Film redateljice Roxine Helberg 'Cold copy' - na kojemu je Pasarić potpisana kao kostimografkinja - nedavno je imao premijeru na čuvenom njujorškom Tribeca Film Festivalu. Bio je to sjajan povod da s kostimografkinjom riječkih korijena - koja je iskustvo stjecala u domaćoj filmskoj industriji - porazgovaramo o njezinoj holivudskoj karijeri, filmskoj industriji "tamo" i "ovdje", kao i o radnom danu prilično zaposlene kostimografkinje na velikim holivudskim projektima.

'Cold copy', film na kojemu ste radili kao kostimografkinja upravo je imao premijeru na Tribeca Film festivalu. Kako ste to doživjeli?

Tribeca je renomirani festival i svakako označava prekretnicu u mojoj karijeri. Imati priliku osobno prisustvovati premijeri u gradu kao što je New York je velik privilegij. Činjenica da nisam imala priliku pogledati film prije same premijere je doprinijela nekoj pozitivnoj tremi i uzbuđenju.

Od svojeg prvo izdanja u 2002., Tribeca Film Festival privlači velika imena. Martin Scorsese bio je tamo prve godine, na panelu o hrani u filmu. Whoopi Goldberg bila je sutkinja; zapravo, bila je sutkinja tamo svake godine. Na prvom izdanju bio je čak i Nelson Mandela, dok je sam Robert De Niro jedan je od osnivača TFF-a. Kakav je danas renome Tribece među filmašima, kakve filmove privlači taj festival?

U relativno kratkom roku Tribeca je postala bitan filmski festival. Festival je dobrim dijelom fokusiran na promociju i prikazivanje filmova nastalih u nezavisnoj produkciji. Iza takvih filmova najčešće stoji golemi entuzijazam filmske ekipe i u dobrom dijelu slučajeva limitiran budžet. Festivali poput Tribece su izuzetno bitni za proces distribucije i promocije takvih passion projekata koji bi inače teško dobili tu vrstu vidljivosti. S obzirom na rigorozan proces selekcije, svakako mi je bila čast biti dio filma koji svoju premijeru ima baš na Tribeci. Vidjela sam se s redateljicom, glumcima, producentima te direktorom fotografije i montažerom. To su ljudi koji su zajedno sa mnom i ostatkom ekipe uložili puno truda i kreativne energije u ovaj projekt. Slaviti naš zajednički uspjeh nakon premijere u New Yorku bilo je fantastično. Priredili su nam after party, tako da je bilo dosta prilika za networking i upoznavanje kreativaca, agenata i producenata iz New Yorka i drugih dijelova svijeta.

Možete li predstaviti film tportalovim čitateljima, o čemu se radi, kakav je žanr i tko je redatelj/ica?

Radi se o trileru koji istražuje značaj uloge pripovijedanja u novinarstvu. Aktualni trendovi u samoj novinarskoj profesiji i rastući skepticizam publike spram novinara i njihovog rada također su bitan dio scenarija. Sama radnja filma prati ambicioznu studenticu novinarstva Miu (Bel Powley) koja se očajnički bori za pažnju i odobravanje uvažene profesorice i novinarke Diane (Tracee Ellis Ross). U želji za profesionalnom afirmacijom, odlučna da nadmaši svoje vršnjake, Mia odluči manipulirati činjenicama u priči na kojoj radi. Protagonist te priče je tinejdžer Igor kojeg igra mladi Jacob Tremblay. Redateljica Roxine Helberg je nakon završetka studija na American Film Institute režirala kratak dokumentarac i pilot jedne serije. Provela je nekoliko godina radeći kao asistentica Jean-Marc Valléeu. Ovaj film joj je dugometražni, redateljski debi.

Kako izgledna radni dan kostimografkinje na setu, a kako uoči početka snimanja? Koji su sve izvori na kojima tražite kostime, posebno za ovaj film o kojemu govorimo?

Ovisno o budžetu projekta, pripreme počinju nekoliko dana, tjedana, a nekada i mjeseci prije samog snimanja. Čitanje scenarija je baza svega, a nakon toga slijedi istraživanje, razgovori s redateljicom, producentima, glumcima te ostatkom kreativnog tima. Svaki lik ili grupa likova zahtijeva moodboardove na temelju kojih se točno utvrđuje smjer u kojem ćemo razvijati kostim. Moodboardovi su također bitni kao točka reference pri kupovini kostima i materijala. Zatim slijede probe te definiranje kostima za svaki lik i svaku scenu predviđenu scenarijem. Ponekad je taj proces rezerviran za kostimografkinju i redatelja, ali često samom odabiru kostima prisustvuje i netko od producenata. Sljedeći korak su prepravci kako bi kostimi pristajali točno onako kako je označeno i isprobano na probi. Kada su svi komadi koji čine određeni kostim na broju i adekvatno obrađeni, radimo popis, pojedinačno ih fotografiramo te šaljemo na kamion gdje se priprema lineup za sljedeći dan snimanja. Uz lineup na set šaljemo i fotografije s probe popraćene detaljnim uputama. Kostimograf je u konstantnom pokretu između pripreme i seta. U onim slučajevima kad to obujam projekta dopušta, kostimograf odlazi na set svaki put kada se ustanovljava novi kostim. Naravno, uvijek postoji mogućnost sitnih promjena jednom kada glumac odjeven dođe na set i u tom slučaju je prisutnost kostimografa poželjna kako bi se što brže prilagodio kostim i nastavilo sa snimanjem. Po završetku snimanja sve odjevne kombinacije se arhiviraju u nešto što zovemo hot stock. Produkcija taj hot stock skladišti do završetka finalne montaže za eventualne potrebe ponovnog snimanja scena. Na ovom filmu redateljica i direktor fotografije su u vrlo ranoj fazi kreativnog procesa definirali određene boje za sve glavne likove. To je znatno usmjerilo karakterizaciju likova u kostimografskom smislu i na neki način mi pomoglo pri profiliranju likova. Upravo radi odabira specifične crvene boje i njenih nijansi, posebni izazov je bio lik Diane. Za taj lik sam naručivala odijela iz cijeloga svijeta. Nakit i marame stigle su baš iz New Yorka, a neke odjevne predmete je donijela sama glumica - ikona stila, Tracee Ellis Ross. Kupovinu kostima za Miu, Igora i Kim sam prilagodila njihovom socijalnom i ekonomskom statusu te psihičkoj situaciji u kojoj se nalaze u različitim fazama scenarija. Većinom sam ih odjenula u high street dućanima kao što su Gap, Zara, COS i H&M. Online kupovina je naravno neizostavan dio svake produkcije i ovaj projekt je to još jednom potvrdio. Kad smo odlučivali o kaputu za lik Mie, glumica, redateljica i ja smo odredile specifičan kroj koji jednostavno nije bio dostupan niti u dućanima niti online. Snimali smo u proljeće, pa je sukladno tome izbor dostupnih zimskih kaputa bio limitiran. Na kraju sam kaput za Miu pronašla u svom fundusu gdje čuvam posebne komade koji mi itekako olakšavaju posao baš u ovakvim trenutcima. Neke od sporednih likova sam također obukla oslanjajući se primarno na vlastiti costume kit i lokalnu thrift store scenu.

Koliko je zahtjevno ići sa svim tim kostimima okolo tijekom snimanja, pogotovo ako obilazite više lokacija... Imate li team koji vam pomaže?

Na početku projekta produkcija nam unajmi privremeni ured, a pred sam start snimanja dobijemo posebno opremljen kamion. Kamion je organiziran tako da u njega stanu svi kostimi, veš mašina, sušilica, šivaće mašine, a postoji i poseban uredski dio te u iznimnim slučajevima i poseban dio za fittinge. Transportni tim je zadužen za premještanje kamiona na razne lokacije snimanja. Bilo je projekata koje sam radila iz prtljažnika svoga auta, ali to su svakako bili projekti znatno manji no Cold Copy. Često su to nisko budžetni projekti na kojima sam ja jedini član kostimografskog odjela te sam bila zadužena za pripremu, održavanje kontinuiteta tijekom snimanja te arhiviranje kostima prilikom završetka snimanja. Najveći projekt koji sam vodila kao kostimografkinja je bila prva sezona serije Mighty Ducks koja je imala tim od 20-ak stalno zaposlenih ljudi u kostimima, uz dodatak dvoje do osmero ljudi u povremenoj dnevnoj ispomoći. Svaki od njih je imao specifičan set vještina i svoju ulogu u timu - asistent, koordinator, krojač, šilica, patineri, buyeri, kostimeri u pripremi, set supervizor, kostimer u kamionu, koordinator statista, koordinator hokejskih kostima, kostimeri za statiste. Na Cold Copy sam imala stalnu ekipu koja se sastojala od samo troje ljudi. Uz mene tu su još bile moja asistentica, koja je ujedno odrađivala posao koordinatorice i truck kostimerke i set supervizorica koja se brinula da sve ide glatko na setu. Na one dane snimanja koji su uključivali velik broj statista imali smo pomoć dodatnih kostimera na setu.

Prije mnogo godina napustili ste Hrvatsku a s njom i ovdašnju filmsku industriju. Kakva vas sjećanja vežu uz rad na filmu u Hrvatskoj?

Rad s kostimima u Hrvatskoj je temelj moje karijere. U tom ranom periodu, često radeći s izuzetno limitiranim budžetima, razvila sam niz vještina koje mi trenutno pomažu da lakše svladam nove, veće izazove. Scena u Hrvatskoj je puna kvalitetnih i talentiranih ljudi koji su istinski zaljubljenici u svoj posao. S nekim kolegama sam i danas u kontaktu. Uzajamno se savjetujemo i podupiremo iščekujući neku novu suradnju.

U Hrvatskoj su mnoga zanimanja oko filma potplaćena, a slobodni umjetnici imaju slabe uvjete i često je riječ o prekarijatu koji je zaposlen na filmu. Kakvo je u tom smislu stanje u Kanadi?

Uvjeti u Kanadi ovise o provinciji o kojoj razgovaramo. Iako su neke stvari regulirane na federalnoj razini, svaka provincija ima svoje specifičnosti. Moje je kanadsko iskustvo vezano uz Vancouver, pa mogu reći nešto o tome kako stvari funkcioniraju na zapadnoj obali. Postoji nekoliko sindikata, ali onaj najmoćniji kojem svi žele pristupiti je IATSE 891. Članovi tog sindikata imaju kvalitetne zdravstvene i nešto manje kvalitetne mirovinske planove, ali ono što je vjerojatno najbitnije jest da članstvo u spomenutom sindikatu omogućuje angažmane na kvalitetnim, holivudskim projektima. S takvim angažmanima dolaze i veći honorari čija je minimalna satnica određena kroz pregovore sindikata i velikih produkcijskih kuća. Još je bitno spomenuti da privilegije i prava koje sindikat nudi ovise o odjelu filmske industrije kojem radnik pripada. U tom smislu, a dobrim dijelom po rodnoj liniji, kostimografski odjel još uvijek kaska za ostatkom industrije. Svakako se može reći da su stvari u Kanadi, pogotovo promišljane iz hrvatske perspektive, znatno uređenije.

Vancouver u kojemu trenutno živite i radite poznat je kao snažan igrač u filmskoj i televizijskoj industriji na svijetu. Što jedna sredina ili grad trebaju imati da se nametnu kao takav akter u industriji?

Vancouver je u filmskoj industriji poznat kao grad kameleon. Vrlo je lako poslužiti se vankuverskim ulicama i radnju filma smjestiti u recimo San Francisco, Boston, Chicago ili New York. Grad ima zanimljive arhitektonske elemente i okružen je spektakularnim vizurama. Pacific Nortwest zaista oduzima dah, a Vancouver je vjerojatno eklatantan primjer tih nadaleko poznatih prirodnih ljepota. Polivalentnost koju grad nudi kad se radi o lokacijama je izuzetno privlačna filmskim producentima. Činjenica da je grad udaljen samo sat i pol avionom od Los Angelesa se nikako ne može ignorirati. Uostalom, Vancouver je kolokvijalno poznat kao Hollywood North. Također, infrastruktura i kvalitetan kadar osiguravaju realizaciju i najzahtjevnijih holivudskih projekata.

Koje još projekte izdvajate na kojima ste radili u posljednjih nekoliko godina?

Nedavno sam radila kostime na jako zabavnoj reklami za vankuverski Playland u režiji odličnog redateljskog dvojca John & Bill (John Larigakis, Bill Hawley). U travnju sam završila rad na odličnoj i kostimski vrlo zahtjevnoj horor komediji It’s a wonderful Knife. Redatelj je Tyler MacIntyre, scenarist Michael Kenneddy, a neki od glavnih glumaca su Joel McHale, Jane Widdop i Justin Long. Dizajnirala sam kostime za film Brother I cry u režiji mlade redateljice Jessie Anthony. Film se bavi delikatnom tematikom zlouporabe droga na rezervatima te promišlja važnost matrijarhata u First Nations zajednicama koje su kontinuirano izložene sistemskoj opresiji. Punk film Fall Back Down bio je jako zabavan i izazovan za kostime pošto je u njemu igralo nekoliko glumaca koji inače njeguju klasični look te ih je za film bilo potrebno transformirati u uvjerljive pankere i aktiviste. Prva sezona serije Mighty Ducks bila je moje prvo iskustvo s velikom mrežom kao što je Disney. Tijekom snimanja serije desilo se divno mentorstvo i suradnja s kostimografkinjom Alexandrom Welker Hoxey. Započela sam taj projekt kao asistentica, kojoj sam prvih 5 epizoda asistirala a onda smo ostatak sezone dijelile posao kostimografkinje. Kao dio ekipe kostima radeći u raznim ulogama unutar odjela sudjelovala sam na velikim filmovima kao sto su Christmas Chronicles 2 i Sonic 2 te serijama Man in The High castle i Game of Thrones. Na tim visokobudžetnim produkcijama sam imala priliku steći vrijedna iskustva koja sada primjenjujem na projekte u kojima radim kao kostimografkinja.

Koliko su važni javni fondovi za razvoj filma i filmske industrije "preko bare"? Je li film prepušten u potpunosti tržištu?

Većina projekata je financirana iz privatnih fondova. Često od strane manjih ili većih produkcijskih kuća ili bankovnim kreditima. Veći projekti imaju osigurane distribucijske kanale, a oni manji idu na filmske festivale u nadi da će privući interes streaming platforme i na taj način vratiti uložen novac. Javni fondovi su bitni za art film i za realizaciju studentskih projekata. Javni novac u zadnje vrijeme sve više podupire filmski rad marginalnih društvenih grupa koje su predugo bile izolirane od te vrste vladine potpore.

U Hrvatskoj se javnim novcem financiraju većinom festivalski art-filmovi, koji nisu za najširu publiku. Neki zagovaraju da bi trebalo skrenuti kurs, okrenuti se žanru, učiniti nešto kao Srbi sa 'Južnim vetrom'. Što mislite o tome? Bi li se Hrvatska u uvjetima u kojima proizvodi filmove trebala držati art-filma, ili se okrenuti nečemu drugom?

Art film, baš kao i onaj komercijalni, ima svoje mjesto na sceni. Logično je da komercijalni projekti traže potporu na tržištu dok je ljudski nadati se da će art film imati neku vrstu institucionalne potpore. Na hrvatskoj sceni postoje limitirana institucionalna sredstva i trebalo bi poraditi na tome da ista stignu u ruke kvalitetnih, talentiranih ljudi.

Ostajete li zauvijek u sjevernoameričkoj filmskoj industriji, zamišljate li opet raditi na nekom hrvatskom projektu?

Moja karijera je od dolaska u Kanadu u jednoj uzlaznoj putanji. Ovdje sam uspostavila kvalitetne odnose s kanadskim i američkim produkcijskim kućama i redateljima i nemam namjeru trajno napustiti BC u skorije vrijeme. Svakako ne isključujem mogućnosti rada u Americi, Europi i posebno Hrvatskoj. Uvijek sam otvorena za nove interesantne projekte.

S kim ste od čuvenijih redatelja, redateljica ili glumaca imali priliku raditi tijekom vaše karijere u Sjevernoj Americi?

Na jednom od prvih projekata u Vancouveru, na kojem sam kao dio ekipe u kostimima radila surađivala sam s Victorom Garberom (Titanic) te Domicom Purcellom i Wentworth Millerom (Zakon Braće). Radila sam na nekoliko sezona serije Man in the High Castle koju je producirao Ridley Scott, a kostimografkinja je bila briljantna Catherine Adair. Radila sam uz čuvenu kostimografkinju Debru McGuire kao asistentica na Sonic 2. Na tom projektu glavne uloge imali su genijalni Jim Carrey te James Marsden i Tikka Sumpter. Na Cold Copy sam surađivala s već spomenutom Tracee Ellis Ross, te fantastičnim mladim glumcem Jacobom Tremblajem koji je karijeru započeo rano, ulogom na filmu Room.

Što je iduće za vas, kakvi vas projekti čekaju?

Trenutno je u Americi i Kanadi na snazi štrajk pisaca koji traje već otprilike 45 dana. Zadnji takav štrajk bio je 2008. i tom prilikom potrajao je punih sto dana, a procijene govore da bi ovaj trenutni mogao trajati i duže. Novonastala situacija je doslovno zaustavila veliku većinu produkcija, a sa snimanjem su nastavili oni projekti koji su imali unaprijed završene scenarije, kao i projekti u nezavisnoj produkciji. Kako većinom radim na velikim holivudskim produkcijama, ovaj štrajk je itekako utjecao i na moje planove. Trenutno sam u pregovorima za rad na reklami te na jednom projektu koji bi se trebao početi pripremati kroz nekoliko mjeseci. No, nisam u mogućnosti otkriti ikakve detalje radi povjerljivosti projekata.