?

Nemam antagoniste, sve mi je bilo korisno pročitati. Trebali su mi i jeftini ljubići kao i Proustove visokoumne refleksije o ljubavi. Dok sam pisala 'Zašto ljubav boli', koristila sam svaku literature koja pokušava dati smisao stanju ljubavi. No vjerojatno je na mene najviše utjecao francuski pisac Albert Cohen, koji je u jednom fantastičnom romanu razradio povezanost ljubavi i društvene moći. Freud je o tome već pisao u svojoj analizi mehanizama libida, no Cohen je cijelu stvar gurnuo još dalje.

U Vašoj knjizi ima mnogo citata iz pjesama, drama, romana. Koliko istine o ljubavi ima u književnosti, u fikciji? Ili je riječ o zamagljivanju?

Znanstvena disciplina kojom se bavim, sociologija kulture, posvećena je razumijevanju toga kako je moguće doći do istine iz unutrašnjosti fikcije, kako je jednom rekao Foucault. Fikcija proizvodi određenu istinu. Bog je fikcija, ali proizvodi moćan i istinit efekt zvan religija.

Što je onda za suvremenu ljubav učinila Disneyjeva fikcija, odnosno kakav je utjecaj figure princeze iz bajke na očekivanja žena u vezi ljubavi?

Žene imaju dugo povijesno iskustvo socijalizacije u ljubavi. Dok nisu imale nikakvu društvenu moć u stvarnom svijetu, pronalazile su je u ljubavi. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je ljubav tako privlačna ženama. Dakle, ne iz sentimentalnih razloga, nego iz socioloških, jer je pomoću ljubavi žena mogla dosegnuti određeni status, moć i identitet, odnosno sve ono što joj se u društvu onemogućavalo.

Kako se ljubav reproducira u potrošačkom društvu?

Kroz priče, moćne filmove u kojima je klimaks emotivno razotkrivanje i blizina dvoje protagonista. Ljubav se još reproducira kroz, primjerice, beskrajne reklame parova koji se šeću na plaži uz zalazak sunca, ali i kroz konzumerističku praksu – odlazak na romantičnu večeru u restoran treba imati emocionalni efekt, ali je istovremeno i kupovanje uživanja.

Mora li ljubav boljeti te gubimo li nešto ako tu bol anesteziramo?

Većina ljubavi boli. Problem je to što je to zapravo beskorisna bol, koja potječe iz naših strahova, himera… Sve je to zapravo samo proizvod mašte.

Što se događa s povezanošću ljubavi i seksa u suvremenom društvu?

U međuvremenu su potpuno odvojeni. Prvo smo imali odvojenost ljubavi od braka, a sada su ljudi u prilici voljeti jedno drugo sa i bez braka. Ljubav je na neki način postala autonomna, da tako kažem. Pa je nakon toga došla i autonomnost seksa u odnosu na ljubav – ali ne kao rezultat elitne tradicije kultiviranja seksualnosti, što se prakticiralo u nekim antičkim društvima. Demokratizacija seksualnosti i pravo muškaraca i žena na seksualno zadovoljstvo dovelo je do toga.

Slavoj Žižek jednom je rekao da je 'ljubav kao konstantno izvanredno stanje koje uništava i najmanje užitke'. Jesmo li danas više uplašeni od ljubavi nego naši romantični preci?

Da, definitivno. Moderno ja vrlo je usmjereno na to da postigne neovisnost i suverenost, a duboko uplašeno gubitkom suverenosti koji ljubav podrazumijeva. Za naše pretke bilo je baš obratno: ljubav je bila način postizanja osobne suverenosti!

Kako komentirate sveprisutnost tzv. ironijske distance u današnjoj međuljudskoj komunikaciji u kontekstu ljubavi? Je li to možda pokazatelj duboko ukorijenjenog straha od iskrenih emocija?

Ne mislim da je tako. To je za mene više znak kulturalne tranzicije u kojoj izmišljamo nove modele koji još nisu postali fiksirani kulturalni klišeji. Tako se nalazimo u procjepu između kulturalnih klišeja i naših improvizacija, a ironija nam služi da se odmaknemo od tih klišeja, jer smo im se pokorili u raznim drugim životnim praksama.

Ima li u ljubavi morala ili je, kako se kaže, sve fer u ljubavi (i ratu)?

Ono što nije fer u igri ljubavi jest ljubav sama po sebi. Dođe i ode. Znate da volite nekoga tko ima potpunu slobodu prestati vas voljeti u svakom mogućem trenutku. To je najmanje fer igra od svih koje postoje na svijetu.