Marko Gregur rođen je 1982. godine u Koprivnici. Zasad se okušao u poeziji, kratkim pričama i romanu, među kojima se ističu nagrađivani romani "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" (2017.) i "Vošicki" (2020.). Njegov najnoviji roman "Šalaporte" predstavlja, barem u geografskom smislu, odmak od ranijih radova, s obzirom na to da se uglavnom odvija u Dalmaciji, odnosno na otoku Prviću. Njegov urednik Kruno Lokotar na poleđini je knjige zapisao da je to ponajprije priča i polemika o suvremenoj umjetnosti, anarhiji ukusa i orijentira, o bitci za smisao i mjesto pod zvijezdom. S Gregurom smo, naravno, popričali o njegovom romanu, odnosu koji ima prema umjetnosti, povratcima u malu sredinu, odnosu dijalekta i standardnog jezika, odnosu prema književnoj kritici, planovima Društva hrvatskih književnika čiji je tajnik i uzorima u pisanju. Razgovor je vođen elektroničkim putem.

Možete li za početak predstaviti svoj novi roman „Šalaporte“?

- Nekoliko je ideja iz kojih je nastajao. Jednim dijelom ide iz Kunderina pitanja što se događa s umjetnikom čijoj je umjetnosti odbila ponoć, što se aktualizira na entu s razvojem umjetne inteligencije, ChatGPT-jem i svime što nas čeka, a s druge što se događa sa samom umjetnošću, koja se također radikalno mijenja. Također, dok je ranije priča bila da umjetnost treba odvojiti od umjetnika i gledati samo umjetnost, današnja podjela ne ide u korist umjetnosti nego umjetnika pa se sve svodi na potpis, odnosno tko je iznio ideju i pretvorio je u umjetničko djelo. Glavni junak je Jerko, jedan od mnogih koji traže kako se istaknuti, a umjetnost mu se nudi kao odlična varijanta, jer su dlijeto i kamen zamijenili vodovod, pipa i čaša.

Čini mi se da se poprilično razlikuje od vaših prethodnih romana. Što ih veže?

- Za sad je ispalo da su romani prilično različiti. Dijelom je to slučajnost, jer barem dva nisam planirao napisati nego su se dogodili igrom slučaja, ali dijelom ide iz činjenice da volim iskušavati mogućnosti i jezik, razvijati se kao pisac u različitim uvjetima. Bilo bi sigurnije ići istom stazom, ali ne bih znao drugačije. Svakako ih povezuje niskomimetski junak, jedan od nas, s brojnim manama, koji se traži, kao i provincija, ako pod time smatramo sve što nije centar.

Roman se bavi povratkom iz velike u malu sredinu. Postavit ću vam isto pitanje kao jednom mladom piscu nedavno – treba li nam još jedna takva knjiga?

- Zapravo tema i nije povratak, Jerko je morao otići pa se vratiti jer teško je ostvariti bilo kakve veze ako ne odeš s tako malog otoka, a bez kojih roman ne bi mogao funkcionirati. Ali, da baš i jest o povratku, postoji pitanje tema ili stil, gdje sam ja za stil. Odnosno, svaki čovjek ima priču, pitanje je kako će je ispričati. Tako da po meni nikad pitanje nije treba li nam knjiga o bilo čemu što je ljudima važno, a pitanje doma, odlaska iz njega, naše promjene i kako ga vidimo s odmakom jesu važni, nego kakva je. U početku mi je bilo važno da se roman događa u sredini koja je mala, a koja ovaj put nije mogla biti negdje u mojoj Podravini, niti je bila moguća ako se junak nikad nije maknuo iz nje pa se povratak nije mogao izbjeći. Kasnije se priča izmijenila i to postalo manje važno, ali već sam se ugodno osjećao među tim ljudima, na otoku koji od djetinjstva doživljavam svojim, pa sam tamo i ostao. Ali, rekao bih da sam pisac ideje, ne geografije. I koliko god me zanima prostor, ljudi me uglavnom zanimaju unatoč tom prostoru ili čak nasuprot njemu. Kako ideja bljesne posvuda, u "Trombetassiczu" i "Vošickom" u Koprivnici, u "Šalaportama" na Prviću, tako ja pišem o ljudima u malim sredinama i one me možda više zanimaju jer je čovjek u njima vidljiviji i teže mu se sakriti. I dakako da ih nisam izabrao sasvim slučajno, nego ipak po ovoj ili onoj zavičajnosti.

Jerko, glavni lik romana, je umjetnik u pokušaju, osoba oboružana nepreglednim morem citata o umjetnosti koja ništa ne stvara. Što je za vas umjetnost?

- On zapravo i nije umjetnik. Svi citati, knjige koje je pročitao dobre su same po sebi. Svaki pisac mora puno čitati, ali propustiti sve kroz sebe, tako da ostane možda tek talog, osjećaj svega pročitanoga, što nosiš u sebi, čitateljskog iskustva iz kojega sagledavaš svijet i iz čega stvaraš vlastitu umjetnost, što Jerku ne ide. On ima samo citate i potragu i na kraju mu ostaju tek ti citati, koje baca pod noge suseljanima. Ima još nešto, ali da ne otkrivamo previše radnju. U skladu s romanom, poslužit ću se s jednim Jerkovim, odnosno Adornovim citatom pa reći da je umjetnost magija oslobođena laži koja tvrdi da je ta magija istina. Umjetnost je i smisao te korektiv društva pa je tim zanimljivije gledati što nam nosi umjetnost budućnosti i vidjeti hoće li u njoj biti mjesta za čovjeka. Hoće li uopće biti mjesta za čovjeka, ne samo u umjetnosti.

Zašto ste kraj "tisuću otoka" odabrali baš Prvić kao mjesto povratka, lokaciju koja je već poslužila kao kulisa nekim piscima?

- Zapravo se malo zna, ali čini mi se da je Prvić otok s vjerojatno najvećim brojem naslova po glavi stanovnika, i čini mi se da to tek sad postaje jasnije, nakon što sam to rekao u jednom intervjuu. Štoviše kad sam bio dijete, nitko nije ni znao za Prvić i gdje mi to ljetujemo, što se sad promijenilo. Više nema tko ne zna za njega, uključujući i pisce, tako da se možda nađe u još ponekoj knjizi, recimo priči ili romanu Andrije Škare ili Natalije Miletić. Vjerujem da smo ga svi izabrali zato jer nam je drag i jer ga osjećamo svojim. Ja sam za njega vezan od djetinjstva jer je koprivnička tvornica obuće Sloga tamo imala odmaralište u kojem smo ljetovali, kamp u koji sam dolazio i kao odrastao, s Martinom i prijateljima. Čak smo jednom tamo išli gledati nekretninu, a moj kum Zvonko ondje sad već desetljećima ima vikendicu u izgradnji. Eto, zato Prvić.

Nakon podravskog dijalekta, u ovom se romanu suvereno služite dalmatinskim. Jesu li dijalekti u opasnosti od standardizacije jezika?

- Hvala na komplimentu! Nadam se da sam ušao u kod i pohvatao stvari, zahvaljujući među ostalim i rječniku Ive Jakovljevića, kao i pomoći Zlatke Rodin i Antonije Dobrote. Ne bih čak ni rekao da su u opasnosti jer biti u opasnosti pretpostavlja da se iz te situacije možeš izvući, a čini mi se da dijalekti to ne mogu. Neću govoriti o čakavici, ali ako gledam Zagreb, kajkavskog više gotovo i nema, ne čuje se ni u vlaku prema Koprivnici kao što se čuo prije dvadesetak godina, a mijenja se i gubi i u mom gradu. Dobrim dijelom nestat će preko noći, zajedno s generacijom naših djedova i baka, posljednjom koja je živjela koliko-toliko izolirano i za koju je odlazak u Zagreb ili Mariju Bistricu s razlogom predstavljao ozbiljno putovanje. Nestat će standard, kamo li ne dijalekt.

Roman otvara brojne asocijacije – od Krleže, preko Novaka do Baretića, pa bi se moglo reći da stojite na leđima divova. Što se vidi s te pozicije?

- S te pozicije vide se književnost i život. Matisse je rekao da je sačinjen od svega što što je vidio, tako i ja, od svega što sam vidio, doživio i pročitao. Stojim od njih, rekao bih, to je pozicija s koje se čovjek prvo zagleda u sebe i nezamisliv mi je vidik promatran bez književnosti. Tako da prvenstveno gledam u sebe, a onda iz te pozicije i sve oko sebe, ali najvažnije je da se traga i ogledava, a književnost je upravo to.

Josip Mlakić vam je u svojoj kritici romana prigovorio da još niste razvili „umijeće brisanja“, što bi vas, po njemu, pretvorilo u boljeg pisca. Kako to komentirate?

- Ne komentiram kritike. Generalno mi je glupo ako pisci komentiraju kritike jer uvijek ispadnu kao oni klinci koji traže da im se vrati lopta pa idu kući. Nemaš što čitatelju, odnosno kritičaru objašnjavati da nešto nije razumio, da si htio ovo i ono. Mlakić primjerice kaže da sjajno koristim prvićki (prvinski) dijalekt, ali da ne poznajem otok. U redu, razmišljam o tome. I mogu reći da je za meni jezik zavičaj, ključ poznavanja i prepoznavanja ili kako je rekao Gadamer, kojeg spominjem i u knjizi, govorenje smisao ima tek u izvršenju, i može biti samo tamo gdje se jedan drugome približava da bi se osvjedočio o zajedničkom iskustvu, što i jest zadaća književnosti. No, Mlakić je napisao da znam pisati, ali ne i brisati, pa sam to jednostavmo odbio od sebe tako što sam mom uredniku Lokotaru rekao da ću zauzeti generalni stav da sam ja zaslužan za pisanje, a on za brisanje. Mogu ovdje reći da se i Lokotar i ja prilično trudimo brisati me, izbrisali smo recimo čitav jedan roman. Zapravo, on ga je izbrisao, ali ja sam se odmah složio, bio je zbilja grozan, a bio bi to moj romaneskni prvijenac. Umjesto njega sam mu podmetnuo kajkavski roman "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" i sve je ispalo baš dobro.

Kako je tekla suradnja sa superurednikom Krunom Lokotarom, odnosno koliko je zaslužan za finalni proizvod?

- Kruno i ja surađujemo već dugo i navikli smo jedan na drugog. Znamo već iz škole da postoje učenici koji potonu kad im učiteljica prigovori i oni u kojima to probudi inat. Ja sam od drugih, a Lokotar je odličan urednik za takve. Prvo kaže što mu se ne sviđa, a to je za mene jedina moguća početna točka. Ako si dobar urednik onda si itekako zaslužan, a on je jako dobar i puno sam od njega naučio od prve knjige, koju smo radili 2012. ili 2013.

Lokotar je također potpredsjednik Hrvatskog društva pisaca, a vi ste tajnik Društva hrvatskih književnika. Je li to nagovještaj bolje suradnje između društava?

- Surađujemo kao prijatelji, odnosno kao urednik i pisac. U tom odnosu on nije potpredsjednik jednog, a ja tajnik drugog društva, niti o tome posebno razgovaramo. Razgovaramo o pojedinim piscima i knjigama, o pojavama itd. Kao tajnik, za sve sam suradnje koje doprinose boljem položaju književnosti. Lakše je dijeliti nego množiti. Ako ništa drugo, u množenju uvijek netko izgubi mjesto u redu pa mu se dijeli da si dodijeli, ali to je druga tema… Ukratko, imam kolegice i kolege koje takvima doživljavam po knjigama, ne po ovakvim ili onakvim članskim iskaznicama. Naglašeno isticanje grupne pripadnosti nerijetko deklarira lošu književnost.

Kakvi su planovi Društva hrvatskih književnika?

- Društvo neprekidno djeluje od 1900. i u tom je razdoblju bilo važan čimbenik književnog života. Na prvu se zapravo i ne vidi što sve Društvo ima, radi i podržava – od časopisa Republika koji izlazi od 1945., Mosta koji izlazi od 1966., nagrada Gjalski i Ujević, kao i brojnih drugih poput Benešića i Galovića, tribina, Zagrebačkih književnih razgovora, manifestacija od Istre do Slavonije i Vrgorca i krajnjeg juga, gdje smo upravo zahvaljujući donaciji Dubravke Oraić Tolić i angažmanu Anite Martinac pokrenuli nagradu "Benjamin Tolić" i učeničku stipendiju… Također Društvo hrvatskih književnika je kolektivna organizacija koja temeljem ugovora s Ministarstvom kulture i medija te odobrenjem Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo obavlja djelatnost kolektivnog ostvarivanja prava, ono što zovemo javnom posudbom, a odnosi se na naknadu piscima za posudbu njihovih djela u knjižnicama. U okviru javne posudbe i ove ćemo godine raspisati natječaj Fonda za kulturu u iznosu od otprilike 200 tisuća kuna na koji se mogu javiti zainteresirane udruge i autori kao pojedinci. Društvo je također sklopilo sporazum s Javnom ustanovom za zaštitu prirore Međimurska priroda s kojom posljednje dvije godine zajedno raspisujemo natječaj za rezidencijalni boravak na Matulovom gruntu, što smo već učinili za ovu godinu, a još razmatramo pojedine prijave, pogotovo autora iz inozemstva. Veseli nas što smo od prošle godine i domaćin programa Ure bez cenzure u Noći knjige, što je program koji polako razvijamo u suradnji sa Zajednicom nakladnika i knjižara te Hrvatskim društvom pisaca, a tradicionalno ćemo 22. travnja obilježiti i Dan hrvatske knjige, što je ujedno i datum osnivanja Društva, dodjelom nagrada Judita, Davidias i Slavić. Društvo je u oporučno dobilo i autorska prava Miroslava Krleže na osnovu čega bienalno raspisujemo natječaj za Nagradu Miroslav Krleža koja je iznosila 50 tisuća kuna, a koju ćemo ove godine po prvi put dodijeliti u eurima. Najvažniji su ipak ljudi pa me veseli da se učlanjuju izvrsni pisci, kao i povratak pojedinih članova, poput Ludwiga Bauera i Dražena Katunarića. Prošle godine pokrenuli smo i web izdanje Mosta, nadam se da ćemo ove godine napraviti i novi web Društva. Puno je toga, mogao bih još dugo nastaviti…

Kakav je osjećaj biti dobitnikom tolikih nagrada za pisanje?

- Ima ih koji kažu da im ništa ne znači, ali meni se sviđa. Da susjedu obrezujem voćke volio bih da je zadovoljan i da me nagradi gemištom, neću se praviti da nije tako. Ali uvijek bih obrezivao onako kako ja mislim da treba, inače neka si sam to radi i sutradan, ili za dva dana, više ne bih mislio na te voćke, nego na one koje tek treba obrezati. Pritom pod nagradom ne mislim samo na ono što dobiješ temeljen natječaja i odluke povjerenstva, nego na svaki susret na ulici, kad mi netko kaže da mu se svidjela knjiga. Nedugo me jedna gospođa zaustavila kad sam s djecom bio u parku i njima nikako nije bilo jasno, pogotovo starijem Karlu, zašto mi žena govori o mojoj knjizi, kao da ja ne znam što unutra piše.

Imate li uzora u pisanju?

- Nemam, više je riječ o onom talogu koji sam spomenuo, brojnim autoricama i autorima i njihovim knjigama koji me čine onakvim kakav sam danas, različitih stilova i mišljenja, jednako francuskim realistima i Bukowskom, ruskim realistima i Franzenu, Zweigu i Jamesu Joyceu, Rothu i Slobodanu Novaku, Žmegaču i Hemingwayu, Krleži i Čapeku ili Leu Perutzu, čiju knjigu upravo čitam.

Koju biste domaću autoricu ili autora preporučili našim čitateljima?

- Nedugo sam pročitao novi roman Denisa Peričića "San o Križaniću" koji za sad nije dobio pažnju kakvu zaslužuje pa evo… Također i zbirka priča Miljenka Jergovića "Trojica za Kartal" koju sam čitao nešto ranije, odlična knjiga.

Konačno, kao što smo rekli, jedan ste od najnagrađivanijih pisaca mlađe generacije. Možete li živjeti od pisanja?

- Od pisanja knjiga mogu živjeti razne profesije, ali ne i književnici. Nagrade tu pomažu, pa bi se od nagrađivanog "Vošickog" dalo živjeti jedno vrijeme, ali sveukupno gledano težak je život, ako ne i nemoguć, živjeti samo od pisanja knjiga.