Kada se u svibnju 2018. godine tada 27-godišnji belgijski redatelj Lukas Dhont pojavio sa svojim prvijencem, izvrsnim filmom “Djevojka” na festivalu u Cannesu vjerojatno niti on sam nije bio svjestan kakvo veliko djelo je snimio. Nedugo nakon canneske premijere gdje je osvojio nagradu Camera d’Or koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolje filmske debije, Dhont je krenuo na turneju pa je tako svoj film prikazao u Torontu, Tellurideu, Tokiju te mnogim drugim uglednim filmskim festivalima i manifestacijama. Film je bio toliko hvaljen i kvalitetan da je bio izabran za službenog belgijskog kandidata za nagradu Oscar, premda na kraju nije ušao u pet odabranih. No, svijet europske kinematografije postao je bogatijim za još jedno ime, a ugledni časopis Forbes mladog je redatelja iduće godine postavio na svoju listu “30 ispod 30”. Pred mladim belgijskim redateljem stajala je svijetla budućnost.

Ove se godine Lukas Dhont vraća s novim remek-djelom. Riječ je o drami "Blizu", duboko osobnom, snažnom i hrabrom prikazu prijateljstva iz djetinjstva. Na određeni je način "Blizu" već nadmašio prethodni Dhontov uradak - osvojio je nagradu Grand Prix na festivalu u Cannesu, a kao ponovni službeni belgijski kandidat za nagradu Oscar ovaj puta ušao u pet izabranih. Pored toga, film je do danas osvojio preko 40 različitih nagrada i priznanja, a na popularnoj internetskoj stranici RottenTomatoes koja se bavi prikupljanjem filmskih kritika diljem svijeta "Blizu" je skupio preko 90% pozitivnih ocjena filmske struke te preko 85% pozitivnih ocjena publike. Nesumnjivo je stoga da se radi o još jednom djelu itekako vrijednom pažnje koji nam u domaća kina stiže u četvrtak, 9. ožujka.

Donosimo ekskluzivni intervju s ovim mladim i iznimno talentiranim belgijskim redateljem kojeg nam je ustupio službeni distributer filma "Blizu", MCF Hrvatska.

Vaš prvi film “Djevojka” iz 2018. godine izuzetno je dobro prihvaćen, najprije u Cannesu, a nakon toga i u ostatku svijeta. Kada ste započeli razmišljati o svom novom projektu?

Odmah nakon što je završio Cannes započeo sam s filmom “Djevojka” obilaziti razne gradove i države, festivale i druge manifestacije što je sveukupno trajalo 18 mjeseci. Film smo prikazivali doslovno svugdje - u Torontu, Tellurideu, Tokiju… “Djevojka” je također izabran i za belgijskog kandidata za nagradu Oscar tako da sam dosta vremena proveo i u SAD-u. Kao moje prvo redateljsko iskustvo, sve je to bilo jako uzbudljivo, ali i pomalo zastrašujuće. Vjerojatno sam za to vrijeme proživio svaku vrstu emocije - od onih pozitivnih do negativnih. Kad je konačno došlo vrijeme da se posvetim nečem drugom, morao sam zaboraviti na taj prvi film, ostaviti ga u prošlosti.

Vratio sam se kući, sjeo za stol, a ispred mene se nalazio prazan komad papira. Bio je to popriličan šok, jer sam sada morao izabrati temu koju ću obraditi na jednako strastven način kao i prvi film. Svijet kinematografije otkrio sam preko svoje majke, koja je obožavala film “Titanic”, a također sam ga otkrio i kroz studij. Nije mi dugo trebalo da shvatim da želim snimati intimne, osobne filmove. Želio sam istražiti stvari koje su u meni tijekom mojeg odrastanja i tinejdžerskih dana izazivale nelagodu. U filmu “Djevojka” namjera mi je bila fokusirati se na identitet i poteškoću s kojom se suočavaju oni koji žele biti svoji u društvu s nametnutim društvenim normama, obilježjima i očekivanjima. “Djevojka” je stoga bio fizički film, fokusirao se na vanjsku i unutrašnju bitku pa sam sijedom toga novim projektom želio nastaviti istraživati problem vlastitog identitetta te konflikta koji proizlazi iz onoga kako vas drugi ljudi doživljavaju, kao grupa. Ali povrh svega, želio sam ispričati jednu iznimno duboku, osobnu temu.

Odakle potječe ideja priče o prijateljstvu koja je glavna tema filma “Blizu”?

Razmišljao sam i istraživao nekoliko ideja, ali našao sam se pomalo izgubljenim. Jednog dana otišao sam u posjet starom prijatelju iz osnovne škole koji još uvijek živi u selu u kojem sam odrastao. Sjećanja su se u meni probudila gotovo instantno, pogotovo ona kad smo pohađali školu, jer mi je u to vrijeme bilo iznimno teško biti pravi ja, bez ikakvog filtera. Dečki su se ponašali na jedan način, djevojke na drugi, a ja sam uvijek osjećao da ne pripadam niti jednoj od tih skupina. Započeo sam biti nervozan u prijateljskim odnosima koje sam ostvario, pogotovo s dečkima, jer sam bio pomalo feminiziran pa su me mnogi zadirkivali zbog toga. Imati blisku povezanost, blisko prijateljstvo s jednom osobom samo je pojačavalo sumnje ostalih u vezi mojeg seksualnog identiteta. Jedan od mojih bivših učitelja, koji je sada ravnatelj škole, doslovno se rasplakao kad me vidio. Ponovna školska okupljanja uvijek su ispunjena emocijama, a nisu sva sjećanja na moje školske dane koje smo tom prigodom razmijenili bila pozitivna. Čak se i danas još uvijek znam povremeno suočavati s problemima koji su proizašli iz bolnih godina provedenih u osnovnoj školi, ali ne želim zvučati pretjerano dramatično. I zbog toga sam odlučio neka od tih iskustava napisati u obliku scenarija te kroz ovaj film izraziti nešto o tom svijetu kroz moju osobnu perspektivu. Tako sam na papir stavio riječi poput “prijateljstva”, “intimnosti”, “straha”, “muškosti”… I film “Blizu” je izašao iz svega toga. Scenarij sam započeo pisati nakon što sam obavio nekoliko razgovora s Angelom Tijssensom, mojim scenarističkim partnerom na filmu “Djevojka”.

Na koji ste način razvili likove Lea i Remija, dvojice dječaka koji se nalaze u samoj srži filma “Blizu”?

Osjećam da sam istovremeno ja i Leo i Remi. Postoji djelić mene u obojici. Za početak, odredili smo godište glumaca odnosno točno onaj moment između djetinjstva i adolescencije: početak drugog dijela osnovne škole, početak pitanja o seksualnosti, fizičkim promjenama, odnosu s društvom te kako sve te stvari evoluiraju. Knjiga “Duboke tajne” autorice Niobe Way u kojoj ona proučava stotinu dječaka u rasponu od 13 do 18 godina bila mi je veliki izvor inspiracije. U dobi od 13 godina dječaci razgovaraju sa svojim prijateljima kao da ih vole najviše na svijetu; imaju osjećaj da im mogu povjeriti sve svoje tajne. Autorica u svojoj knjizi objašnjava kako je svake godine razgovarala sa svakim dječakom i promatrala kako se oni - kako je vrijeme prolazilo - sve više bore s razgovorima o vlastitoj intimnosti sa svojim muškim prijateljima. Sama knjiga pomogla mi je da shvatim kako nisam bio jedini gay dječak koji je odrastao boreći se s intimnim aspektom prijateljstva.

Što se tiče glavnog lika Lea, želio sam ga učiniti bojažljivim u smislu kako drugi gledaju na njegovo prijateljstvo kao nešto seksualno. Njegov prijatelj Remi bori se s identičnim osuđivanjima, ali on ne mari previše za to te ne radi ništa kako bi promijenio svoje ponašanje. Leo mu je iznimno bitan; voli ga te ne shvaća zbog čega ovaj naglo mijenja svoj obrazac ponašanja. Kao što sam već istaknuo, postoji nešto mene u njima obojici, premda više naginjem liku Lea u smislu pogleda na svijet. Remi, s druge strane, predstavlja sve one koji ostaju vjerni samima sebi.

U pogledu režije i estetike postoji neki osjećaj kontinuiteta između filmova “Djevojka” i “Blizu”, načina na koji se vaši filmovi čine koreografiranima. Jesu li tijelo i pokret važan dio vaših filmova?

Mislim da da. Shvatio sam to dok sam studirao. Dok su drugi studenti radili na poslovima filmske produkcije, ja sam svoj staž odrađivao s koreografima. Iskreno, nisam niti želio postati filmskim redateljem; moja ambicija je bila postati plesačem. Ali od tog sam sna odustao s 13 godina, jer sam se sramio. Kada sam plesao, osjećao sam da me drugi osuđuju, a tada nisam imao dovoljno snage da ne marim za to što ljudi oko mene misle. Međutim, dok sam plesao mogao sam u potpunosti biti svoj, mogao sam se izraziti. Cijelo to iskustvo ostavilo je praktički fizičku ranu, ali unatoč tome oduvijek sam ostao blizak s koreografima i plesačima. Pisanje scenarija na određeni način doprinijelo je tome da mogu kanalizirati tu svoju plesačku želju. Shvatio sam da se teže izražavam kroz riječi nego kroz pokret i ples. Zainteresiran sam za pokrete svojih likova jednako kao i za sebe. Ovo je tek moj drugi film pa samog sebe još više preispitujem, ali vjerujem da moji filmovi u sebi sadržavaju pokrete koji odašilju želju za komunikacijom. Dok pišem, riječi često prelaze u tjelesne namjere. U filmu “Blizu” želio sam da dječaci budu što bliže jedan drugome u krevetu. To su scene koje iznimno rijetko viđamo. Njihova blizina gotovo nam je strana. Također postoji i scena tučnjave između njih dvojice koja je na određeni način praktički ikonska kad je u pitanju tzv. “queer jezik”. Osjećaj odgovornosti koji se nalazi u samoj srži filma također je nešto vrlo fizičko, poput unutrašnjeg tereta. Privukao me hokej na ledu zbog toga što predstavlja muškost i brutalnost. U drugoj polovici filma vidimo da taj hokej Leu omogućava da na glavu stavi kacigu. Taj je kostim bio zanimljiv zbog toga što zatvara, maskira i otežava njegove pokrete. Kada započnem s pisanjem priče ili scenarija, pokret je uvijek prisutan. U svojim filmovima volim komunicirati putem vizualnih pokreta, pa čak i putem zvuka.

Koliko je bilo teško pronaći dvojicu mladih glumaca za film?

Nazovite to sudbinom ili srećom, ali ubrzo nakon što sam napisao prvu scenu upoznao sam Edena (koji u filmu tumači Lea) i to u vlaku iz Antwerpa u Ghent. Razgovarao je sa svojim prijateljima i mogao sam vidjeti da posjeduje nešto nevjerojatno, oštru i izraženu kvalitetu. Razgovarao sam s njim i pozvao ga na audiciju za ulogu. Prepoznao me zbog toga što je išao u istu plesnu školu kao i Victor Polster (glavni glumac iz mog prvog filma “Djevojka”). Tijekom castinga susreli smo mnogo djece. Odabrali smo njih četrdeset i zatražili audicije u paru. Bilo je nekih nevjerojatnih kombinacija, ali kada smo vidjeli zajedno Edena i Gustavea (dječaka koji tumači Remija) kako stoje jedan nasuprot drugoga, odmah smo znali da njih dvojica imaju neku posebnu povezanost. Uspjeli su se uvući u emociju scena, ali isto tako i vrlo brzo izaći iz njih. Svakako su bili djetinjasti, ali svojim su ulogama pristupili iznimno zrelo. Bilo je to zbilja fantastično uparivanje.

Kako ste stvorili dvije obitelji u filmu i zbog čega ste kao mjesto radnje izabrali seoski predio te polja cvijeća?

Rođen sam u malom selu, dvadeset minuta od Ghenta. To je svijet u kojem sam odrastao; dok sam bio dijete trčkarao sam poljima cvijeća. Farma cvijeća temeljena je na jednoj iz moga sela. Osjećao sam da je važno da polja s cvjetovima na neki način prenose krhkost koja je potpuni kontrast sa svijetom hokeja na ledu. Leova obitelj radi u raznobojnom okolišu koji projicira osjećaj djetinjstva, a to je također i okoliš koji se mijenja kako se mijenjaju godišnja doba. Kad dođe jesen, cvjetovi se režu što je poprilično nasilan čin, a boje nestaju. Promjena godišnjeg doba također stvara i jasnu promjenu stvari u djetinjstvu pa film postaje ispunjen smeđim i crnim tonovima. Želio sam staviti naglasak na te kontraste kako bih prenio dječakov proces žaljenja, tuge. Nakon zime cvjetovi se ponovno sade, boje se lagano vraćaju što donosi nadu i obećanje da život ide dalje. Posljednju scenu napisali smo iznimno rano zbog toga što smo odmah od početka željeli upotijebiti boju kao estetski dizajn. Što se tiče dviju obitelji, sve je krenulo od jednostavne slike koju sam imao u glavi: majka i dijete sjede u automobilu, dijete ne može izraziti svoje osjećaje. Premda je scena i dalje bila nejasna, svejedno sam znao da u njoj mora postojati određena doza tenzije. Sjećam se da sam kao mladić gledao horor film “Dobar sin” u kojem se u glavnoj ulozi pojavljuje Macaulay Culkin kao dječak s psihopatskim namjerama. Upravo mi je taj film dao ideju za lik Sophie, Remijeve majke, a također i za lik Leove majke, počevši od premise da jedna od njih njihovo prijateljstvo smatra nečim tajanstvenim budući se njih dvojica druže pod njezinim krovom dok je ova druga potpuno distancirana od svega. Lik starijeg brata za mene je poprilično bitan, pogotovo u drugoj polovici filma.

Je li naslov filma “Blizu” donešen s namjerom da istovremeno implicira i intimnost i zatvorenost?

Moja odluka da svoj prvi film nazovem “Djevojka” bila je izjava koju sam osjećao da moram napraviti. Što se naslova filma “Blizu” tiče, to je bila riječ koja se učestalo ponavljala u spomenutoj knjizi “Duboke tajne”. Zapravo, spominjao se izraz “blisko prijateljstvo”. To je riječ koja se ne može zaobići kada se opisuje intimno prijateljstvo između ove dvojice dječaka. Upravo je ta pomno proučena intimnost katalizator tragičnih događaja u filmu. Kada izgubimo nekoga pokušavamo pronaći intimnost s osobom koja nas je napustila. Ubačeni su u nekakav oblik filozofske bitke. Isto tako, riječ “blizu” jednako asocira i na pojam zatvorenosti, nošenja maske, nemogućnosti da budete ono što jeste.