Roman "Nas tri" njemačke spisateljice Shide Bazyar počinje novinskom viješću koja radikaliziranu muslimanku Sayu M. optužuje da je izazvala požar u kojemu je stradalo više stanara jedne zgrade.

"Dok se Saya M. radikalizirala, svijet je gledao", vrišti novinski naslov, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg naslova kojima nas mediji svakodnevno zasipaju – sukus je isti, samo su nijanse različite, ovisno o tome gdje se nalazite. No, u slučaju ove fantastične knjige, sve što dalje slijedi neočekivano je, iznenađujuće, duhovito i zabavno, i sve samo ne već viđeno: "Nas tri" blistava je, savršeno satkana mreža uzroka i posljedica, gorkih istina i slatkih laži, u koju su, zahvaljujući moćnom glasu i talentu njemačke autorice, pred nama uhvaćeni rastuća ksenofobija i jačanje krajnje desnice, svijet u kojemu je kudikamo lakše biti domaći, bijelac i muškarac.

Shida Bazyar (1988.) proslavila se s prvijencem "Nachts ist es leise in Teheran" (Noći su tihe u Teheranu, 2016.), polifonom obiteljskom pričom o Islamskoj revoluciji 1979. u Iranu i dolasku izbjegličke obitelji u Njemačku. Njezin drugi roman "Drei Kameradinnen" (Nas tri, 2021.) suvremena je priča o ženskom prijateljstvu, marginalizaciji i društvu koje (ne)svjesno perpetuira duboko usađene predrasude. Roman je proglašen književnim iznenađenjem godine i najvažnijom knjigom objavljenom 2021. u Njemačkoj.

Hani, Kasih i Saya prijateljice su odmalena. Prve poljupce i prve udarce, prva pijanstva i prva otrežnjenja u stambenom naselju za pridošlice izniklom na rubu malog njemačkog grada – sve su ih prošle zajedno. Danas, njih tri još su nerazdvojne: prijateljice, čuvarice i sestre po oružju u ratu koji se vodi na ulicama, po uredima i na društvenim mrežama. Ratu koji mi ostali najčešće ne vidimo, ili možda biramo ne vidjeti. I zbog toga, zbog njih i nas, Shida Bazyar napisala je roman čija nas prkosna energija tjera da tugujemo i smijemo se, očajavamo i bjesnimo zajedno s njegovim junakinjama. S neustrašivom Sayom, koja svud oko sebe prepoznaje diskriminaciju i rasizam i ne oklijeva nazvati ih njihovim imenom. S Kasih, koja nakon bolnog prekida s dečkom uzaludno obilazi burzu rada tražeći priliku i posao. S Hani, koja radi previše, a zarađuje premalo i nikada se ne zauzima za sebe.

"Nas tri" objavila je nakladnička kuća Fraktura u prijevodu Snježane Božin, a Shida Bazyar u lipnju je boravila u Zagrebu kao gošća 22. Festivala europske kratke priče, što je bio i povod ovom razgovoru koji vodimo s autoricom.

Na hrvatski je nedavno preveden vaš roman "Nas tri" u kojemu razigranoj priči o ženskom prijateljstvu, punoj emocija i života, suprotstavljate hladnoću, plitkost i mrak ponovo probuđenih demona nacionalističkog suprematizma i rasizma. Kasih, Sayu i Hani vidim kao heroine našeg doba koje unaprijed znaju da ovu bitku neće dobiti, ali svejedno srčano koračaju bojnim poljem. Odakle je došla ova priča? Zašto vam je bilo bitno ispričati je iz ženske perspektive?

Na samom početku procesa pisanja nisam točno znala kamo će me put odvesti; znala sam samo da želim napisati priču o ženskom prijateljstvu. Povijest književnosti prepuna je priča o prijateljstvu u kojima su prije svega muškarci ti koji se osnažuju kroz solidarnost. Odlične su to priče, ali nije slučajno da je priča o ženskim prijateljstvima relativno malo: manjine koje se udružuju predstavljaju izravnu prijetnju vladajućem sustavu, a književnost je uvijek bila i bit će sfera kojom dominiraju muškarci. Nisam unaprijed planirala da će moja tri lika iskusiti rasizam i klasne podjele; intuitivno sam ih tako oblikovala, što je, vjerujem, svakako povezano s mojim osobnim horizontom iskustva. Pišem priče koje bih i sama voljela čitati, a mene posebno zanimaju likovi koji u sebi nose ono što je oblikovalo i moj život, i s čim sam se kao čitateljica tek rijetko imala prilike susretati.

U romanu se poigravate strukturom i žanrom – knjiga meandrira između "spisateljske fikcije i fakcije", pri čemu ste se odlučili za nepouzdanog pripovjedača koji se obraća izravno čitatelju (koji je, kako se čini, nužno nepovjerljivi bijelac) i pritom se otvoreno klacka s istinom. Mora li spisateljska istina biti vjerna 'stvarnoj' istini?

Ne vjerujem da nastaje osobito zanimljiva književnost kada autori tvrde da znaju apsolutnu istinu i da je moraju prenijeti. Puno više cijenim književnost koja čini stvarnost vidljivom, a zaključke prepušta čitateljima. U slučaju Kasih, međutim, znala sam da, što god ona govorila svojim čitateljima, nitko joj neće vjerovati: žena je, nije bjelkinja, nezaposlena je i dolazi iz socijalno ugroženog segmenta društva. Sve što ona kaže o svojoj stvarnosti, većinsko društvo dovodi u pitanje, što je tipično za koncept moći i manjina. Zbog toga je nisam naprosto mogla pustiti da pripovijeda na način kako nalažu pravila klasičnog romana. Pa sam se odlučila poigrati s tim problemom kako bih skrenula pozornost na njega. Zato sam Kasih zamislila kao radikalnu lažljivicu koja čak i ne skriva da izmišlja stvari ili da priča o situacijama u kojima se sama nije zapravo nalazila. Želim skrenuti pozornost na činjenicu da uopće nije bitno pretjeruje li netko ili je preosjetljiv u vezi nečega. Činjenica je da se ljudi različito tretiraju ovisno o njihovoj dobi, spolu, seksualnoj orijentaciji, podrijetlu ili izgledu. To što se stalno iznova vodi rasprava na primjer o korištenju određene kolonijalno-rasističke terminologije samo je pokušaj skretanja pozornosti s činjenice da su te činjenice odavno dokazane.

Što vam je omogućilo odmicanje od konvencionalne prozne forme?

Kasihin nepouzdan, megalomanski, prilično anarhičan narativ dao joj je ono što joj nedostaje u društvu: moć. Kad netko priča priču, mi ovisimo o tome kako se ta osoba ponaša i kako govori, i u tome moramo prihvatiti njegova pravila. Kasih nije navikla da je se sluša ili da ona određuje pravila. Svidjelo mi se što Kasih neprestano skače u svom narativnom slijedu i selektivno priča stvari koje želi ispričati u određenom trenutku. To mi je omogućilo da opišem razne situacije mikroagresije bez potrebe davanja smislenog objašnjenja. Kao da hodate kroz prošlost tih triju osoba, koja time razotkriva strukture diskriminacije.

Drugi svjetski rat nas je naučio da velike ideje vode u užase i katastrofe. Unatoč tome, već godinama diljem Europe i svijeta jača populistički narativ koji propagira gradnju vlastitog identiteta kroz odbacivanje drugih identiteta. Je li realno moguće da Njemačka "ponovi povijest"? Tko su "današnji Židovi"? Jesu li to Muslimani, izbjeglice, svi ne-bijelci?

Njemačka je jako dobra u tvrdnjama da je naučila iz vlastite prošlosti, tako da je sljedeći korak prihvatiti činjenicu da je prošlost u prošlosti i da je treba tamo i ostaviti. Postaje bolno kada vidimo koliko malo vlada preuzima odgovornosti za to što Njemačku desetljećima pogađa desničarski teror i što se rasne manjine i Židovi ne osjećaju zaštićenima. Ne vjerujem da postoji nešto poput "novih Židova" – tvrditi tako nešto značilo bi staviti u perspektivu i nedjela nacionalsocijalista. Ali vjerujem da je onodobno rasno-teorijsko promišljanje sačuvalo svoju infrastrukturu i da nastavlja živjeti u svim manjinama. Napori da se to promijeni u puno većoj mjeri ovise o civilnom društvu nego o nosivim stupovima društva.

U romanu se dotičete sveprisutnog "mikrorasizma" – pri čemu se, kao što i sami pokazujete, često radi o podsvjesnim pristranostima, predrasudama i stereotipima. Vaše su protagonistkinje emancipirane, liberalne, napredne ali od vas nećemo saznati koje su one vjere i odakle izvorno dolaze. Je li to vaš način rušenja stereotipa i uz njih vezanih atribucija?

Da. Dok sam pisala, govorila sam si: u nekom ću trenutku morati odlučiti iz kojih su kultura one ili njihovi roditelji emigrirali, i iz kojih se to političkih razloga dogodilo. A onda sam u jednom trenutku pomislila: Zašto bih to zapravo morala? One su stabilni i neovisni likovi, vidim ih pred sobom, a kulturološka pozadina ne pomaže razumjeti ni njih ni njihove postupke. Samo nas navika i potreba za klasifikacijama navodi da brkamo znatiželju s nuždom.

Događa li vam se često da vas pitaju 'odakle zapravo dolazite'? Ljuti li vas to?

Više se uopće ne krećem u krugovima u kojima ljudi misle da je pitanje odakle sam prikladno pitanje za usputni razgovor. Tako da se osobno vrlo rijetko susrećem s tom situacijom.

Kako su na knjigu reagirali njemački čitatelji? Percipiraju li oni sebe kao latentne nacionaliste i rasiste? Njemačka sebe općenito vidi kao liberalnu, kozmopolitsku zemlju no, prema najnovijem izvješću njemačke vlade, u praksi, svakodnevna rasistička diskriminacija u posljednja je dva desetljeća ojačala. Postoje li dvije Njemačke?

Ovaj je roman privukao mnoštvo toplih reakcija, posebno od ljudi koji dijele iskustva mojih triju likova. Ti su ljudi često Nijemci, koji su stoga dio i pitanja o Njemačkoj koja percipira takvu knjigu. Posebno me vesele reakcije žena ili ne-bijelaca, čije su povratne informacije uglavnom: "konačno vidim odraz sebe i moji se strahovi shvaćaju ozbiljno". Ali i bijeli Nijemci su mi također prilazili i zahvaljivali mi. Često su to bili stariji ljudi koji su se tek nedavno počeli suočavati s osudom rasizma. To me se jako dojmilo. Ljudi koji su desetljećima vjerovali da su oni "oni dobri", jer su općenito dobronamjerni, zahvalni su što ih se suočava s vlastitim rasističkim načinima razmišljanja. Naravno, bilo je i onih koje je knjiga poprilično razbjesnila. Ali ne smatram to svojim problemom: ovo je proces koji uključuje ljutnju. Nitko ne voli čuti da ima koristi od nepravednog sustava. Ali to nema puno veze s književnošću, pa mi takva povratna informacija nije osobito ni bitna. Nisam sigurna postoje li dvije Njemačke ili možda samo osamdeset i tri milijuna Nijemaca. U svakom slučaju, puno se toga događa i krajnje je vrijeme. Reakcionarne su snage opasne, a otpor je predugo bio pretih.

Situacija je pomalo paranoidna – ljudi koji se ne uklapaju u bijeli zapadnjački stereotip svakodnevno su izloženi rasističkim mikroagresijama, na što oni reagiraju agresijom, čime osiguravaju argumente rasističkom narativu. Ipak, većina ljudi podcjenjuje opasnosti rastuće ksenofobije i jačanja krajnje desnice, i to ne samo u Njemačkoj. Kako to objašnjavate?

Ljudi si vole olakšati, i to mi je donekle sasvim shvatljivo. Lakše je pretvarati se da rasističke strukture ne postoje nego priznati da i sami imate koristi od njih, kad ste zapravo uvjereni da uvijek sve radite kako treba i da su vam namjere dobre. Isto tako, lakše je pretvarati se da je desnica samo manjina s kojom se samo trebate dovoljno dugo svađati pa da promijeni mišljenje. U Njemačkoj se također neprekidno ponavlja kako čovjek mora ozbiljno shvaćati svoje strahove. No, nitko ne uviđa da se ozbiljnije shvaća strahove nacista nego strahove onih čiji su životi i dostojanstvo stvarno ugroženi.

Kakva je situacija u književnom svijetu, na literarnoj sceni? Je li ona oslobođena predrasuda?

Ne, naravno da nije. Nijedna scena nije oslobođena predrasuda. Mi pisci imamo odgovornost, i moramo se s njom suočiti. Ja više ne želim čitati romane u kojima muški autor svoje ženske likove dočarava kroz njihov fizički izgled i blagost. Ne želim više čitati priče o Berlinu u kojima se migranti pojavljuju samo kao vozači taksija ili prodavači brze hrane.

Ljudi s migrantskim nasljeđem mogu dobiti njemačko državljanstvo, no nikada za Nijemce neće biti "pravi" Nijemci. Što za vas znači biti Njemicom? Kakvo bi u tom smislu izgledalo vaše idealno njemačko društvo?

Njemačka koja se pretvara da nije imigrantska zemlja zatvara oči pred stvarnošću. Voljela bih kad se ljudi ne bi pravili da su državne granice fiksne ili da su one nešto prirodno. Granice su proizvoljne i konstruirane – zemlja ne pripada nikome. Voljela bih da svaka osoba koja doseli u Njemačku automatski postane dio društva u kojem svi imaju jednaka prava. Njemačka je daleko od toga, što dokazuje i činjenica da toliki broj ljudi ima nejasan boravišni status, i da ljudima koji ovdje žive desetljećima još uvijek nije dopušteno glasati. Želim Njemačku u kojoj ljudi jedni druge gledaju solidarno, tako da ne moramo neprekidno iznova vraćati fokus na manjine. Manjine ne bi smjele postojati, već samo jednakovrijedni ljudi koji paze jedni na druge.

Knjiga "Nas tri" je hommage Remarqueovom romanu "Tri ratna druga", što se da iščitati već iz samog njezina naslova, u izvorniku "Drei Kamaradinnen". Poput Remarqueovih junaka, vaše protagonistkinje zarobljenice su truloga svijeta koje su nemoćne promijeniti a prisiljene su ga trpjeti. Gdje danas pronaći poticaj potreban da se preživi? Gdje ga nalazite vi?

Moguće je da su savezi jedino rješenje. Pitanje tko se s kim udružuje i iz kojih razloga zaokupljalo me čitavo vrijeme pisanja ovog romana. Želim se kretati među ljudima koji se zalažu za emancipaciju, što podrazumijeva i suočavanje s oblicima diskriminacije kakva mene osobno ne pogađa. Bitka protiv desničarskih snaga može se dobiti samo ako se, primjerice, Židovi i muslimani drže zajedno. U borbi protiv patrijarhata može se pobijediti samo ako se žene, queer i trans osobe drže zajedno. Moramo puno toga naučiti jedni od drugih, a ja vidim puno ljudi koji su upravo na to i spremni. To mi ulijeva hrabrost.

U romanu ukazujete na jedan jako važan aspekt razumijevanja među ljudima: dijeljenje zajedničkog iskustva. U slučaju vaših triju glavnih junakinja riječ je o iskustvu diskriminacije. Da li bi one jedna drugu manje razumjele da nemaju to zajedničko iskustvo? Po istoj analogiji, možemo li kriviti one koji ih ne mogu razumjeti naprosto zato što imaju drugačije iskustvo?

Ne moramo imati ista iskustva da bismo se razumjeli. Ali moramo jedni druge slušati i moramo jedni drugima vjerovati u razgovoru o tome tko je na koji način povrijeđen. Čak i kad mi se čini da netko pretjeruje, ili da ozljeda ne može biti tako teška kako kaže, moram prihvatiti da osoba kojoj je ta ozljeda nanijeta bolje od mene zna kako joj je doista. Naravno da imam predrasude, socijalizirao me isti rasistički sustav kao i sve nas. Ali toliko sam se bavila njima da sam u stanju uočiti ih i preispitivati. To je trening koji se ponavlja iz dana u dan. I nastavit će se tako dok sam živa.

U jednom od svojih romana, promišljajući klasne i rasne podjele i povlastice, Sally Rooney ističe da je povlastica relativna stvar koja ovisi o kontekstu i okolnostima, podcrtavajući svoju tvrdnju pitanjem: Je li Obama manje povlašten nego neobrazovani bijelac koji odrasta u trošnoj prikolici? Je li potrebno pronaći novi diskurs za razgovor o nejednakosti?

Analiza sustavnog ugnjetavanja trajni je proces. Prije dvadeset godina mislili smo da je rasprava o rodnoj ravnopravnosti između muškaraca i žena primjer progresivne borbe. Danas znamo da postoji mnogo više rodova i rodnih identiteta. A za nekoliko godina i naša će današnja borba zastarjeti jer ćemo postati pametniji i naučiti nove riječi. Doista se nadam da ću jednoga dana moći priznati da su nove generacije radikalnije i naprednije u razmišljanju o pravdi, i da moram učiti od njih. Ne želim postati poput Alice Schwarzer, jedne od najvažnijih njemačkih feministica koja se desetljećima borila za žene u Njemačkoj i postigla toliko toga, a danas je posebno zapažena po svojoj transfobiji i antimuslimanskom rasizmu.

Uskoro dolazite u Hrvatsku kao gošća FEKP-a, čija je ovogodišnja tema "razum i osjećaji". Jesu li osjećaji slabost? Je li danas više nego ikad potrebno pronaći novu ravnotežu između razuma i osjećaja, morala zajednice i moralnosti onako kako ju interpretira pojedinac?

Moja je prva reakcija: zašto bi se te stvari međusobno isključivale? Zašto razum nije dio osjećajnosti, a osjećajnost razuma? A kada pogledam klimatsku katastrofu, rekla bih da će moral kolektiva ići u korist morala pojedinca. To još nisu svi shvatili.

Čime se trenutno bavite? Pišete li već nešto novo?

Još sam u fazi istraživanja, što automatski znači da još uvijek ništa ne pišem. Sljedeći roman opet će se baviti temom rasizma, ali rasizmom i antisemitizmom nacionalsocijalista. Željela bih propitivati ​​njemačku povijest iz perspektive Nijemaca migranata. Toliko znamo o Hilterovom dobu a opet, i dalje mi nije jasno kako je moglo doći do onoga do čega je došlo i kako je Njemačka nakon 1945. mogla samo nastaviti sa životom. Znam jedino da je nacistička Njemačka postojala, i da njezine posljedice osjećaju svi koji su emigrirali u postnacističku Njemačku i tamo se udomaćili.