Ako ste redovito čitali lektiru, sudbina Nemečeka, junaka romana 'Junaci Pavlove ulice' mađarskog pisca Ferenca Molnára, urezala vam se duboko u pamćenje, možda i označila simbolički kraj djetinjstva. Naime spomenuti lik - spoiler alert - završi tragično, što je u dječjim romanima rijetkost. S druge strane, priča benda Nemeček, nakon skromnih početaka, ima potencijal pretvoriti se u happy end. Ovaj se trojac - koji čine Vedran Živković, Borna Maksan i Leo Beslać - upravo vratio s male, ali respektabilne europske turneje, čiji će vrhunac biti sutra na promociji albuma 'Prokletije II' u zagrebačkoj Močvari. Tim smo se povodom prošle subote našli sa Živkovićem, čovjekom koji živi na relaciji Slavonski Brod-Zagreb i u bendu svira tamburu. Odakle mu ideja da taj prezreni instrument upregne u svrhe alternativne glazbe, postoji li scena u Brodu, što donose showcase festivali - samo su neke od tema o kojima smo razgovarali. Nakon razgovora, Živkoviću su se pridružili Maksan i Beslać te našem fotografu omogućili uvid u proizvodnju svog noisea pri matičnom im studiju Rattus Rattus na zagrebačkoj Trešnjevki.

Bili ste na europskoj turneji. Koliki je to pothvat za bend vašeg kalibra?

Sama organizacija turneje dosta je stresna i zahtijeva puno pripreme. Treba na vrijeme krenuti s bukingom i pametno složiti datume, da te ne ubije vožnja između gradova. Imali smo sreću da nas je zvala agencija za buking iz Praga - Heartnoize Promotion - a zatim i ljudi iz Budimpešte, pa smo odlučili napraviti rutu Prag - Budimpešta. Bilo je tvrdo, ali smo uspjeli, sedam dana smo svirali. Bili smo u Pragu, Brnu, Liptovskom Mikulašu, Banskoj Bistrici, Segedinu, Pečuhu i Budimpeštu. Odličan provod!

Jeste li dobili kakvu podršku? Sad postoji taj Ured za izvoz glazbe.

Da, dobili smo potporu od We Move Music Croatia (WMMC). To je jedna od boljih stvari koje su se dogodile što se toga tiče i nadam se da će nastaviti u tom smjeru.

Kako je bilo?

Turneja je posebno stanje jer ulaziš u rutinu koju moraš prihvatiti: ustaneš, sjedaš u auto/kombi, voziš, staneš, istovariš opremu, čekaš, obaviš tonsku probu, opet čekaš, sviraš, malo se družiš s ljudima, malo još čekaš, ideš spavati i ujutro opet isto. Nama je to odgovaralo, mogli smo tako još minimalno tjedan dana. A što se tiče koncerata i reakcija, bilo je kako i treba. Veći gradovi poput Praga, Budimpešte i Brna bili su puni. Bili smo iznenađeni jer je dosta ljudi znalo za nas, a oni koji nisu su preobraćeni.

A koliko je teško uskladiti se i dobiti slobodno vrijeme? Znam da Leo svira u raznim bendovima.

Tablice u Excelu i dogovaranje koncerata nekoliko mjeseci unaprijed! Trenutno smo popunjeni do devetog mjeseca i dogovaramo jesen i turneju za sljedeću godinu - drugačije ne ide. Naravno da se u tom međuprostoru događaju koncerti, ali pokušavamo pomno planirati sve naše akcije unaprijed.

Na kojoj je razini bend trenutačno? Postoji li perspektiva da će se jednom moći živjeti od toga ili se mora imati pet bendova?

Bend smo posložili kao malu firmu. Svatko ima svoje dužnosti izvan matičnog instrumenta. Borna u svome studiju Rattus Rattus pruža logističku podršku snimanja, miksa, mastera i produkcije. Leo je zadužen za vožnju kada smo na putu. Ja sam zadužen za buking s Laurom Matijašević. Hoćemo li moći živjeti od benda? I da živimo samo od ovog benda, mislim da bismo sva trojica radila još masu drugih stvari jer smo jednostavno takve osobe. Bez obzira na sve, smatram da svi u bilo kojoj grani umjetnosti trebaju težiti tome da žive od svoga rada, a prije svega trebaju znati cijeniti svoj rad i tražiti da ih se za to adekvatno plati. S obzirom na to kakvo je trenutno stanje, nama je poprilično okej.

Kako se vodi bend ako niste u Zagrebu?

Kažem ti, kao firmu. Borna i ja smo praktički svaki dan na telefonu. Imamo tjedni, mjesečni, polugodišnji i godišnji plan. Svatko ima svoja zaduženja. Često sam vikendima u Zagrebu i tad cijelo vrijeme provodimo u studiju. Kad smo doma, svatko radi sam za sebe.

Imali ste i ranije neke projekte, naprimjer Mokre gljive. Što je bilo s tim, kako se dogodio Nemeček?

Dogodilo se to da Mokre gljive nisu mogle doći do tog stadija da postanu funkcionalan i financijski održiv bend. Bili smo klinci koji su samo htjeli svirati, potrošili smo taj mladenački entuzijazam i to je to. Raspršilo se i svatko je otišao na svoju stranu. Paralelno s Gljivama vukao sam Nemeček, koji je počeo kao klasični noise-rock bend, da bi kasnije sve to mutiralo u ovo što sviramo danas. Borna i ja smo se nakon izlaska prvog albuma počeli intenzivnije družiti i odlučili smo dići priču na viši nivo. Zvali smo Lea. Znali smo se iz viđenja, ali se nismo nikad družili. Sjećam se kad je Leo puknuo taj C na svojim klavijaturama dok smo svirali 'DajBog', pogledali smo se i rekli - to je to!

Razgovarajmo o Brodu, rijetko popričam s ljudima iz tog dijela zemlje. Postoji li tamo kakva scena, ima li bendova?

Ima nekoliko bendova, ali je zasad teško govoriti o sceni, mada bih ja volio da postoji. Slavonski Brod je užasno zapušten - i politički i društveno i kulturno. Jedna te ista gradska vlast dovela je do sveopćeg mrtvila u Slavonskom Brodu. No osjeti se stidljiv trend povratka ljudi iz inozemstva i Zagreba. To su sve mladi ljudi koji žele sadržaj, žele transparentniju lokalnu politiku, nova mlađa lica na političkim funkcijama i kvalitetniji život. Razni ljudi su pokrenuli svoje stvari, male obrte, udruge i grad polako ide uzlaznom putanjom. To nije zahvaljujući nekoj promišljenoj lokalnoj politici, nego se to isključivo događa zbog pojedinaca koji na mišiće rade super stvari i koji su shvatili da je budućnost u malim sredinama.

Kako vas primaju drugdje u Hrvatskoj?

Sad nas već ljudi znaju, ali još uvijek se neki šokiraju. Nakon što smo nedavno svirali u Zadru, prišao mi je stariji lik i zaprepašteno pitao zar nismo mi neki generički indie-rock bend, a kad ono Dead Can Dance i Mizar. Bio je oduševljen. Jebiga, što da ti kažem, odrađujemo terenski rad, idemo od mjesta do mjesta i tako odgajamo svoju publiku. To je jedini ispravan način. U Zagrebu smo rasli organski, nikakav PR ili hype, više je to išlo putem word of mouth.

Odakle tambura? To je zloglasni instrument iz devedesetih!

Tambure su, kao i dalmatinske klape, zaista od devedesetih pa naovamo dovedene do groteske. Kad odeš malo dublje u Slavoniju, onda čuješ što je to tamburaška glazba. To nema veze s estetikom CMC-a. Isto je s dalmatinskim klapama. Drugo je estradizacija koja je dovela da se sve to ljudima počelo gaditi. Nama je pak ideja da tamburi nađemo mjesto u alternativnom i suvremenom zvuku. Borna je puno tehnički potkovaniji i on je proširio njen sonični spektar. Ideja je otvoriti tom instrumentu prostor da se može razvijati. Naći još jedan rukavac tog instrumenta.

Koji su vam bili glazbeni uzori kad je to krenulo?

Uzor svoj trojici samo je jedan - Milić Vukašinović i njegov Vatreni poljubac. To je točka po kojoj smo se prepoznali. Doktor za rock & roll je naš guru. Na način sviranja tambure pak najviše su utjecali predstavnici no-wave scene - Glenn Branca i Rhys Chatham. Njih dvojica su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih radila eksperimente na gitari s alternativnim štimovima koji su potpuno izmijenili način sviranja. Iz tog pravca su krenuli, recimo, Sonic Youth i slični bendovi. Bend koji je najviše utjecao na mene u idejnom i muzičkom smislu je The Brian Jonestown Massacre.

A što se sluša u kombiju na turneji?

Leo je vozač, a on uglavnom bira HR3 i inozemne pandane. U vožnji odmaramo uši.

Kako gledate na ovo što je danas najpopularnije?

Ne obaziremo se na to previše. To su sve ciklusi koji dolaze i prolaze. Radimo onako kako mislimo da treba. Mene je, recimo, taj trap potpuno mimoišao pa nisam ni formirao neko mišljenje o tome osim da postoji i da nemam problema s tim. Ako sam dobro shvatio, to je sad na zalasku.

Čega nam nedostaje na sceni?

Uf… Odakle krenuti? Postoji taj ofrlji pristup na svim razinama koji guši sve i tjera nas da se vrtimo u tom beskonačnom mulju. Jako je važno da se Zagreb decentralizira po pitanju koncerata, da bendovi mogu svirati klupske koncerte u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku, Kutini, Požegi, Đakovu, Osijeku, Slavonskom Brodu - do toga trebamo doći. Iz iskustva sviranja po Hrvatskoj, možemo reći da se osjete mali pomaci, ali to nije ni blizu kako bi trebalo biti. Trenutno najbolju opciju što se tiče uvjeta za bendove izvan Zagreba nudi Azimut u Šibeniku. Spomenuo sam Kutinu jer kultna Baraka opet radi, ali to su sve mišići. U Osijeku radi program Slamanje, koji je opet na mišiće. Koprivnica je uz varijacije na temu konstanta po pitanju festivala i koncerata. Mislim da je ključ kombinacija institucionalne potpore s poduzetničkim mindsetom. Neka institucije daju početni vjetar u leđa, ali da klubovi i bukeri promoviraju te koncerte kako treba i da odgajaju ljude da dolaze na koncerte kako bi se mogle generirati financije koje svima idu u prilog. Naravno, prvi i osnovni preduvjet je da bendovi budu profesionalni i uvježbani i da, prije svega, imaju potencijal da zaista postanu relevantni tako da mogu dovesti ljude na koncert, a ne da leže na leđima i čekaju da ih netko vuče za rukav.

Showcase festivali su također priča za sebe. U načelu je to okej zamišljeno, ali ne možeš se oteti dojmu da se sve to na kraju svede na stočni sajam bendova u kojem su oni u drugom planu. Honorari tih showcase festivala su uvredljivi, a opravdavaju se promocijom i ulaganjem u sebe. Realno, nema neke prevelike koristi osim da te pozovu da sviraš na još jednom showcase festivalu koji ti nudi iste takve uvjete i onda završiš kao showcase bend. Najtužnije je to što nam je nekoliko ljudi unutar tih showcase festivala potvrdilo sve ovo od riječi do riječi. Srećom, mi smo iz te priče izvukli Prag i Budimpeštu, što nije pravilo za većinu izvođača na tim događajima. Na sve ovo što sam naveo dodaj još masu uhljeba i bezidejnih ljudi na čelnim mjestima glazbenih institucija, koji su, pristojno i blago rečeno, nekompetentni i dobiješ ovu situaciju u kojoj se svi nalazimo. Naravno, u cijeloj toj priči postoje super ljudi na svim razinama koji rade svoj posao maksimalno profesionalno, imaju punu svijest o tome gdje leže problemi i pokušavaju to promijeniti, ali oni su u debeloj manjini.

Za kraj, klasično pitanje, kakvi su planovi?

Svirat ćemo svugdje ove godine. Poslije Močvare imamo Beograd i Novi Sad, zatim Rijeku i Krk, Slavonski Brod, Bear Stone Festival, Tam Tam u Sućurju, pa onda novi datumi za jesen i zimu. Cijelu ovu godinu svirat ćemo novi materijal, a sljedeće ćemo vjerojatno raditi na novom albumu. Radimo cijelo vrijeme.