Knjigu memoarskih zapisa 'Prolazim kroz zidove' (Walk Through Walls), čije se cijelo prvo poglavlje može pročitati na B29, crnogorska konceptualna umjetnica svjetske reputacije Marina Abramović otvara anegdotom iz ranog djetinjstva, kad je s četiri godine u šetnji šumom prvi put vidjela zmiju. Htjela ju je dodirnuti, ali baka, koja je bila s njom, zaustavila ju je vriskom.

'Nevjerojatno je kako nam strah usađuju roditelji ili drugi ljudi iz okruženja. Isprva smo tako nevini; ne znamo', piše Marina te se u prvom poglavlju osvrće na odrastanje u poslijeratnom, jugoslavenskom Beogradu, u kojem je rođena 30. studenog 1946. Okruženje opisuje kao 'mračno', komentirajući da 'ima nešto osobito u komunizmu i socijalizmu - nekakva estetika zasnovana na čistoj ružnoći'.

'Beograd mog djetinjstva nije čak imao ni monumentalnost poput moskovskog Crvenog trga. Sve je bilo nekako polovno. Kao da je vrhuška sve promatrala kroz prizmu nečijeg tuđeg komunizma i stvarala nešto manje dobro i manje funkcionalno, a više s*ebano', piše Abramović, čiji su roditelji oboje bili partizani i komunisti, ratni heroji, ali i strogi, vrlo hladni ljudi. Otac Vojin, zvani Vojo, bio je raspoređen u Titovu elitnu gardu, a majka Danica upravljala je institutom za povijesne spomenike i nabavku umjetničkih djela za javne objekte. Bila je i direktorica Muzeja umjetnosti i revolucije. Zahvaljujući tome, piše Marina, obitelj je imala mnoge privilegije i živjela u velikom stanu u centru Beograda.

Iako su, kako Abramović opisuje, Danica i Vojo imali veliku romansu tijekom Drugog svjetskog rata, što je zapravo 'divna priča' u kojoj su jedno drugom spasili živote, kasnije im je brak bio užasan.

'Brak mojih roditelja bio je poput rata – nikad ih nisam vidjela da se grle, ljube ili da izražavaju bilo kakvu međusobnu prisnost. Možda im je to bila samo navika zaostala iz partizanskih dana, ali oboje su spavali s napunjenim pištoljima na stolčiću pored kreveta!', piše Marina, otkrivajući da su je majka i tetka dosta tukle ('dok ne poplavim; cijelo tijelo bilo mi je u modricama') i zatvarale je u ormar.

S ocem je imala bolji odnos, kako piše, mada ju je i on povrijedio na mnoge svoje načine. Jedan je svakako povezan s rođenjem Marininog mlađeg brata Velimira, zbog kojeg se, nakon življenja s bakom prvih šest godina svog života, vratila roditeljima (koji su je kod bake posjećivali samo vikendima). Abramović je, kako piše u memoarima, bila jako ljubomorna na brata.

'Zato što je bio dječak, prvorođeni sin, odmah je postao omiljeno dijete. To je bilo tako na Balkanu. Roditelji mog oca imali su sedamnaestoro djece, ali njegova majka držala je samo fotografije svojih sinova, a nikako kćeri. Rođenje mog brata dočekano je kao velik događaj. Kasnije sam saznala da moje rođenje otac čak nikome nije ni spomenuo, ali kad je rođen Velimir, Voja je s drugovima otišao piti, pucali su iz pištolja u zrak i potrošili mnogo novca', piše Abramović u memoarima, čije će iduće poglavlje B92 objaviti sutra.