I dalje je u središtu suluda obitelj Topalovića koja se bavi izradom mrtvačkih sanduka, međutim u ovom čitanju sve prisutnije srpske redateljice Ive Milošević (režirala je u Beogradu tekst 'O Mirjani i onima oko nje' Ivora Martinića) priča je premještena u sadašnjost i naglasak je stavljen na današnje neuralgične točke društva. Naime, Kovačević je taj mračan tekst napisao početkom 70-ih, u vrijeme političke krize, a bio je inspiriran, kako je izjavio, Josipom Brozom Titom i njegovom Vladom 'stogodišnjaka'. Redateljica je pak očito bila inspirirana današnjim mafijaškim obiteljima ogrezlim u zlo.

Tako su Topalovići predstavljeni kao beskrupulozna, konzervativna, zatvorena i izrazito patrijarhalno orijentirana mafijaška obitelj koja se bavi unosnim poslom – preprodajom već rabljenih mrtvačkih sanduka koje za njih iskopava Bili Piton. Zorno je pokazan i njihov odnos prema ženama, koje ubijaju, jer su nepotreban luksuz, odnosno kako kaže Milutin Topalović, 'Žena je tu da popegla, pospremi, i tako to'. Jedini svijetao lik je mladi Mirko, najmlađi Topalović koji se bezuspješno pokušava othrvati sili obitelji i živjeti svoj život, ali u tome ne uspijeva.

Tako predstava jasno kritizira današnje (ne)vrijednost, nemoral, nemoć pojedinca da se suprotstavi kolektivu, strah malog čovjeka koji ne preže ni od čega u borbi za egzistenciju, podčinjavanje pojedinca grupi odnosno obitelji, krajnje patrijarhalni odnos prema ženama i slično, a na kraju se daje prilično mračna, obeshrabrujuća slika današnjeg vremena u kojem uspijevaju loši, zli i beskrupulozni. U tome uvelike doprinosi prazna pozornica kojom se sugerira pustoš i praznina ne samo ovog svijeta nego i njihovih duša.

Pokazuje se da Mirko Topalović, igra ga Luka Petrušić, nakon neuspjelog pokušaja da realizira život u skladu sa svojim potencijalima i vrijednostima naposljetku odustaje od svojih želja, prilagođava se zajednici balkanskih mužjaka i postaje 'pravi muškarac' te novi direktor grobarskog poduzeća, još beskrupulozniji i odurniji od svih njegovih predvodnika. Zapravo, kroz njegov lik zorno je pokazano rađanje novog militantnog vođe u čijim se manirima mogu vidjeti i fašistoidne naznake. Petrušić tu metamorfozu od puzdre do ubojice, direktora i predstavnika totalitarne svijesti pokazuje vrlo uspješno, toliko da su i sami Topalovići zadivljeni njegovom promjenom.

Od ostalih se ističu Elizabeta Kukić koja je odlično dočarala lik Aksentija Topalovića, histeričnog i agresivnog starca od 102 godine koji je istodobno uplašen sa svoju egzistenciju. Vili Matula, također gotovo neprepoznatljiv ispod maske, fenomenalno je izgradio lik 126-godišnjeg Maksimilijana koji unatoč starosti i nemoći jasno iskazuje topalovićevsku crtu okrutnosti i odurnosti, između ostaloga, štipkajući služavku za grudi. Jedine dvije ženske uloge u tom okrutnom svijetu muškaraca – služavka Olja (Mia Valentić Anočić) i Kristina (Maja Posavec) prikazane su kao bespomoćne statistice, bez identiteta, koje šute i onda kad ih se siluje. A Tarik Filipović svog Đenku gradi karikaturalno, očito se inspirirajući ćelavim, glavatim likovima u plastičnim trenirkama.

U svakom slučaju, predstavu 'Maratonci trče počasni krug' treba pogledati, i to bez ikakve potrebe za uspoređivanjem sa slavnim filmom.