'Sluškinjina priča' od prvog izdanja prodana je u milijunima primjeraka diljem svijeta i s vremenom je postala nekom vrstom oznake za pisanje o politikama koje ciljaju na kontrolu žena, njihovih tijela i reproduktivnih funkcija. Knjiga je dobila nekoliko inkarnacija, film prema scenariju Harolda Pintera i u režiji Volkera Schlöndorffa te operu Poula Rudersa, među ostalima.

Atwood je priču počela pisati u proljeće 1984., dok je živjela u Zapadnom Berlinu, a rukopis se najprije zvao 'Offred', po služničkom imenu glavne junakinje June, ali je uskoro promijenila naziv. Roman je u Kanadi objavljen u jesen 1985., a slijedile su Velika Britanija i SAD.

'Priče o budućnosti uvijek imaju premisu 'što ako', a 'Sluškinjina priča' ima ih nekoliko. Primjerice, ako bi tko htio preuzeti moć u SAD-u, ukinuti liberalnu demokraciju i uvesti diktaturu, kako bi to izveo? Što bi ponudio kao svoju priču? Ne bi smjela nalikovati ni u kojem smislu na oblike komunizma ili socijalizma: to bi bilo suviše nepopularno. Naziv demokracija mogao bi se koristiti kao izlika da se ukine liberalna demokracija, bez sumnje, mada 1985. to nisam smatrala mogućim', objašnjava Atwood i dodaje kako su nacije oduvijek radikalne verzije vlada temeljile na sistemu koji je već postojao.

'Kina je tako državnu birokraciju zamijenila sličnom državnom birokracijom pod drugim imenom, SSSR je mrsku tajnu policiju carske Rusije zamijenio još gorom i tako dalje. Dubinski temelji SAD-a, kako sam tada razmišljala, nisu u relativno nedavnim strukturama republike 18. stoljeća, s premisama o jednakosti i odvajanju crkve i države, nego teokracija 17. stoljeća, puritanska Nova Engleska, s naglašenim otporom prema ženama, a koja bi mogla ponovno stasati u periodu društvenog kaosa', kaže Atwood. Kao i originalna teokracija, objašnjava, i ova bi opravdanje za svoje akcije mogla pronaći u nekoliko biranih ulomaka iz Biblije, pri čemu bi se oslanjala na Stari zavjet, umjesto na Novi.

'Kako vladajuće klase uvijek nastoje prisvojiti najbolja i najrjeđa dobra i usluge te kako je jedna od postavki romana to da je plodnost u industrijaliziranom Zapadu došla u pitanje, ono rijetko bile bi plodne žene, koje su uvijek na listi ljudskih želja, na ovaj ili onaj način. Isto je i s kontrolom reprodukcije: tko će rađati, a tko prisvajati i odgajati djecu, koga će se kriviti ako se djeci nešto loše dogodi. (...) Imala sam jedno pravilo: u knjigu neću uključiti ništa što ljudi već nisu radili u nekom prostoru i vremenu i za što tehnologija već nije postojala. Nisam htjela da me optuže za mračne, uvrnute izume ili za krivu procjenu potencijala ljudi za gnjusno ponašanje', kaže Atwood.

Javna vješanja, odjeća specifična za kaste, prisilno rađanje, krađa djece, zabrana pismenosti, uskraćivanje osobnih prava - sve je to i ranije bilo prisutno, objašnjava autorica, i to ne u drugim kulturama i religijama, nego na Zapadu i unutar 'kršćanske' tradicije.

'Stavljam 'kršćanske' pod navodnike jer vjerujem da bi mnogo toga iz ponašanja i doktrine Crkve, u sklopu njenog povijesnog postojanja kao društvene i političke organizacije, osobi po kojoj je dobila ime bilo ogavno', upozorava Atwood te tvrdi da 'Sluškinjinu priču' često opisuju kao feminističku distopiju, ali da termin nije najtočniji.

'U feminističkoj distopiji, u njenom najjednostavnijem obliku, svi bi muškarci imali veća prava od svih žena. Bila bi to dvoslojna struktura, gornji sloj muškarci, donji žene. Ali Gilead je uobičajena vrsta diktature, u obliku piramide, pri čemu su na vrhu moćnici oba spola, s time da muškarci općenito imaju viša zvanja od žena na njihovom položaju. Slijede ih niže razine moći i statusa, a svaka uključuje i muškarce i žene. Na samome dnu su i neoženjeni muškarci koji najprije moraju odslužiti u vojsci da bi kao nagradu dobili ekonoženu', pojašnjava Margaret Atwood, čije su sluškinje u svemu tome zasebna kasta, vrijedne zbog plodnosti, ali osim toga nedodirljive.

'Posjedovanje sluškinje oznaka je visokog statusa, kao što je oduvijek bilo s robovima ili slugama bilo koje vrste. Kako režim funkcionira pod krinkom strogog puritanizma, ove se žene ne smatraju haremom koji, osim djece, osigurava užitak. Sluškinje su funkcionalne, a ne dekorativne', kaže Atwood te navodi tri izvora inspiracije za ovu knjigu.

Prvi joj je interes za distopijsku književnost, koji je počeo u adolescenciji, dok je čitala Orwellovu '1984', Huxleyjev 'Vrli novi svijet' i Bradburyjev 'Fahrenheit 451', a nastavio se na studiju na Harvardu ranih 1960-ih. 'Jednom kad vas zaintrigira neki oblik književnosti uvijek imate tajni poriv da i sami napišete njegov primjerak', kaže Atwood, a na Harvardu se zanimala i za Ameriku 17. i 18. stoljeća te je bila fascinirana diktaturama i time kako funkcioniraju. 'Ništa neobično za osobu rođenu 1939., tri mjeseca nakon početka Drugog svjetskog rata', tvrdi.

'Kao i Američka i Francuska revolucija te tri vodeće diktature 20. stoljeća - kažem 'vodeće' jer ih je bilo više, Kambodža i Rumunjska, među ostalima - i kao puritanstvo Nove Engleske prije toga, Gilead je u osnovi imao utopijski idealizam, kombiniran s visokim principima i stalno prisutnom njihovom sjenom, podzakonski oportunizam i sklonost moćnika da si iza zatvorenih vrata priušte senzualne užitke zabranjene ostalima. Takve eskapade, dakako, moraju ostati skrivene jer režim opstaje na iluziji da poboljšava uvjete života, kako fizičke tako i moralne, te kao takav ovisi o svojim istinskim vjernicima', objašnjava Atwood, dodajući da je u knjizi sluškinji ostavila prostor za bijeg.

'Uključila sam i epilog, iz perspektive u kojoj su i sluškinja i svijet u kojem je živjela nestali u povijesti. Ako se postavlja pitanje je li moguće da se ostvari 'Sluškinjina priča', sjetim se da u knjizi postoje dvije budućnosti i ako se prva ostvari, onda može i druga', zaključuje Margaret Atwood, producentica i konzultantica ekipi koja radi na seriji čija druga sezona upravo traje. U njoj se priča nastavlja nakon samog romana, a u ovoj verziji Offred uspijeva pobjeći. Obožavatelje je redatelj Bruce Miller prije nekoliko dana razveselio najavom i treće sezone, a nagovijestio je da bi ih moglo biti i mnogo više.