Ime mađarskog novinara i pisca Sándora Jászberényija hrvatska je čitateljska publika zapamtila nakon što je nakladnik OceanMore 2021. godine objavio njegovu zbirku priča 'Najljepša noć duše' koja je, u majstorskom prijevodu Xenie Detoni, u domaćoj javnosti dobila izvrsne kritike te je njezin autor prepoznat kao novi glas suvremene mađarske književnosti. U izdanju OceanMora u travnju je izašla nova knjiga ovog autora, koja objedinjuje njegov kratki roman 'Kralj gavrana' i šesnaest novih priča, okupljenih pod naslovom 'Zapadnjačke priče".

Sándor Jászberényi (1980.) nagrađivani je novinar koji je godinama za mađarske medije, New York Times i Egypt Independent izvještavao o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi, ustanku Hutija u Jemenu. Od 2001. redovito objavljuje pjesme i kratke priče u najvažnijim književnim časopisima, a njegova prva zbirka 'Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire' (2014.) donijela mu je epitet 'Ryszarda Kapuśćińskog koji evocira Hemingwaya i Grahama Greena'. Za zbirku 'Najljepša noć duše' dobio je 2017. mađarsku književnu nagradu Libri.

Tvrdokuhana proza koju on piše potpuno je beskompromisna i po čitatelja bespoštedna, no njegove su priče pune suosjećanja – ono čega u njima nema je, kako voli naglasiti, moraliziranje. Taj dio Jászberényi prepušta čitateljima.

U zbirci 'Zapadnjačke priče' autorov alter ego Daniel Maros putuje od New Yorka, Londona, izbjegličkih kurdskih kampova u Siriji pa sve do Ukrajine u kojoj je počeo rat, ne zaobilazeći ni rodnu Mađarsku — od događaja iz djetinjstva i mladosti, tranzicije, do današnje situacije opterećene migracijom bliskoistočnih izbjeglica. 'Kralj gavrana' kratki je roman, snovita i potresna priča o Tamásu Csontosu i njegovom prijatelju Csabi, smještena u mađarskoj provinciji, blizu granice gdje nadiru migranti. Pridruživši se dobrovoljnom odredu za zaštitu granice ne bi li zaradili nadnicu, stvari će se oteti kontroli, obični ljudi postat će lopovi i ubojice.

Sándor Jászberényi posljednjih godinu i pol dana redovito s terena prati ratna zbivanja u Ukrajini. Autor je u Zagrebu boravio kao jedan od gostiju 22. Festivala europske kratke priče, što se održao sredinom lipnja. Novu knjigu također je na hrvatski prevela divna Xenia Detoni, zahvaljujući čijoj je prevoditeljskoj vještini realiziran i ovaj razgovor što ga uoči njegova dolaska na FEKP vodimo s autorom.

Kad smo posljednji puta razgovarali, rekli ste mi da je vaše najstrašnije iskustvo ratnog izvjestitelja bilo gledati čovjeka ustrijeljenog u prepone kako iskrvaruje pred vašim očima. Nakon svih strašnih ratnih iskustava, vi se uporno vraćate ratovima, posljednji od kojih je ovaj u Ukrajini. Zašto? Što vas tjera dalje? Zar se nikada ne umorite od ratova?

- Mislim da je umoriti se moguće samo od života. A rat nije dio života, jer nikad nije normalno stanje, pa prema tome i ne možemo govoriti o ratu istim pojmovima koje inače upotrebljavamo u svakodnevnom životu. S četrdeset i tri godine smatram da je stanje svijesti koje se kod mene javlja kad se nađem usred rata sada već organski dio mojeg života, pa čak i osobnosti. Ja i ne mogu više bez toga. Unatoč svom užasu i patnji, u nekom sam takvom konfliktu zapravo najslobodniji i najpribraniji. Moj terapeut to smatra dosta teškim oblikom poremećaja osobnosti, no tako je kako je.

Rekli ste mi tada da pišete i bavite se književnošću kako biste 'popravili' život. Osjećate li da uspijevate u tome? Može li se život 'popraviti'?

- Život ne možeš popraviti. Pogledate li slijed događaja koji vode u tragedije, sve se doima slučajnim. Pukim se slučajem izbombardira nečija obiteljska kuća, pukim će slučajem pored nekoga eksplodirati raketa. Najtragičnije je od svega da to u životu ne znači ništa. Jer tu nema ni organizacijske snage, a ni višeg cilja. Stvar je u tome da svi mi do jednoga slučajno živimo i slučajno umiremo. Susan Sontag u svojoj knjizi o fotografiranju kaže da je fotografija svakako simbol već i samim time što je uopće načinjena. Ja isto mislim o književnosti, barem o onoj dobroj. Da je književnost simbol života. Kad nešto izdvojim i uvećam, nekim događajima podarim značenje, pa tada i tragedije postanu pravim tragedijama i dobivaju smisla. U jednom sam davnom intervjuu rekao da je književnost religijska praksa za skeptične. I dalje to smatram prilično preciznom definicijom pisanja. Ja život ne ispravljam, ali mu u svojim pričama dajem smisao.

U međuvremenu je izbio rat u Europi a vi se vratili natrag u domovinu, odakle redovito odlazite izvještavati iz Ukrajine. Po čemu je ovaj rusko-ukrajinski rat drukčiji od konflikata o kojima ste ranije izvještavali?

- Ratovi prijašnjih desetljeća bili su asimetrični. A to znači da je za jednu zaraćenu stranu ratovala regularna vojska, s topništvom, zračnim snagama, mehaniziranim pješaštvom, dok su se za drugu stranu borile razne milicije. Takav se rat vodio u Iraku i u Afganistanu, pa i u Siriji. Nasuprot tome, Ukrajina i Rusija raspolažu više-manje istovrsnim vojskama, iako očito ne i istovjetnih razmjera. Ovo je jedan posve klasičan rat, sa zračnim napadima, topničkom vatrom i tenkovskim bitkama. Nikada prije u životu nisam vidio ništa slično.

Koje je vaše najstrašnije dosadašnje iskustvo iz tog rata?

- Dvaput sam umalo poginuo. Još sam se u veljači 2022. s nekim kolegama priključio jednom konvoju dragovoljaca i tako uspio ući u opsjedani Kijev koji se nalazio u okruženju. Tada se još nije moglo znati hoće li glavni grad pasti ili neće. Vodile su se paklenske borbe za predgrađa. Kod Irpinja su Ukrajinci pod neprestanim granatiranjem pokušavali evakuirati lokalno stanovništvo. Fotografirali smo ljude koji u najlonskim vrećicama iznose čitave živote iz svojih domova u plamenu. Onda se jedan kolega zaputio dublje prema središtu zbivanja, a mi za njim. Rusko topništvo zapucalo je po nama, pa su 82-milimetarske minobacačke granate eksplodirale tako blizu da su nam usta iznenada bila puna blata. Imali smo ludu sreću što tamo nismo zaglavili. A jesenas, u doba ukrajinske protuofenzive kod Kurahove, bio sam na aktivnoj bojišnici. Našao sam se u rovu sa skupinom ukrajinskih vojnika dok je rusko topništvo bez prestanka tuklo po tom položaju. Rat u Ukrajini suroviji je od bilo čega o čemu sam u proteklih petnaestak godina izvještavao.

Pišete li i kad ste na fronti? Pišete li već novu zbirku priča, o Ukrajincima?

- Ja uvijek pišem, čak i onda kad ne pišem. Za mene je književnost nešto vrlo nalik religijskoj praksi. No, napisati neku priču sjednem tek onda kada mi se ona u glavi već cijela posložila. A nema spora da su neke priče nastale čak i u rovovima na ukrajinskoj bojišnici.

Što vas je najviše impresioniralo u Ukrajini? Koji je vaš najsnažniji dojam Ukrajinaca, ukrajinskog otpora? Ima li nešto što vas je iznenadilo, što niste očekivali?

- Ono što je iznenadilo sve, a ponajprije Ruse, jest to da su Ukrajinci počeli bez oklijevanja zubima i noktima braniti svoj teritorij. Na početku invazije izgledalo je kao vrlo realna opcija da će Rusi moći zaposjesti glavni grad. Kod Ukrajinaca oduševljava to da se ondje pred našim očima u krvi i pod bombama rađa jedna nova nacija s novim nacionalnim mitovima. Uskrsnula je retorika svojstvena za 19. stoljeće, a s njom i neka nova nacionalna svijest. Smatram da ako je Putin i bio u pravu svojedobno tvrdeći da je Ukrajina bila etnički podijeljena, sada je ovim ratom upravo on skovao u jedno istočnu i zapadnu Ukrajinu, Ukrajince ukrajinskog i Ukrajince ruskog jezika. Nešto najpoetičnije čemu sam svjedočio u ovom ratu zbilo se u Donjeckoj oblasti. Svaki dan su se vodile žestoke bitke, a ja sam bio na fronti sa 172. mehaniziranom satnijom. Zajednički jezik u ukrajinskoj vojsci je ruski, dakle, i kod Ukrajinaca se vojna komunikacija odvija na ruskom jeziku. Proveo sam s tim momcima cijeli dan napolju u rovu dok nam je položaj bio neprekidno granatiran, pa sam se, čim je stigla smjena, povukao i sklonio u bazu. Možete li zamisliti koliko je čovjek iznuren pred kraj takvoga dana? Spremao sam se da se onesvijestim u krevet, kad sam opazio da ti gorostasni ratnici surove face sjede oko vatre i uče ukrajinski jezik. Jer im je bitno da se mogu izraziti kao pravi Ukrajinci, pa zato i oni žele ovladati jezikom kojim se služe uglavnom žitelji zapadne Ukrajine.

Putin svoj osvajački rat u Ukrajini objašnjava vraćanjem teritorija izgubljenih 1991., nakon raspada Sovjetskog Saveza. Kako vi gledate na taj rat? Je li rat u Ukrajini rat za teritorij ili za ideologiju? Ili je možda riječ o nečemu sasvim trećem? Je li priča o Rusiji uvijek jedna te ista priča o težnjama imperijalističke sile?

- Mislim da je ovdje riječ o imperijalističkom ratu. U Rusiji vlada golema imperijalna nostalgija. Zbog toga Putinovo uplitanje u sirijski građanski rat, kao i svi ostali konflikti vođeni pod njegovom vladavinom, u Rusiji uživaju ogromnu popularnost. Puno sam raspravljao s engleskim i američkim političkim analitičarima koji su bili ludo optimistični po pitanju sankcija, nadajući se da će one za manje od godinu dana svrgnuti ruski režim. Prevarili su se, jer ne poznaju baš najbolje dušu ruskog naroda. Jer mi razgovaramo o narodu koji je gotovo stotinu godina preživio na krumpiru, pod komunizmom se nosio po jedan par cipela i hlača, no nije se marilo za to, jer je svijet znao za Ruse i strahovao od njih. Vjerujem da je u ruski identitet organski ugrađena ideja da su oni 'velesila', pa dok se to ima, nije bitno da li se u dućanu nudi samo jedna vrsta hlača. A Putin je, kao i svi autokrati, shvatio da ni on, ma koliko vlasti i novca imao, neće moći umaknuti smrti, jer je i on samo čovjek. Vjerujem da se naumio pozicionirati u povijesti kao netko tko će restaurirati rusko carstvo. To mu, međutim, neće poći za rukom. S jedne strane, zato što Rusija osim fosilnih energenata nema ništa – gdje nema slobode i slobodnog tržišta, tamo nema ni inovacija. Odande bježe i kapital i znanje. S druge strane, ruska je vanjskopolitička doktrina još od Petra Velikog takva da zemlje uz granice carstva moraju sve do jedne biti marionetske države, neka vrsta tampon zone koja doduše nije u sastavu carstva, ali njome svakako upravljaju Rusi. I Mađarska je bila jedna takva država u doba Hladnoga rata, dapače, to je bila i cijela naša regija. A u Srednjoj Europi svi znaju što bi značilo ako nam prvi susjedi opet budu Rusi. Kao što znamo i to da se, padne li Ukrajina, neki drugi naš susjed može odmah početi pripremati da bude iduća žrtva.

Vanjsku politiku Mađarske u posljednjih stotinu godina definira pitanje Trianonskim mirovnim ugovorom izgubljenih teritorija. Ima li u Mađarskoj političkih snaga koje bi željele vraćati područja izgubljena u Trianonu? Kad bi, hipotetički, Mađarska imala premoćnu vojnu silu i nuklearne projektile kao što je ima Rusija, bi li pokušala vratiti svoje nekadašnje teritorije?

- Ne vjerujem da u Mađarskoj postoji netko tko ozbiljno shvaća tragediju Trianona a da bi to 2023. godine poželio rješavati oružanim konfliktom. Smatram da je Europska unija zapravo razriješila problem granica. Zbog zakona o pravima manjina mađarska vlada je svakako kontinuirano u napetim odnosima s Ukrajincima, no kladio bih se u pozamašan iznos novca da čim dođe do kakvog-takvog mira, Mađari će biti prvi koji će najglasnije lupati o stol i zahtijevati da se Ukrajinu ima po kratkom postupku primiti u EU. Možda ne toliko radi Ukrajinaca, već zbog Mađara koji žive na tlu Ukrajine. Jer je to dobro za Mađare, ali i za sve države koje u svojem sastavu imaju dijelove povijesnih ugarskih prostora. Ako baš hoćete, bit ću malo patetičan pa reći da je Europska unija na najboljem putu da zaliječi rane uzrokovane Prvim i Drugim svjetskim ratom. Ne bih volio špekulirati što bi bilo da je Mađarska kojim slučajem regionalna vojna velesila, jer ona to svakako nije. Pardon my french, ali to vam je kao ono u mađarskoj izreci: da mi baka ima k****, bila bi mi djed.

Kako objašnjavate podršku Mađarske Rusiji? U cijeloj Europi jedino srpska javnost većinom podržava Putinov režim a od političkih vlasti pridružuje joj se samo Mađarska Viktora Orbana. Podržava li i mađarska javnost agresiju?

- Gledajte, gospodarstva ove regije i nakon 1991. počivaju na trima velikim uporištima. A to su: prvo, obrazovana i jeftina radna snaga; drugo, pravni okvir po mjeri multinacionalnih kompanija i politička stabilnost, i treće, jeftini ruski energenti. S ovim ratom jeftini su energenti ispali iz našega modela, pa ako ne pronađemo drugo rješenje, lako nam se može dogoditi da se strani kapital povuče odavde, kreirajući recesijsku spiralu koja će možda čak na nekoliko desetljeća baciti na koljena Mađare, ali i sve ostale postsocijalističke države regije. Smatram da mađarska vlada zato zaziva mir. Zapravo je vraški neugodno da unatoč postupnom otkrivanju ruskih ratnih zločina na tlu Ukrajine mađarski ministar vanjskih poslova svako malo hodočasti u Rusiju, jer još uvijek nije osiguran nadomjestak za ruske energente. Barem ne u mjeri i na način da zemlju zadrži na razvojnoj putanji. Doduše, predsjednik mađarske vlade na jednom je događaju organiziranom za inozemne diplomate izjavio i nešto drugo: 'Nemojte se baviti samo onim što govorim, nego radije pogledajte što radim.' Smatram da ova rečenica Viktora Orbána i dalje definira mađarsku vanjsku politiku. Da se u Mađarskoj gaje toliki prijateljski osjećaji prema Rusima kako i vi pretpostavljate na osnovi onoga što donose mediji, Mađarska bi već odavno opozvala svojeg veleposlanika u Ukrajini. A to se nije dogodilo. Kao što i Ukrajinci vrlo dobro znaju da će Mađarska provesti sve što od nje zatraži NATO. Nedavno su mediji provalili da su u mađarskoj zračnoj bazi boravili ukrajinski helikopteri, što je i fotografirano. Sasvim je u redu da je zbog toga morao pasti načelnik glavnog stožera, no smatram posve isključenim da je to u protekle dvije godine bio jedini takav slučaj. Međutim, doznalo se samo za ovaj, i to je sve.

Vaš kratki roman 'Kralj gavrana' bavi se reakcijom Mađara na izbjegličku krizu otprije 5-6 godina. Je li s ukrajinskim izbjeglicama drugačija situacija? Jesu li oni dobrodošliji u Mađarskoj od izbjeglica s istoka jer, iako doduše ni oni ne razumiju jezik, barem dijele s Mađarima istu boju kože?

- Ukrajinci su naši susjedi. Poznajemo ih i ne razlikuju se puno od nas. Prizori ukrajinskih višekatnica od panela u plamenu mogu se lako zamisliti i u Mađarskoj. Ukratko, reakcija mađarske javnosti na ukrajinske izbjeglice bila je posve oprečna onoj viđenoj tijekom prijašnje migrantske krize. Izrazito sam ponosan na činjenicu da smo pružili svu moguću pomoć Ukrajincima koji su bježali k nama. Kad je kriza izbila, svi su moji poznanici primili u kuću nekoga od onih koji su došli u Mađarsku, a to je bila tendencija u cijeloj zemlji. Demonizirati se može jedino one čija je kultura ovdašnjim ljudima nepoznanica.

Deprimira li vas što povijest kao da se stalno ponavlja? Što je danas ostalo od nekadašnjih težnji za jednakošću, slobodom i pravdom? Gdje su nestale ideje humanizma, napretka i demokracije? Jeste li iole optimistični kad je riječ o zapadnim društvima?

- Ja sam dijete zapadne civilizacije. To znači da je moj odnos s njom poput odnosa majke i djeteta. Izrastao sam iz nje i ne mogu ne biti njezin dio. Unatoč tome, smatram da su zapadna društva u golemoj krizi. Nakon sloma komunističkih diktatura bili smo skloni sve što je dotada bila prevladavajuća ideologija baciti na smetište. Pa tako i Marxa. Citirati Marxa danas u Srednjoj Europi nije baš poželjno a ni znak dobrog odgoja, iako neki njegovi pogledi i sudovi o kapitalizmu bez sumnje vrijede i dandanas. Smatram da je do krize zapadnih društava došlo zbog evolucije kapitalizma. Kada se raspao Sovjetski Savez, a time prestala i blokovska podjela svijeta, kapitalizam je promijenio smjer. Više nije postojao poredak (znamo kakav je bio komunizam, no on je na neki način ipak predstavljao protutežu kapitalizmu) prema kojemu je morao definirati samoga sebe. Praktički je, ne računajući jednu ili dvije bijele mrlje na karti, cijelim svijetom zavladao kapitalizam. To je onaj problem da kapitalizam, suprotno svim naivnim zamislima, ima samo jedan način za mjerenje uspjeha, a to je profit. Međutim, kapitalizam ne zna kako bi interpretirao ideje, a ne zna ni što bi s umjetnostima, pa ni s demokracijama. Verzija kapitalizam 2.0 koju mi živimo, budući da nema protuteže, oborit će se na sve što joj se ispriječi na putu maksimiranja profita. Taj poredak ne bi volio imati u svojoj blizini ništa nalik zastupanju društvenog interesa, jer je on željan jedino potrošača. Trudi se rastočiti svaku zajednicu, a pojedinca uvjeriti da se ne mora osvrtati ni na što i ni na koga, jer mu pripada sve štogod poželi. Ljuti mu je protivnik svaki izraz društvene solidarnosti, pogotovo zastupanje zajedničkih interesa. Smatram da su zapadna društva upravo zato bolesna. Jer nas zdušno uvjeravaju da nas se susjedske stvari ne tiču, da to nisu i naše stvari, nego je svatko od nas otok.

'Kralj gavrana' prije svega govori o prijateljstvu. Cijene li ratni dopisnici prijateljstvo više od prosječnoga čovjeka?

- Uvijek će postojati neka poveznica s onim s kojim si se našao na istome mjestu kad vas je zapahnuo dah smrti. To se odnosi na one s kojima si zajedno radio na terenu. To su odnosi koji se rađaju i među ratnim veteranima. Unatoč tome, ne mislim da netko samo zato što je ratni dopisnik bilo što cijeni više nego netko drugi. Možda tek neke stvari cijeni nešto drukčije. A prijateljem se može nazvati možda jedino onoga tko je spreman izići iz svoje zone komfora kako bi proveo ono što mu je u interesu, makar to bilo i po cijeni da se konfrontira s tobom. To je posve drugačije od zanesenosti, proračunatosti, ili zaljubljenosti. Malo je takvih odnosa u životu, zato je preporučljivo da se to zna i cijeniti.

Digitalna revolucija iz temelja je promijenila prirodu novinarstva i izvještavanja. U ovo vrijeme post-istina, je li uloga novinara, izvjestitelja dobila na važnosti?

- Smatram da je itekako dobila. O tome sam 2021. razgovarao s profesorom Noamom Chomskym, koji vjeruje da nas društveni mediji smještavaju u neku vrstu 'balona mišljenja', u kojemu osluškujemo jedino vlastito mišljenje, ali pretjerano pojačano. Zato su današnjem društvu od svega važniji neovisni glasovi. Još je Susan Sontag predvidjela porast važnosti fotografa, jer će postati vraški važno da on i kaže što je prikazano na fotografiji koju je snimio. Povećala se važnost osobe koja donosi vijesti, jer je buka oko nas tolika.

Kako se, nakon rata, vratiti u sitne brige svakodnevnog života kod kuće? Može li se premostiti jaz između ta dva svijeta? Što ste vi naučili o sebi kroz sve te godine bavljenja tim poslom? Jeste li postali čvršći, otporniji na ljudsku patnju ili, naprotiv, možda emotivniji? Gledate li danas drugačije na život i smrt?

- Iz rata se nitko nikada ne vraća kući. Jer čak i ako preživi, nikad više neće biti taj koji je bio prije odlaska u rat. Iščupala se nevinost iz njega, i nju nikada neće moći vratiti. Opasno je ako taj netko postane imun na krv, ako mu granica tolerancije bude tako visoka da ga zapravo ništa više neće moći uzbuditi. Mislim da ja živim s iskustvom da je i čovjek samo meso.

Što je s vašim odnosom prema sebi kao književniku? Vaš alter ego u knjizi Maros prilično se ironično odnosi prema svojoj poziciji pisca. Gledali li i vi sebe s podjednakom ironijom kad je riječ o vašem pisanju?

- Mislim da to drukčije i ne može biti. Jako me zabavljaju uloge koje preuzimaju neki iz moje generacije, no ja književnost doživljavam kao problem. Što se više bavim pričanjem priča, to više uviđam koliko je to nemoguća zadaća. Jedna od osnovnih teza zapadne civilizacije glasi ovako: 'U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga.“ Što ujedno pretpostavlja da smrtnik i neće znati ispripovijedati savršenu priču, jer je to od početka privilegij Boga. Puno sreće u pisanju ako si to shvatio. Ali mislim i da to na svaki način potiče na poniznost.

Dihotomija razuma i osjećaja u središtu je ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče, koji i vas ugošćuje u lipnju. Kako na vašoj osobnoj ljestvici vrijednosti i prioriteta kotiraju razum i osjećaji?

- Mislim da bez razuma čovjek može vrlo brzo umrijeti. A bez osjećaja/osjetljivosti neće moći biti pisac.

Čovjek iz vaše priče i mojeg prvog pitanja umro je zazivajući Boga, ali Boga, ma koliko ga dozivao, nije bilo na vidiku. U svijetu Dániela Marosa ne postoji Bog. A čemu se možemo uteći u svijetu bez Boga? Zar moralu, etici, solidarnosti?

- Da, solidarnosti. Tome da nismo sami, jer postojati možemo jedino u zajednici.